Stanko Cerović: U kandžama humanista (5)

      Ja namjerno nijesam pravio istragu o tome kako je donijeta odluka, jer me to manje zanima od načina na koji velika društva ovako odabiraju kolektivno slepilo. Ne znam, jer ne želim da znam, o donošenju optužnice ništa više od onoga što je bilo svuda u medijima, što su svi morali vidjeti i znati, jer je toliki bio pritisak medija, čak i ako će se kasnije praviti da su zaboravili.
       Bila su prošla dva mjeseca od početka rata. Podrška u javnom mnjenju je počela da opada: prvi put su ankete u Americi pokazivale da je većina ljudi protiv rata, a Klintonova popularnost je bila niža nego ikad. Vikend fundamentalizam se zamarao, primicalo se ljeto. U Francuskoj je podrška za rat, neposredno pred objavljivanje optužbe, pala niže nego ikad. Istovremeno, napredovali su pregovori Černomirdina sa Miloševićem. Pojavljivala se nada za mir, ali kompromisni mir, loš za NATO. Italijanska i njemačka vlada počele su da insistiraju da se nađe neki kompromis.
       Bili su to dani najvećeg oklijevanja i najveće krize među saveznicima.
       Bila je to odlučujuća sedmica za dalje vođenje rata. Kako je kasnije rekao general Klark, bilo je ostalo samo još deset dana za "politički korektne ciljeve": moralo se ići na totalno bombardovanje Srbije. "Moralno beskrupulozan" rat primicao se kraju, ostajala je samo beskrupuloznost.
       Oklijevalo se u pravljenju kompromisa sa Miloševićem, ali je prevagnula odluka da se ide na totalni rat, jer bi kompromis bio fatalan za NATO i za prestiž Sjedinjenih Država.
       Puno je koincidencija za misao koja bi htjela da se zabavlja.
       To su dani u kojima je američka štampa pisala o nezadovoljstvu Pentagona. Generali su rekli Bijeloj kući da odbijaju da snose odgovornost za ovakav rat: vi ste nas greškom gurnuli u ovaj rat, ali mi sad moramo da ga dobijemo, inače će to biti katastrofa za vojsku, a vi gledajte kako ćete to politički da objasnite.
       U toku cijelog rata postojala je ova tenzija između političara, koji pokušavaju da se izvuku iz greške, i generala, koji neće da plate tu grešku. Na svaki pokušaj pravljenja kompromisa, NATO je pojačavao vojne udare i trudio se da spriječi kompromis. Rekao sam da mi se čini da je u funkciji ove politike bilo bombardovanje kineske ambasade. "Jastrebovi" iz vojske slali su poruke "golubovima" iz politike.
       Nedjelju dana prije objavljivanja odluke o podizanju optužnice protiv Miloševića (to je bilo u srijedu, a Arbur je, po sopstvenim riječima, odluku donijela u subotu), održan je sastanak generala Klarka sa Klintonom na kome je, po pisanju američke štampe, donijeta odluka da pošalje
       90 000 američkih vojnika na Kosovo. Klark je, kako je napisao "Tajms" ubijedio Klintona (tada je, vjerovatno, izgubio svoj posao). Od toga trenutka je otvoreno počela priprema za totalni rat (poslije rata mediji će govoriti o vještom propagandnom potezu Klintona, koji je uplašio Miloševića, ali po svemu što je uslijedilo vidi se da nije bila riječ o propagandi.) Klark se izjasnio protiv ideje koja je bila u vazduhu da se napravi pauza u bombardovanju da bi pregovori napredovali.
       Dva dana kasnije Luiz Arbur je bila na sastanku u Vašingtonu sa Medlin Olbrajt i održale su konferenciju za štampu na kojoj su govorile o srpskim ratnim zločinima i obećale da zločini neće ostati nekažnjeni, a Olbrajt je podsjetila da Sud ima i da je uvijek imao punu podršku Sjedinjenih Država.
       Ali pošto su Arbur i Olbrajt diskretne dame u čiji integritet se ne može sumnjati, nije se razgovaralo o optužnici, niti je Sud vodio računa o trenutku ili okolnostima, pošto je Sud nezavisna ustanova.
       Na dan kad je optužba objavljena održan je tajni sastanak ministara odbrane ključnih članica NATO-a na kome je donijeta odluka o "intenzifikaciji", kako je to saopšteno, rata. Što se tiče Francuske, dan ranije je u Jelisejskoj palati održan sastanak "ratnog savjeta": Širak, Žospen, Ričard, Vedrin i najviši oficiri.
       Ovakvi sastanci su održavani često u toku rata u svim zemljama, ali vrijedi vidjeti kako su se ređali u prelomnoj sedmici rata.
       U ovom kontekstu je podignuta optužnica. Imala je dva cilja. Da spriječi svako kompromisno rješenje i, drugo, da obnovi moralnu podršku za rat koja je počela opadati u javnom mnjenju. Od sada, rat se vodio protiv ratnog zločinca, u ime "napretka prava" i moralnih principa koji su osnova našeg društva i čije kršenje, "poslije svih iskustava iz ovoga vijeka i u zoru trećeg milenijuma", više ne možemo trpjeti. Optužnica je pripremala teren za totalni rat protiv civila.
       Na dan kad je objavljena optužnica, Klinton je objavio onu odluku o slanju 90 000 američkih vojnika na Kosovo. Optužnica je davala odluci moralno pokriće, a američki vojnici su nastupali kao izvršioci odluka Haškog suda, a ne kao vojnici imperije koja uspostavlja novi svjetski poredak.
       Srećom, Luiz Arbur je nezavisan tužilac čiji integritet se niko ne bi usudio da dovede u pitanje. Dvije sedmice poslije podizanja optužnice taj njen integritet je uostalom potvrđen, bez komentara u medijima: dobila je mjesto člana Ustavnog suda Kanade. Tako se pitanje o podizanju optužnice nema kome postaviti.
       Istog dana kad je optužnica objavljena svi lideri velikih zapadnih zemalja spontano su zaključili da ova optužnica daje legitimitet intervenciji NATO-a. Srećna slučajnost, jer Sud ima svoje računanje vremena, nezavisno od okolnosti. Od sada se ta intervencija, u kojoj su prekršeni svi zakoni u međunarodnim odnosima, u kojoj su kompjuteri sa daljine od dvije hiljade kilometara gađali pijace i penzionerska odmarališta, po izjavi francuskog predsjednika, vodila "u ime prava, pravde i morala".
       Bila je to nulta tačka prava, pravde i morala na Zapadu.
       Ne pamtim toliko trijumfalno oduševljenje, takav moralni zanos, takvo kolektivno osjećanje čiste savjesti. Smjelo, Širak je govorio o "širenju univerzalne savjesti". Slijedili su oduševljeni komentari u medijima. Sloboda misli u otvorenom društvu: nije se pojavio nijedan intelektualac, nijedan pravnik, da ja znam, koji će dići glas protiv lakrdije.
       Prošla su dva mjeseca od početka rata. Vjerovatno su se političari malo opustili poslije prve panike zbog greškom objavljenog rata, jer su vidjeli da ih javno mnjenje slijedi, vidjeli su čak da im poslije pogrešno objavljenog rata popularnost raste kao nikad, da ljudi počinju da ih vide kao velike državnike, da im opraštaju raniji oportunizam ili moralne greške zbog ovako velike moralne čvrstine.
       Tako su sebi dozvolili da se poigraju sa javnim mnjenjem. Svi su složno izjavili da uopšte nijesu bili u toku istrage Haškog suda (to jest u toku donošenja odluke, jer istrage na Kosovu tada nije moglo biti), da su potpuno iznenađeni, da je Luiz Arbur drsko nezavisan pravnik. Medlin Olbrajt je čak saopštila da se naljutila zato što nije bila konsultovana. Doduše, i dijete je vidjelo da je optužnica najvažniji kamen u cijeloj propagandnoj konstrukciji NATO-a, ali političari su ipak bili ljuti. Dokle ide ta nezavisnost Suda! Zaista, tako je teško kontrolisati demokratska društva! A novinari i narod su bili oduševljeni: eto kako Sud ide protiv volje političara, neka ne zamišljaju da se može tek tako upravljati ljudima i institucijama! Stvorila se u medijima atmosfera da izgleda kao da društvo tjera političare na rat, kao da im nameće moral, kao da ih sprečava da prave kompromise i iznevjere ljudska prava.
       Kako reklamni agenti uživaju u ovakvim trijumfima!
       Svuda u medijima, posebno na Bi-Bi-Siju, insistiraju na podatku da su Tribunal osnovale Ujedinjene nacije. Pa sad neka neki pokvareni nerv u nekom zlonamjernom mozgu pomisli da je Tribunal u dosluhu sa NATO-om. Jer, NATO je optužen da je eliminisao Ujedinjene nacije, zar nije? A ovo je institucija Ujedinjenih nacija, zar nije? Jeste, ali jedina tačka u Ujedinjenim nacijama koja nije pod kontrolom Vašingtona jeste Savjet bezbjednosti, tj. kineski i ruski glas prilikom donošenja odluka. Samo zbog toga se eliminišu Ujedinjene nacije. Sve druge strukture UN, uključujući i generalnog sekretara, pod kontrolom su Vašingtona.
       Na dan kad je objavljena optužnica protiv Miloševića za ratne zločine na Kosovu, avijacija NATO-a postavila je novi rekord u broju "izlazaka" bombardera: 741. Vojna parada u znak velike pobjede univerzalne savjesti.
       Srećom, Luiz Arbur je nezavisan tužilac i Pravda ne može da vodi računa o trenutku i okolnostima, ona slijedi svoj ritam vremena.
      
       Jer inače bi sama odluka o podizanju optužnice u ovom kontekstu mogla da se shvati kao saučešće u ratnim zločinima.
       Sudije časnog Suda mogle su da gledaju svakog dana na televiziji kako avijacija bombarduje civile, a zločine na Kosovu još nijesu mogli ni utvrditi. Pa šta je onda optužnica, ako nije saučešće u zločinima, ako podržava bombardovanje i daje mu moralnu i pravnu indulgenciju? Optužnica nije čak služila ni kakvom-takvom mirovnom naporu, ni pritisku na Miloševića, optužnica je služila NATO-u da podrži odluku o "intenzifikaciji" rata. Ona je bila u službi projekta totalnog rata. A budući da je rat vođen protiv civila, onda...
       Srećom, Luiz Arbur je nezavisan tužilac. Inače bi se moglo posumnjati da podržava jednu stranu u ratu, a onaj ko istražuje ratne zločine ne bi trebalo da radi za jednu stranu u ratu. Kad bi je interesovala politika, a ne samo pravda, onda bi ona znala da je NATO objavio ovaj rat, da pravno ne postoji osnova za intervenciju protiv suverene zemlje čak ni u povelji NATO-a. Znala bi da je intervencija 19 zemalja protiv jedne zemlje, devetnaest najrazvijenijih protiv jedne nerazvijene, hiljadu aviona protiv države bez avijacije i bez protivvazdušne odbrane "neodmjerena" intervencija koja spada u ratne zločine.
       Srećom, mediji su se zakleli da je ona osoba od integriteta koji niko ne može dovesti u pitanje. Inače bi čovjek mogao pomisliti da tužilac zadužen za ratne zločine, ako gleda televiziju ili čita novine, vidi da avioni NATO-a sistematski bombarduju civile i da ima niz dokaza da je to bombardovanje dio ratnog plana (jedinog ratnog plana, kako se pokazalo na kraju rata, jer je jugoslovenska armija bila netaknuta), te da će tako ovaj tužilac pomislio bi čovjek, kad ne bi znao sve što zna o Luiz Arbur) imati nešto da pita generale NATO-a, ili Solanu, ili, čak, predsjednike zapadnih država, pošto se Žak Širak hvalio da odlučuje o ciljevima koji će biti bombardovani. Možda će sudija htjeti da pita ko je odlučivao o bombardovanju civila?
       Nedjelju dana prije objavljivanja optužnice, u okviru totalnog rata, počelo je sistematsko bombardovanje svih infrastruktura u Srbiji, uključujući i električne centrale. Milioni ljudi su bili bez struje i vode. Počelo je pravo veliko stradanje nevinih ljudskih masa, kao u velikim, dugotrajnim ratovima. Tu je poruku Milošević shvatio. Da je još malo čekao, bilo bi kasno i za prihvatanje ultimatuma. U moralnom transu Zapada, NATO se spremao da zbriše jednu malu zemlju.
       Kad je donijeta odluka o podizanju optužnice protiv Miloševića, Tribunal nije znao ništa o tome šta se dešava na Kosovu. Jer niko nije znao ništa, čak ni CIA. Kružile su bajke o stotinu hiljada mrtvih, o fantastičnim zločinima, za koje je bilo očigledno da su netačne, da služe samo da hrane medije i nevladine organizacije. Niko nije bio na Kosovu, ni pomena o nekoj istrazi o tome šta se i gdje desilo, ko je počinio zločine. Na osnovu glasina koje su dolazile od izbjeglica, koje su prolazile kontrolu UČK-a, koje je sakupljala CIA, Luiz Arbur je donijela odluku o podizanju optužnice!
       Možda je ovo pravda grabljivica, ali nije ljudska pravda. Ako Sud treba da zaštiti moćne i velike, da prikrije njihove zločine i da ih naplati slabima i malima, onda su to kandže humanista, a ne ruka pravde. Nadam se da će Milošević platiti za svoje zločine, na ovom ili na onom svijetu, ali ne bih htio da vidim ni njega, ni bilo koga drugog pred ovakvim sudom. Ako nije zaista za ratne zločince, onda neka ne bude za one koji ne slušaju svjetsku silu.
       U čemu je razlika, o tome razbijam uzalud glavu, u odnosu na sovjetske sudove? Tako je u komunizmu vlast davala sudijama krivca sa zadatkom da isfabrikuju dokaze protiv njega. To je stvaralo smiješne situacije. Neko radi za vlast godinama, kao što je Milošević sarađivao sa zapadnom diplomatijom, a onda se negdje odjednom odluči da je nepodoban, i sudija mora da pravi akrobacije: gdje i kako naći dokaze?
       Kako, naročito, učiniti da ti dokazi ne pogode one koji su još na vlasti?
       Jer, da ispijemo čašu do dna kao što smo obećali: ako je bilo materijala za podizanja bilo kakve optužnice za ratne zločine dok rat traje, dok istraga nije moguća, onda je to bila optužnica protiv pilota i vođa NATO-a. Jedino u šta smo bili potpuno sigurni jeste da piloti NATO-a bombarduju civile. Sve ostalo je bilo nagađanje, jer ni za etničko čišćenje nijesmo znali tačno ko ga izvodi: armija ili paravojne jedinice. Ta optužnica bi bila i te kako korisna za slobodu misli na Zapadu: vikend fundamentalizam bi bio prinuđen da vidi šta je realnost "moralne beskrupuloznosti".
       Osim toga, na Kosovu nijesmo poznavali okolnosti, samo smo znali da su zastrašujuće: traje rat između jugoslovenske armije i UČK-a pod danonoćnom kišom NATO bombi. Tu treba znati okolnosti zločina. Kad se pritisne na dugme i sa dvije hiljade kilometara pošalje projektil na civile, ne vidim koje okolnosti Tribunal ima potrebe da ispituje. Kompjuteri, do daljeg, nemaju strasti kao olakšavajuću okolnost.
       Svejedno, uprkos svemu, nije mi ni na kraj pameti bilo da će mediji pozdraviti podizanje optužnice tako kako su je pozdravili. Nijesam ni slutio granice slobode misli u otvorenom društvu: u njemu one i jesu bezgranične, jer su u čovjeku postale konačne. Mislio sam da su političari sad zaista prevršili mjeru i da će ih mediji isjeći na komade, da će sjutradan pravnici proglasiti smrt Lažnog suda i oboriti se na Arbur kao na sramotu svoje profesije.
       Tek sjutradan sam se uvjerio da nema nijednog medija, nijednog političara, pravnika, komentatora, čovjeka iz javnog života, koji je bio u stanju da se bar nasmije komediji o nezavisnom Sudu. Nema šale kad su stabilnost i efikasnost u pitanju. Naprotiv. Svi su dobili isto tumačenje iz Brisela: ovo je dokaz o nezavisnosti Suda, ovo je trijumf morala i, sasvim usput (jer i to treba šapnuti posmatračima), dokaz o legitimitetu intervencije NATO-a. Šta sve nije rečeno i napisano o veličini ove moralne odluke, o njenom istorijskom značaju!
       Srećom brzo je došao kraj rata, inače je bilo očigledno da je ova odluka predodređena da se podgrijava onako dugo dok rat traje: idemo da hvatamo ratnog zločinca, Tribunal je to tražio od NATO-a. Beograd bi bio pretvoren u Drezden kao dokaz o nepokolebljivosti pravde.
       Veliki cinici, ljudi bez ikakvog morala, misle da su svi ljudi lutke i tako se ponašaju prema njima. Tako se ponašao Milošević u Jugoslaviji, tako se ponašaju zapadni lideri prema svom društvu. Ali, ako se potvrdi da su svi ljudi lutke, da oni zaista ne vrijede ništa, postaju li ovi cinici veliki državnici? I više od toga: duboki poznavaoci svoje epohe i ljudske duše? Moram priznati da je to kod mene išlo skupa, i za Miloševića i za sadašnje zapadne lidere, pa i za neke stare zločince; što su mi se više gadili, bio sam primoran, gledajući kako se društvo prema njima odnosi, da ih utoliko više poštujem.
       Kako je bilo moguće takvo pisanje u medijima? Kako je moguće takvo kolektivno slepilo u društvima bez militarizma, bez agresivnosti, slobodnim i tolerantnim društvima? Ko nam je podvalio, gdje je razorena sloboda misli na Zapadu? Kad i kako se to desilo?
       Kako je moguće da su došli do toga da "svi misle isto u istom trenutku"? Ko su ti ljudi?
      
       - KRAJ -
      
      

Hakslijev "Vrli novi svet" (inače, upravo ponovo štampan kod nas) valjalo bi preporučiti kao priručnik pred put u "svetlu budućnost", a možda i besplatno deliti svakom pismenom građaninu. Dotad, naša javnost bi mogla pokazati više interesovanja za knjige poput ove Stanka Cerovića "U kandžama humanista" (Samizdat Free B-92, Beograd, 2000). Ta svojevrsna anatomija civilizacijske destruktivnosti obrađuje tužni slučaj bombardovanja Jugoslavije od pre dve godine.        Knjiga se krajem januara pojavila u Francuskoj. Naslov bukvalno preveden: "Dans les griffes des humanistes", izdavač "Climats". Knjiga ima više uspeha nego u Beogradu.        Pred čitaocima NIN-a je deo ove uzbudljive ispovesti. Možda onaj najdramatičniji. Feljton je priredio Slobodan Reljić.