NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

S one strane iskre

"Luča mikrokozma" i posle 150 godina ostaje najveći filozofski ep spevan na srpskom. Ali, niko kao Anica Savić-Rebac nije imao filozofsku pamet i intelektualnu hrabrost da ukaže koliko su na Njegoša uticali gnosticizam, bogumilstvo pa i Kabala

      Prošlo je, evo, i sto pedeset godina od smrti Petra Petrovića Njegoša, a mi i dalje ne znamo: ko je, zapravo, genije sa Cetinja? Ključ te tajne, svakako, leži u "Luči mikrokozma", a "Luču" je teško - osvetliti.
       "Luča mikrokozma" nije bila "integrativni ni pokretački element nacionalne kulture, kao 'Gorski vijenac', već je kao filozofsko-poetska tvorevina pre svega privlačila tumače i istraživače." (Aleksandar Petrović)
       Za Anicu Savić-Rebac "Luča mikrokozma" bila je pak "najviši izraz jugoslovenske kulture" te je ova žena, jedna od najumnijih koje smo imali, a da nismo znali da je imamo, posvetila "zaprepašćujući napon energije" potreban da se "Luča" prevede na engleski i nemački!
       Može se reći da je Anica Savić-Rebac bila prva i poslednja sveštenica Njegoševe vere zapisane u "Luči mikrokozma".
       Jer, šta sve nije radila za "Luču". Ne samo da ju je prevela na engleski i nemački nego je, usamljena u tom poduhvatu, radila i na "Lučinoj" evropskoj, svetskoj promociji. Dopisivala se sa evropskim naučnicima i književnicima, dopisivala se sa Ludvigom Radermaherom, jednim od njenih bečkih učitelja, sa Hansom Lajzegangom, ali i sa Tomasom Manom koji je njene odlomke uneo u svoje delo, a Rebeka Vest je ushićeno pisala o srpskoj filozofkinji i poetesi.
       Samo u Srbiji, Anica Savić-Rebac nije imala podršku za ono što je radila. Jednostavno, nije imala sagovornika sebi ravna. Malo je ko, ovde, razumeo i njenu filozofsku poetiku,a još manje njen naučni uvid u "Luču". Srpskoj "prvosveštenici" Anici najviše se približio jedan Francuz, srpski akademik Miron Flašar, njen učenik. Ali, i on će je, vremenom, napustiti. Jer, vratolomne su staze kojima je ona išla. Vratolomnije od cetinjskih visina.
       I, tu smo, i danas. Na jednoj strani Anica sa Njegošem, na drugoj, svi mi.
       Anica Savić-Rebac (1893-1953) bavila se Njegošem od svojih tridesetih godina pa do kraja života. Kao plod tog istraživanja pojavila su se njena dva izuzetno važna rada: "Njegoš i bogomilstvo"(1951. godine) i "Njegoš, Kabala i Filon" (1952)
      
       Lukrecije, Dante, Milton...
       Šta tamo piše?
       Na samom početku spisa "Njegoš i bogomilstvo" ona kaže:
       "Širina i bogatstvo genija Njegoševog vide se, koliko u Njegovim originalnim potezima, toliko i u Njegovoj sposobnosti da odabere i spoji razne motive i mnogostruke uticaje, i da ih pokaže u novom imaginativnom jedinstvu: to je, uostalom, ona mislilačka originalnost kojoj obično teže pesnici, i kada im je pravac duha izrazito filozofski. Luča mikrokozma upravo zadivljuje poznavaoce bogatstvom opštefilozofskih, mistično-filozofskih i mitskih motiva koje je vizija pesnikova čudesno slila; i to je, već, originalnost visokog stepena. Ona je, dakako, povećana mnogim vanrednim, sasvim novim potezima. Pogrešno je, međutim, insistirati na originalnosti u smislu apsolutne novine, smatrati da u prvom redu ona stvara mislilačku značajnost uopšte, a pogotovu mislilačku značajnost pesnika. Ni Lukrecije, ni Dante, ni Milton nisu predstavnici jedne nove filozofije koju su oni stvorili; njihova mislilačka značajnost je u odabiranju i pesničkom oživljavanju filozofskih zamisli. To ne znači da njihova dela nisu i sama važni izvori za filozofiju koju iznose... Ali to nije glavna mislilačka vrednost njihovih spevova."
       Anica Savić-Rebac, hirurškom preciznošću, uočava tri osnovne zamisli "Luče mikrokozma": pad božanske duše u materiju, "svetlosna filozofija" i "slika kosmičke borbe". Sve tri zamisli bliske su i srodne, same po sebi, i javljaju se, po pravilu zajedno.
       I Savić-Rebac prati razvoj tih ideja. Tako, ona prati, Njegoševu ideju o "izgubljenom raju", i "padu grešne duše" u "tamnicu tela", još od "oko 600. godine pre n.e. negde između Trakije i Atike". Tamo se ta misao javlja prvi put, "skoro izvesno kao samonikla" i to "u krugovima orfičara". Od njih su ideju preuzeli Empedokle, Pindar i Platon, zatim se ona može pratiti kroz celu antičku književnost. Helenski filozofi i pesnici, međutim, ne kažu kakvo je bilo ogrešenje duše. Ideja pobune i borbe svetla i tame pripisuje se Origenu, a, istovremeno, javlja se i u onovremenoj gnozi.
       "Druga osnovna koncepcija Luče, svetlosna filozofija, verovatno je orijentalnog porekla, ali njen filozofski najznačajniji lik, onaj koji je preovlađivao u poantičko doba, prvenstveno u srednjovekovnoj zapadnoj, islamskoj i jevrejskoj filozofiji neoplatonskog pravca, izradila je helenska filozofija, kojoj je, uglavnom, tuđ etičko-dinamički dualizam svetlosti i mraka, dobra i zla", piše Anica Savić-Rebac dodajući da drugu granu svetlosne filozofije "ona koja ističe borbu svetlosti i mraka, javlja se, dakako, još u mitsko-religijskim predstavama u Iranu u zrvanizmu i naročito u zoroastrizmu; zatim u 3. veku n.e. u manihejstvu koje je, u stvari, jedan osoben spoj gnostičkih i iranskih predstava. Najzad, produžava se u srednjovekovnom neomanihajestvu bogomila i katara."
      
       Starobalkansko nasleđe
       Zatim, u spisu "Njegoš i bogomilstvo" piše: "Kao čovek koji je nosio začudo živo starobalkansko nasleđe, nagomilano kao u vekovnom podsvesnom sećanju, on (Njegoš) je mnogo bliži starim helenskim oblicima tih zamisli nego zapadni pesnik. To važi, u prvom redu, za staroorfičku ideju o predživotnom ogrešenju duše i njenom padu u materiju koju je prihvatio spiritualist Njegoš; a ona je takve prirode da je mogla vrlo tesno da se spoji sa svetlosnom filozofijom i zato ništa nije stajalo na putu da naš pesnik staru identifikaciju boga i svetlosti, koja se javlja i u Jovanovoj prvoj poslanici, načini središtem i životnim elementom speva ('Luče'). Ali, u vezi sa Njegoševom svetlosnom filozofijom javlja se i jedan element nov i čudan, koji se može objasniti samo jednim drugim, mnogo direktnijim starobalkanskim nasleđem... U osnovnom mitu Luče, kosmička borba vodi se među svetlosnim silama; i sam Satana je samo pobunjeni svetlosni anđeo."
       Zašto je ovo važno? Zato što je satana kao svetlosni anđeo, takođe, bogumiska ideja.
       Frapantan je za poznavaoce manihejstva i bogumilstva, piše Anica Savić-Rebac, i opis u "Luči" "prodiranja mračnih sila u nebesku oblast, jer u potpunosti odgovara Manijevom učenju o tom početnom momentu kosmičke borbe".
       Na kraju krajeva, sam pojam "luča mikrokozma" ili "svetlosno ja", "nebeski dvojnik čoveka", "Njegov pratilac i vođ u nebo i besmrtnost" (A.Savić-Rebac) jesu "karakteristične neomanihejske ideje". Jer, još u biografiji Manijevoj nalazimo "nebeskog dvojnika".
       Sa manihejstvom i bogumilstvom je i ideja u "Luči" da će "zemlja biti spaljena u sudnji dan".
       Anica Savić-Rebac bila je, i te kako, svesna da "podudaranja između našeg pesnika (Njegoša) i bogomilstva veoma su teško poglavlje, jer, u ovom času ispitivanja, još nije moguće označiti određenije Njegov (Njegošev) put do manihejskih i neomanihejskih tradicija".
       Međutim, ako pretpostavimo da Njegoš uopšte nije poznavao manihejske ideje, kaže Anica Savić-Rebac, "naročito ne u takvim detaljima kao što proizlazi iz 'Luče', stavili bismo se pred još teži zadatak: da ispitujemo unutarnju zakonitost koja neminovno vodi od jedne mitske i mističke predstave ovog kruga do druge, i, da zatim pretpostavimo da se isti proces donekle samostalno razvijao u pesnikovom umu".
       To bi, prema Anici Savić-Rebac, bilo "još čudesnije" nego mogućnost da je "Njegoš imao uvek budnu pažnju i razgranatu lektiru, i da je uspeo da se informiše o tradicijama koje su igrale tako važnu ulogu u životu Njegovog naroda".
       A šta je Njegošu od bogumilske"razgranate literature" sigurno moglo da bude lako dostupno?
       Janez Kopitar i Vuk Karadžić bili su, dakako, obavešteni o bogumilstvu "mada reč bogomili nije ušla u Vukov Rječnik" (A. Savić-Rebac).
      
       Njegoš i jeresi
       Kopitar se o bogumilskoj temi dopisivao sa Gizelerom koji je 1842. godine izdao spis Eutimija Zigabena o bogumilima "i lako se mogao povesti o tome razgovor i prilikom Njegoševih boravaka u Beču i Njegovih sastanaka sa Vukom, naročito početkom godine 1844. godine, kada je onde boravio preko dva meseca. A svakako su i drugi naši obrazovani ljudi bili obavešteni o bogomilstvu, koliko je to tada bilo moguće" (A. Savić-Rebac).
       Inače, Njegoš je, bez sumnje, čitao o srednjovekovnim jeresima i u nekoj ruskoj opštoj istoriji ili u istoriji crkve. Njegovo poznavanje nekih crta Manijevog učenja "upućuje na ozbiljan izvor". Najzad, Njegoš je imao i neposredan izvor u crnogorskoj narodnoj tradiciji i poeziji, u severnoj Crnoj Gori, pogotovo. Otuda je i pesma o "Caru Duklijanu i Krstitelju Jovanu". Ova narodna pesma, a i druge mogle su za Njegoša da budu inspirativne kao što je za Getea bila legenda o doktoru Faustu.
       Zato, na kraju spisa "Njegoš i bogomilstvo", Anica Savić-Rebac zaključuje: "Tako je došlo da, donekle, možemo čitati Luču kao što bismo čitali neko od izgubljenih dela bogomilske književnosti balkanske - kao delo koje nam u izvesnom smislu kazuje više o suštini bogomilstva nego sami oskudni direktni spomenici."
       Za razumevanje Njegoševe "Luče" ne manje važan je i spis "Njegoš, Kabala i Filon" mada Anica Savić-Rebac kaže:
       "Za istoriju balkanske kulture i njen kontinuitet ovi kabalistički elementi nemaju značajnost bogomilskih, ali su ipak veoma karakteristični i ne smeju se prevideti kad se teži razumevanju za razumevanjem Njegoša i Njegovog filozofskog speva."
      
       Jevrejske veze
       Kao što Platon nije smeo da se čita u Danteovo vreme, a ovaj ga je potajno čitao, tako je i Njegoš, u potaji, čitao štošta.
       Anica Savić-Rebac je sigurna da je Njegoš, "veliki samouk čitao dela za koja inače ne znamo da su mu bila poznata i vodio razgovore, sa nama nepoznatim ličnostima o problemima koji su van uobičajenog toka opšteg obrazovanja".
       Veliko je pitanje da li će se naći materijalni, to jest "filološki" dokazi o tim lektirama i razgovorima. Te dokaze i tragove je, možda, i sam Njegoš uklonio jer je "bio dovoljno pametan da ne upozorava izrično na izvore kao što su bogomilstvo i Kabala - izvore koji bi, kako je sam dobro znao, duboko šokirali veliki deo tadanje publike - a možda šokiraju i jedan deo sadanje".
       Zna se, međutim, da je Njegoš poznavao Jevreje sa kojima je "imao trgovačke veze i koji su mogli biti, u isti mah, trgovci i učeni kabalisti".
       Ukoliko su sačuvani arhivi jevrejskih opština u Dalmaciji i Boki Kotorskoj, možda ćemo nešto više saznati.
       Ali, Njegoš je do znanja iz Kabale mogao da dođe i preko svog učitelja Sime Milutinovića Sarajlije. Ili, preko - "Fausta".
       Zatim, piše Anica Savić-Rebac, veoma je zanimljiv "susret" Njegoša sa Viktorom Igoom u kabalističkom motivu tzv. crnog sunca, oličenja satane. S tim, što treba reći da je Igo pesmu o crnom suncu napisao deset godina posle Njegoševe "Luče".
       Iako još nerasvetljena, "Luča" i posle sto pedeset godina ostaje najveći filozofski ep, spevan na srpskom.
      
       DRAGAN JOVANOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu