Nova evropska i nova hrvatska drama na Osmom međunarodnom festivalu malih scena: zatvoreni krug nasilja u porodičnom paklu. Malo o riječkim, malo o hrvatskim pozorišnim (ne)prilikama

      Osmi međunarodni festival malih scena održan je u Rijeci od 3. do 10. maja, u uzavreloj atmosferi pred lokalne izbore u Hrvatskoj. U glavnoj ulici Korzou beleli su se stranački šatori, zvuci muzike mešali su se s mirisima pica i jela koja su na licu mesta spravljana za birače, na zgražanje riječke gospode koja je u tome videla nedopustivu balkanizaciju njihovog lepog i urednog grada. S večeri, a život u Rijeci počinje da zamire posle prvog mraka, javna promotivno-politička pozornica ustupala je mesto pravom teatru. U njemu gotovo da nije bilo odblesaka života koji bi uspostavio neku kopču s vremenom, bar u onom smislu u kojem se očekuje da pozorište bude njegovo ogledalo.
       S predstavama se mahom stupalo u mračni, onespokojavajući svet porodičnog nasilja, u različitim psihopatološkim varijantama. Želeći da pokaže jednu dominantnu liniju u novoj evropskoj drami i vezanost savremene hrvatske dramaturgije za nju, selektor Jasen Boko izabrao je komade koji su se prosto gušili u izopačenostima svake vrste, pa je gledalac bio suočen sa manje ili više brutalnim manifestacijama tamnih nagona, duševne i emocionalne raspolućenosti i osakaćenosti.
      
       Tamni i mračni motivi
       Mira Stupica, članica žirija i gošća koju je Rijeka primila sa posebnom pažnjom i uvažavanjem, nije krila da s nekih predstava izlazi s mučnim utiskom. Sažela ga je u kratku ocenu: "Žestina tamnog i mračnog motiva preuzela je komandu nad teatrom, zauzela prvi red na sceni, gurnuvši kreativnu umetnost sebi iza leđa." Strogi sud odnosio se na predstave, a one su u programu činile većinu, u kojima se pisci opsesivno bave raznim oblicima mentalnog i fizičkog nasilja u porodičnom paklu: od incesta (u svim kombinacijama), do seksualnog zlostavljanja dece. Pri tom je više nego jasna sugestija da iz tog kruga nasilja izlaza nema, da je on beznadno zatvoren, da su žrtve nemoćne. Iva Kranjc, odlična mlada glumica u slovenačkoj predstavi "Vatreno srce" (incest, zločin), priznaje da se dugo mučila sa ulogom Olge, pošto nikako nije mogla da razume šta Olga zapravo hoće. Onda je shvatila da Olga ne zna šta hoće. To je, u izvesnom smislu, karakteristično za likove "nove drame".
       Nije svakako slučajno da je žiri dao glas dvema produkcijama koje su, i tematski i pozorišno, izvan glavnog festivalskog toka. "Brat magarac" Zagrebačkog kazališta mladih proglašen je najboljom predstavom, a "Crnom runu" bugarskog Teatra "Laboratorija sfumato" dodeljeno je specijalno priznanje. U "Bratu magarcu" Rene Medvešek, glumac koji se poslednjih godina posvetio samo pisanju i režiji, postavši, kako se to kaže, kultna ličnost hrvatskog teatra, u središte priče stavlja ličnost svetog Franje Asiškog, ali ne da bi rekonstruisao nekakvo crkveno prikazanje, već da bi, s uzbudljivim naivizmom i u lepim scenskim simbolima, oživeo začudni svet radosne vere ili vere u radost i utopističku dobrotu. Legenda je, s pozorištem u pozorištu, oslobođena religioznog patosa, pa je, zahvaljujući pre svega Krešimiru Mikiću, sjajnom mladom glumcu koji igra sveca, zakačila i nešto od dragocene (samo)ironije. Bugari su, pak, istoriju drevnog nomadskog plemena Karakačana, koje je civilizacija osudila na smrt, stavili u okvir snažnog poetsko-ritualnog teatra. "Toliko je bilo lepo kao da sam se u tih sat i po Bogu molila", kaže Mira Stupica. Ako je u prikazima "nove drame" sama tema često natkriljivala teatar, pa se pod njenom težinom savijala i gluma, upućena na uprošćene karaktere i škrte emocije, a s krajnjim ciljem da šokira, u dvema najboljim predstavama teatar je služio temi, odano i pobožno, oslonjen prvenstveno na igru, na maštu, na scensku iluziju podržanu jasnom mišlju.
       Lari Zapija, riječki reditelj, u javnim istupima na festivalu izražavao je kritičan stav prema novoj hrvatskoj drami. "Radije bih se vratio Ranku Marinkoviću ili Krleži nego nekim savremenim nebulozama", izjavljuje Zapija za NIN, objašnjavajući da se mladi pisci bave "ezoteričnim temama koje su mimo sveta i vremena", da "ljudi koji se pojavljuju u hrvatskim dramama u Hrvatskoj zapravo ima vrlo malo, i tako ne žive". Slobodan Šnajder dodaje da novi dramatičari više pažnje obraćaju veštini pisanja nego što se "prepuštaju pritisku temata". S druge strane, Darko Lukić, upravnik zagrebačkog Teatra ITD, smatra da upravo mladi dramatičari daju novi kvalitet hrvatskom pozorištu i izdvaja najpre glumce koji pišu (Filip Šovagović, Filip Nola, Elvis Bošnjak, Trpimir Jurčić, Rene Medvešek), zatim Asju Srnec-Todorović, Ivanu Sajko i Tenu Štivičić. Ova poslednja koja se u Rijeci predstavila kamernom ljubavnom dramom "Ne mreš pobjeć od nedjelje", veruje da izražava osećanje svoje generacije kada kaže da "živimo u užasnoj izolaciji". Zapija je spreman da se s tim složi, ali smatra da je izolacija često dobrovoljna: "Ne želimo se mjeriti s drugima, ne želimo vidjeti gdje smo objektivno." Daša Drndić, prevodilac, ima sličan komentar: "Ako ne idemo u svet i ne dovodimo svet, ugušićemo se u samozaljubljenosti." Mlada riječka kritičarka Kim Cuculić, povodom bugarske predstave, piše: "Mada se među hrvatskom intelektualnom elitom mogao čuti i stav da srpska književnost ima jednak status kao i bugarska, pa nas s obzirom na svoju beznačajnost ne treba zanimati, gostovanje je pokazalo da od nama susednih naroda, uprkos njihovoj istorijskoj i kulturnoj 'marginalnosti', imamo šta naučiti. Najviše o sebi samima."
      
       Ni Hamleta, ni Ofelije
       Od dvanaest predstava osam je bilo iz Hrvatske, dve iz Slovenije, a međunarodni karakter festivalu, uz Bugare, dalo je i Jugoslovensko dramsko pozorište koje je prikazalo "Beogradsku trilogiju", Biljane Srbljanović, nažalost u jednom sasvim bledom izdanju, plativši danak, čini mi se, glumačkoj samouverenosti. U poslednji čas otkazali su dolazak Nemci sa "Disco Pigsom", predstavom koja je pobedila na prošlogodišnjem Bitefu. Jedan novinar je nemački otkaz duhovito prokomentarisao: "Ostali smo bez svinja, ali smo dobili magarca, i to ne bilo kakvog!" Nimalo raspoložen za šalu, u tom smislu, bio je Nenad Šegvić, pokretač, direktor i, sa Višnjom Višnjić, "devojkom za sve", duša festivala koji se (osim od pomoći grada i, tek od ove godine, države) održava na njihovom entuzijazmu i entuzijazmu ljudi oko malog HDK teatra (svi, treba li napomenuti, rade bez ikakve novčane nadoknade). Šegvić, beogradski student (diplomirao u klasi sa Radom Đuričin i Nikolom Simićem), dugogodišnji glumac Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, osnovao je HDK (nastao pri Hrvatskom kulturnom domu) pre osam godina, kad i festival, kao alternativno pozorište usmereno isključivo na moderni svetski i hrvatski repertoar. Predstave uglavnom režira Lari Zapija, takođe beogradski student (đak Dejana Mijača), koji je, došavši iz Beograda, četiri godine bio direktor Drame HNK. "To su", veli, "najtužnije godine moga života." Em što nije posao za njega, em što je bilo malo kreativne slobode i malo pravog rada. Zapija misli da je riječki (veliki) teatar bio u usponu početkom devedesetih, da je danas na silaznoj putanji, da se vodi stihijski, da ima lošu kadrovsku politiku. Intendant HNK Srećko Šestan, naravno, ne deli to mišljenje. Primećujemo da se u repertoaru za maj našlo mesta za samo tri dramske predstave oba ansambla (Hrvatske i Italijanske drame). Nije to, objašnjava Šestan, tipičan mesec, u godini odigraju i 90 predstava. Premijerni komad doživi, najčešće, četrnaest repriza, koliki je i pretplatnički ciklus. Hrvatska drama ima osamnaestoro glumaca, uglavnom srednje generacije. Nema glumca za Hamleta, ni glumice za Ofeliju. "Angažujemo po potrebi glumce sa strane", kaže Šestan. Plate u Drami su od 1 000 do 1 300 maraka, "nisu sjajne, čak su ispod proseka primanja u Hrvatskoj".
       Mladi glumci nerado dolaze u Rijeku, možda i zato što im, osim plate, pozorište ništa drugo ne može ponuditi. U HKD-u nema stalno zaposlenih, ekipa se formira za svaki projekat, a sistem nagrađivanja demokratizovan je: svi glumci, bez obzira na to kolika im je uloga, dobijaju jednak honorar po predstavi - 400 kuna, odnosno 100 maraka. U HNK honorar zna biti i tri puta veći, ali je HKD, primećuje Šegvić, ipak privlačniji, naročito za mlade, što zbog većeg broja predstava, što zbog atraktivnijeg repertoara.
      
       Zakon i kako ga izbeći
       U Hrvatskoj je već nekoliko godina na snazi Zakon o pozorištu, ali se on praktično ne primenjuje. Nije, pre svega, usklađen sa drugim važnim zakonima (o radu, o penzionom osiguranju). Da je "neprovediv", sa Šestanom se slaže Darko Lukić koji dodaje da zakon, donet samo da bi bio donet, štiti zaposlene od otkaza (umesto da je obrnuto), a računa sa dobrom ekonomskom situacijom u zemlji, koja, dakako, nije dobra. Kako se ipak primenjuje, pošto ga se pozorišta moraju pridržavati, neprimenjivi zakon? Tako što se elegantno zaobilazi. Šestan u Rijeci produžava dvogodišnje ugovore svim glumcima "zato što nam je ovo jezgro dobro i nema potrebe da ga menjamo", a Lukić u Zagrebu obnavlja jednogodišnje ugovore svim glumcima "pošto repertoar planiram prema njima". Lukić podseća da u hrvatskim teatrima ima glumaca koji deset godina nisu stupili na scenu, a primaju platu i, naravno, uredno produžavaju radne ugovore. U Srbiji se čeka novi, a u Hrvatskoj preinačeni zakon u pozorištu.
       U međuvremenu, materijalna situacija u hrvatskim pozorištima se, saznajemo, poboljšala. Prvo, znatno su u državnom bud?etu povećana sredstva za kulturu. Drugo, država je oslobodila poreza one koji ulažu u kulturu, a te olakšice pokazale su se vrlo brzo podsticajnima. Iz državne kase od nacionalnih teatara (Zagreb, Osijek, Split, Rijeka) najviše dobija zagrebački HNK koji je, prema rečima Slobodana Šnajdera, bud?etski povlašćena institucija. Šnajder, nesuđeni intendant Riječkog kazališta, a od pre nekog vremena upravnik Zagrebačkog kazališta mladih (u Rijeci je bio u toj funkciji), tvrdi da je HNK u Zagrebu neka vrsta "svete krave, zaostatak tuđmanizma": dobija silne novce, a nalazi se "verovatno na najnižim granama u svojoj dugoj i slavnoj povesti". Od Lukića saznajemo da se u ITD-u jedna predstava može napraviti za 25 000 maraka, dok u HNK nema dramske produkcije ispod 150 000-200 000 maraka.
       U riječkom HNK lane je gostovao Atelje 212. Prikazao je dve predstave: "Na čijoj strani" i "Porodične priče". Da li će biti uzvratnog gostovanja? Srećko Šestan je uzdržan, misli da još nije vreme da se ide za Beograd, pominje neke (nepozorišne) uslove. HKD je već igrao u Beogradu (u Teatru "Bojan Stupica"), sprema se da ponovo dođe, početkom leta ili na jesen, i to bezuslovno. Kaže Nenad Šegvić: "Ako su iz Beograda mogli doći u Rijeku, zašto mi iz Rijeke ne bismo mogli u Beograd?"
      
       FELIKS PAŠIĆ
      
      

Mira Stupica - događaj festivala Veče Mire Stupice ocenjeno je kao jedan od događaja riječkog festivala. U krcatom atrijumu Hrvatskog kulturnog doma glumica je, u razgovoru sa Feliksom Pašićem, pričala o životu i pozorištu, predstavljajući svoju knjigu uspomena, "Šaku soli". Na kraju večeri prišao je stolu prof. dr Slobodan Elezović, mladi prijatelj iz zagrebačkih dana Mire i Bojana Stupice. Podsetio je na datume njihovih velikih premijera i posebno na debi Mire Stupice u Hrvatskom narodnom kazalištu: na njenu Ivanu u "Svetoj Ivani" Bernarda Šoa, 1955. Miljenko Stančić je tada, oduševljen, naslikao portret glumice u toj ulozi. "U dinamici života" glumica je sliku izgubila, a profesor Elezović je posle pola veka - pronašao i, s dirljivim teatralnim gestom, "vratio" Miri Stupici koja, u uzbuđenju, nije zadržala suze.