NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

O mojoj političkoj i drugoj nepodobnosti

("Bratska podela", NIN br. 2621; "Siroti rasipnici", NIN br. 2622)

      Dvoje novinara NIN-a, Srboljub Bogdanović i Radmila Stanković, u dva posljednja broja nedjeljnika (od 22. i 29. marta), pišući, između ostalog, o zimus predloženom mi mjestu direktora Kulturnog centra u Parizu, bave se mnome na nimalo doličan način, tako da sam prinuđen, iako nevoljno, da reagujem. Srboljub Bogdanović mi zamjera što sam u svojoj "Poslanici braći Rusima", objavljenoj 1994. u časopisu "Literaturnaja Rosija", i djelimično u "Politici", ukazivao na opasnost koja prijeti Rusiji od islama i Evropi od ujedinjene i osnažene NJemačke, te što sam zagovarao veću ulogu Rusije na Balkanu. Izgleda da mi autor posebno zamjera što sam napisao da je Hruščovljeva cipela jedini jezik koji izvjesni svjetski ološ može da razumije, kao da nije još shvatio da, kad je prestala da radi Hruščovljeva cipela, razmahao se tomahavk.
       Srboljub Bogdanović nalazi da ti moji ondašnji stavovi, nijesu nimalo u skladu sa stavovima sadašnjeg jugoslovenskog ministra inostranih poslova Gorana Svilanovića, te da sam, dakle, politički nepodoban da vodim naš Kulturni centar u Parizu. Kad se meni uzima toliko za grijeh što sam, prije sedam godina, pisao nepovoljno po NJemačku i takozvanu međunarodnu zajednicu, kako bi se tek moglo uzeti za grijeh samom Goranu Svilanoviću što se, samo prije dvije godine, borio s puškom u ruci protiv te iste međunarodne zajednice tokom agresije NATO-a na našu zemlju, proljeća 1999!
       Radmila Stanković, za koju sam, kao i za njenog kolegu, prvi put čuo iz datog članka, ide još dalje u mojoj diskvalifikaciji za ponuđeno mi mjesto, jer me tretira kao "izvesnog Komnena Bećirovića, koji dugo živi u Parizu i slovi kao pisac", ali u isti mah i kao u javnosti poznatog "poštovaoca NJegoša i bivšeg režima Slobodana Miloševića", što je ne samo neki čudan spoj, nego što bi trebalo i da isključuje moju anonimnost.
       Teško da ima ikoga među našim iole značajnim kulturnim poslenicima, u otadžbini i rasijanju, kome nije poznata moja četrdesetogodišnja djelatnost na polju kulture srpskog naroda i odbrane ovoga od zla koje se na njega diglo tokom posljednje decenije, pa je utoliko čudnije da neko ko, kao Radmila Stanković, koja, kako vidim iz spiska članova redakcije, uređuje kulturnu rubriku jednog tako važnog medija kao što je NIN, nema o svemu tome pojma.
       Međutim, ako je sve ovo, i još mnogo šta drugo što sam učinio za srpski narod i njegovu kulturu, nedovoljno ili zanemarujuće u odnosu na ono što je za njih uradila vlasnica galerije "Haos" Borka Božović, favoritkinja Radmile Stanković da vodi srpsku kulturnu stvar u francuskoj metropoli, onda je svaki dalji razgovor o tome potpuno besmislen i pretvara se u pravo ruglo. No, ipak, ostaje mi da odgovorim na tvrdnju autorke da sam ne bilo koji, već "veliki poštovalac", osim NJegoša, još i "bivšeg režima Slobodana Miloševića". I tu moram da uputim Radmilu Stanković na moje ranije tekstove.
       Znam da su mnogi drugi, kako kod nas tako i na strani, koji se danas na Slobodana Miloševića osiplju drvljem i kamenjem, bili onda sa njim i njegovim režimom u najvećoj slozi i ljubavi.
       Desilo mi se, u vrijeme kad sam branio vladiku Nikolaja od bjesomučnih napada titoista, od kojih su se mnogi danas prometnuli u demokrate, da jedno moje pismo, upućeno NIN-u, izađe tek poslije deset godina - pisano septembra 1981, izašlo aprila 1991 - što neće biti, nadam se, slučaj ovoga puta.
      
       KOMNEN BEĆIROVIĆ,
       Pariz


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu