NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Enigma Filipović

Lažljiva zapadna propaganda je takođe loš izgovor za nečinjenje. Toni Borden se i nehotice "odao" kad je na svečanosti na kojoj je Filipoviću dodeljena nagrada za on-lajn novinarstvo rekao: "Filipović se poduhvatio upravo onakvog kazivanja istine na kakvo međunarodna zajednica nagovara Srbe." Liderima Zapada, sveta koji su organizovali i predvodili bombardovanje Jugoslavije, verovatno savršeno odgovara verzija stvarnosti po kojoj VJ, odnosno JNA već deset godina sistematski ubija nečiju decu po bivšoj Jugoslaviji. Oni će se lako zadovoljiti žurnalističkim otkrićima IWPR-a. Oni se neće ni osvrnuti na Filipovićeve vapaje i demantije.
Pred Srbima je daleko teži posao. Oni istinu moraju da prikupljaju polako, mukotrpno, bez prečica, sa imenom i prezimenom. NJima svedoci, za razliku od američke PBS televizije (Public Broadcasting Service), moraju imati lice. Video-trake nisu dovoljne. Srbi će jedni druge morati u oči gledati

      Najveći novinarski stradalnik poslednje godine Miloševićevog režima, kraljevački novinar Miroslav Filipović opet je postao glavni junak jedne političko-žurnalističke drame. Progonjen pod Miloševićem zbog članaka koje je objavio na Internet magazinu Međunarodni izveštaj o ratu i miru (International NJar&Peace Report) sa sedištem u Londonu, Filipović je širom sveta postao poznat kao simbol novinarske borbe za slobodu javne reči. U središte pažnje vratio se na neočekivan način, javnim sukobom sa urednikom on-lajn časopisa u kojem je stekao svetsku slavu. Posvađali su se zbog najvažnijeg pravila u svetu novinarstva - verodostojnosti činjenica koje su zajednički objavljivali.
       Za srpsku javnost taj spor utoliko je važniji što se te činjenice tiču srpskih zločina na Kosovu. U vreme kad se Filipović nalazio pod pretnjom vojnog pravosuđa, srpski nezavisni novinari i kritička javnost listom su ustali u njegovu odbranu i ne pitajući šta je, gde, zašto i kako napisao, braneći njegovo pravo da pod svojim imenom objavljuje činjenice do kojih je u izveštavanju došao, ma kako neugodne te činjenice bile, ma po koju instituciju vlasti.
       Tada, po opštem konsenzusu, nije bilo ni vreme ni mesto za razgovor o tome da li je Miroslav Filipović, koji je od svih novinara do sada optužio jugoslovenske snage bezbednosti za najteže ratne zločine na Kosovu (ni albanski izvori, koliko je poznato, ne tvrde, poput Filipovića, da je Vojska Jugoslavije odgovorna za smrt "najmanje 800 albanske dece mlađe od pet godina"), baratao pouzdanim vestima. Nezavisna javnost je branila pravo Miroslava Filipovića da se svojom profesijom bavi kako najbolje zna i ume; nije branila istinitost njegovih izveštaja po sebi, već novinara Miroslava Filipovića od optužbi režima da se, umesto novinarstvom, bavio špijunažom.
      
       Ćutanje
       Razliku između te dve stvari debelom crtom je podvukao tadašnji kandidat Demokratske opozicije Srbije za predsednika Jugoslavije Vojislav Koštunica, koji je u listu "Danas" 30.avgusta prošle godine rekao: "Osuđujem presudu Miroslavu Filipoviću i smatram da mu nije mesto u zatvoru. Istovremeno, nisam spreman da se složim sa stavom da je Filipović osuđen zbog toga što je, navodno, iznosio istinu. Da je ovo pravna država, Filipović svakako ne bi dospeo u zatvor zbog ovakvih tekstova. Istovremeno, da je kod nas pravna država, i da kod nas ne vlada toliki moralni i duhovni rasap, verovatno bi se potrudio da proveri ono o čemu piše."
       Ima neke ironije u činjenici da je Vojislava Koštunicu posle zapalo da u svojstvu predsednika SRJ pomiluje Miroslava Filipovića "po službenoj dužnosti", kao što ima valjda i neke poetske pravde u tome što je, posle petooktobarske smene vlasti, načelnik Generalštaba od Filipovića ocrnjene Vojske Jugoslavije Nebojša Pavković morao lično da predloži njegovo pomilovanje. Verovatno je tada prokleo nemerljivu glupost koja je Vojsku Jugoslavije navela da Filipovića u istom dahu optuži i osudi i za špijunažu i za klevetu. Naime, te dve optužbe međusobno su isključive: valjda je Filipović ili špijunirao vojsku, što bi značilo da je prikupljao tačne podatke, ili klevetao vojsku, što bi značilo da su podaci koje je iznosio lažni. Drugim rečima, Vojska Jugoslavije je ili zločinačka, ili oklevetana institucija.
       Posle petog oktobra činilo se da niko u Srbiji nema ni stomaka ni želje da razreši ovu dilemu, ponajmanje sam Miroslav Filipović. Uprkos činjenici da je neposredno posle izlaska iz zatvora izgovorio sledeću rečenicu, koja je uzeta kao lajtmotiv na posebnom Internet sajtu INJPR-a o slučaju Filipović: "Moj prvi prioritet je da odbranim svoju čast i svoje članke, da van svake sumnje dokažem da sam pisao istinu i samo istinu". Da se ta dilema u "novoj Srbiji" mora razrešiti, NIN je početkom februara morao da podseti Vladu Srbije i njenog premijera Zorana Đinđića. Povod je bila vest da je tada već proslavljeni novinar postavljen na dužnost sekretara za informisanje u toj vladi kao "kadar" Demokratske stranke, čiji je višegodišnji član. Stranka nije reagovala, a Filipović se iznenada povukao sa funkcije uz objašnjenje da je nezadovoljan organizacijom resora.
       U Srbiji se nastavilo ćutanje o ovom slučaju, kao i ćutanje o kosovskim zločinima. Sam Filipović odgovorio je ljutito i uznemireno kada je to ćutanje prekinuo njegov londonski urednik Toni Borden feljtonom u beogradskom "Danasu". Borden se u feljtonu trudio da rekonstruiše tok događaja i potvrdi Filipovićev kredibilitet: ponudio je dosta složenu ali na prvi pogled uverljivu verziju događaja koja objašnjava kako je moguće da u "slobodnoj Srbiji" ni Miroslav Filipović ni njegovi brojni izvori informacija, među kojim su tobože visoki obaveštajni oficiri kao i stotine kraljevačkih rezervista, te autori i učesnici detaljnog armijskog istraživanja o moralu vojske i očevici bezbrojnih zločina protiv nevinih albanskih civila, odjednom iščezli. LJudi koji su želeli da svedoče protiv zločinaca odjednom su kao u zemlju propali u oslobođenoj Srbiji.
       "Moji izvori šetaju se gradom", pričao je Miroslav Filipović u maju banjalučkom "Reporteru". "Poručili su mi da će, ako dođe do suđenja, svedočiti na sudu i ponoviti ono što su mi rekli." Dok je Milošević bio na vlasti, rizikovali su da ga, doduše anonimno, optužuju za zločine. Kad je pao, kao da ih je prošla volja. Sve se otprilike svodi na to da je izveštaj o stanju morala u Vojsci, čije je "obelodanjivanje" u INJPR navodno uticalo da Milošević odustane od vojne agresije na Crnu Goru, doista postojao (visoki obaveštajni oficir jednog martovskog jutra pozvao je Filipovića na kafu i uručio mu supertajni izveštaj u kancelariji!), ali Filipović ga je uništio u strahu od policije, a posle se oficir predomislio i više ne želi da svedoči, slobodna Srbija ili ne.
      
       Video
       Bordenov krunski argument u prilog istinitosti Filipovićevih tvrdnji glasi da se oficirski izvori iz Filipovićevog teksta (koji NIN objavljuje u okviru) nalaze na video-trakama američkih i britanskih TV produkcija. Tamo su, doduše, bezimeni, i ne vide im se lica, no možete pročitati transkripte njihovih izjava na sajtu http://pbs.org/wgbh/pages/frontline/shows/kosovo/interviews/serbs.html .
       Novinari NIN-a nisu bili lenji i pronašli su taj sajt, gde ništa nije ni blizu tako jasno kako Borden navodi čitaoca da pomisli. Ne samo što tamo nema priče o odsečenim dečjim glavicama, već se malo dužim surfovanjem po sajtu PBS-a može da utvrdi da su ovi intervjui emitovani još 22.februara prošle godine. Dakle, čitav mesec pre nego što je Filipović, po Bordenu, prvi put čuo za tajni armijski izveštaj i nameravani napad na Crnu Goru. A u Filipovićevom članku ti isti oficiri već uveliko pričaju o armijskom istraživanju i planiranoj agresiji na Crnu Goru.
       Sve ovo za Srbiju ima, naravno, daleko veći značaj od redakcijske svađe u Londonu, makar ta svađa u Beogradu izbila na videlo tako što Filipović u pismu "Danasu" odjednom poriče postojanje i armijskog izveštaja i oficira koji mu ga je navodno dao. Nešto očigledno nije u redu sa kredibilitetom INJPR: ili laže novinar, ili laže urednik, ili lažu obojica. U razgovoru za NIN, Toni Borden kaže da i dalje veruje Filipoviću kao autoru, ali smatra da je Filipović "u šoku" posle objavljivanja članka u domaćoj štampi, i da je od šoka doneo "pogrešnu odluku", ali da "nije na meni da mu sudim". (Pre toga su se, međutim, obojica u više navrata javno zgražala nad činjenicom što Srbija "nije spremna" da objavi Filipovićeve članke.)
       Borden priznaje da nije ni pokušao da se pre objavljivanja lično uveri u postojanje spornog armijskog izveštaja (u međuvremenu je iščezao). Zanimljivo je da ovaj urednik svog novinara javno uteruje u laž (na Filipovićevu tvrdnju da se povukao iz novinarstva, Borden prijavljuje da je Filipović i dalje na platnom spisku u INJPR i da je baš nedavno objavio novi tekst), ali mu i dalje veruje kad je reč o monstruoznim srpskim ratnim zločinima. Na pitanje NIN-a da li je možda kod njega još u početku postojalo izvesno predubeđenje da poveruje u srpske zločine, ma kako strašni bili, Borden kaže: "To je odlično pitanje. To je najteže pitanje."
       Šteta koju su novinar i urednik naneli jedan drugome i kredibilitetu njihovog on-lajn magazina nije ni blizu tako velika niti bitna kao potencijalna šteta koju bi nepoverenje prema njima dvojici moglo izazvati u srpskoj javnosti, koja ionako nije sklona da veruje da su Srbi na Kosovu činili zločine.
      
       Obaveza
       Nova Srbija je stigla da uhapsi Miloševića u američkom roku, ali nije našla vremena da se ozbiljnije pozabavi njegovom ili bilo čijom drugom odgovornošću za rat na Kosovu. Nova vlast traži da joj svet da popust i ustupi vreme kako bi se Srbija sama suočila sa svojim ružnijim likom u ogledalu, ali ne bi se moglo reći da grabi svaku priliku da otvori tu temu. Milošević je u zatvoru zbog pljačke budžeta.
       U pravu je Miroslav Filipović kad kaže da ne mora on sve sam da uradi, i teško mu je zameriti kad kaže da je od njega dosta što je prošao stradanje pod Miloševićevim režimom. Srpska javnost ne može da sedi i čeka da uvek neko drugi u njeno ime rizikuje porodični mir i spokojnu savest, a da ona navija ili okreće palac na niže. To što je INJPR uhvaćen u neprilici ne sme da se iskoristi za zabašurivanje novinarskog istraživanja srpske strane rata. Svi smo za vreme bombardovanja ovde na sav glas dokazivali da nikakvi srpski zločini na Kosovu ne mogu biti opravdanje za ratne zločine koje je NATO počinio nad Srbima. No ako je to tačno, onda je tačno i da novinarska aljkavost ili neodgovornost INJPR-a ne može amnestirati srpsku štampu od odgovornosti za svoju verziju rata. Nema više Miloševića da nam posluži kao izgovor.
       Lažljiva zapadna propaganda je takođe loš izgovor za nečinjenje. Toni Borden se i nehotice "odao" kad je na svečanosti na kojoj je Filipoviću dodeljena nagrada za on-lajn novinarstvo rekao: "Filipović se poduhvatio upravo onakvog kazivanja istine na kakvo međunarodna zajednica nagovara Srbe." Liderima Zapada, sveta koji su organizovali i predvodili bombardovanje Jugoslavije, verovatno savršeno odgovara verzija stvarnosti po kojoj VJ, odnosno JNA već deset godina sistematski ubija nečiju decu po bivšoj Jugoslaviji. Oni će se lako zadovoljiti žurnalističkim otkrićima INJPR-a. Oni se neće ni osvrnuti na Filipovićeve vapaje i demantije.
       Pred Srbima je daleko teži posao. Oni istinu moraju da prikupljaju polako, mukotrpno, bez prečica, sa imenom i prezimenom. NJima svedoci, za razliku od američke PBS televizije (Public Broadcasting Service), moraju imati lice. Video-trake nisu dovoljne. Srbi će jedni druge morati u oči gledati.
      
       LJILJANA SMAJLOVIĆ
      
       IVANA JANKOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu