NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Štap i šargarepa<br>Dragoslav Rančić
Turci i Jermeni podelili Zapad

Francuska je prva velika sila koja je zvanično, istorijski i politički, ocenila turski masakr nad Jermenima 1915. godine kao genocid. SAD su negde na pola puta: imaju razumevanja za stradanja Jermena, ali ne žele da povrede Turke koji su im važni partneri i saveznici

      Rat za istorijsku istinu je dug i teško se dobija bez podrške moćnih i velikih - pouzdano je iskustvo Jermena koji nastoje da ubede svet da su Turci pre više od osam decenija izvršili genocid nad njihovim narodom. Dosad je, od velikih sila, uz Jermene stala samo Francuska, dok su SAD, rukovođene svojim značajnim interesima prema Turskoj, negde na pola puta. Zapad je podeljen, ali se sluti, ponajviše među Turcima, da će Evropa slediti Francusku i da će to čak biti dodatni razlog da se ulazak Turske u Evropsku uniju drži na dugom štapu. Rusi su bliže Jermenima nego Turcima, sudeći po raspoloženju u Dumi. Tako se sadašnja politika svake od zemalja i sadašnji međunarodni politički odnosi projektuju na nedovoljno objašnjenu prošlost jednog malog, a uz to i drevnog hrišćanskog naroda.
       Jermeni tvrde da su Turci od 1915. do 1917. godine, planski i sistematski, pomorili milion i po njihovih sunarodnika u suzbijanju pobune protiv vekovne turske vladavine i traže da se taj masakr, u kome je stradalo nedužno civilno stanovništvo, sa ženama i decom, kvalifikuje kao genocid, prvi ovakvih masovnih razmera u 20. veku. Oni takođe traže da se taj događaj istorijski tretira isto kao holokaust nad Jevrejima u nacističkoj Nemačkoj. Tursko je tumačenje da je u tadašnjem ratu, vođenom između turske vojske i jermenskih ustanika, poginulo oko 300 000 Jermena, kao što je poginulo i “nekoliko stotina hiljada” Turaka. Negira se genocid. Zvaničan stav je da istoriju treba prepustiti istoričarima, ali istorijski arhivi ostaju nedostupni stranim naučnicima. A samo pominjanje genocida doživljava se kao povreda časti i nacionalnog dostojanstva Turaka.
       Postoji jedna zapreka sa kojom se uporni Jermeni stalno sukobljavaju. Iako ratni zločini ne zastarevaju, genocid - to jest istrebljenje nacionalnih, etničkih, rasnih, religijskih, pa i političkih grupa ili zajednica - zvanično se smatra međunarodnim zločinom na osnovu konvencije Ujedinjenih nacija iz 1948. Za ratne zločine se pre toga sudilo u Nirnbergu i Tokiju, a posle toga, u naše vreme, u Hagu, ali za genocid počinjen u daljoj prošlosti nije dosad bilo ni pravnih ni istorijskih presuda.
       Francuska je ne samo prva velika sila, nego i prva zemlja uopšte, koja je zvanično, usvajanjem jedne parlamentarne rezolucije sa zakonskom snagom, okvalifikovala turski masakr nad Jermenima kao genocid. To se desilo u januaru i Turska je u znak protesta povukla svog ambasadora iz Pariza “na konsultovanje” (koje je potrajalo puna četiri meseca, sve do ovih dana). Turska je potom poništila ekonomske sporazume sa Francuskom, od kojih je jedan - namenjen modernizaciji ratne avijacije - bio vredan 205 miliona dolara i delimično bojkotovala francusku robu (iz najboljih istanbulskih restorana nestala su francuska vina i sirevi).
       Premijer Bulent Edževit optužio je Francusku za “nanošenje trajne štete” bilateralnim odnosima. A šef diplomatije Ismail DŽem nazvao je francuski čin “fašističkim, antimuslimanskim i antiturskim”. Bilo je i masovnog izliva gneva: na ulicama Ankare i Istanbula paljene su francuske zastave. Onda se shvatilo da će francuski potez moći da ima dalekosežne posledice, budući da je Evropski parlament još u novembru prošle godine tražio od Turske da “prizna da je počinila genocid” nad Jermenima i da se Belgija i još neke zemlje spremaju da u svojim nacionalnim parlamentima donesu rezolucije slične francuskoj. Tako je to pitanje stavljeno na dosta dugačak spisak pitanja koja se moraju rešiti da bi Turska mogla da bude primljena u Evropsku uniju. Turci su prvo bili besni na “hrišćanski klub” - kako su nazvali EU - a onda je premijer Edževit morao da apeluje na naciju da “vređajući Francuze, ne povredi samu sebe” i da “ne gazi međunarodna pravila”.
       Zanimljivo je da ovaj rat protiv Turske ne vodi toliko sama Jermenija (koja je inače pod turskom ekonomskom blokadom zbog političkog sukoba oko Nagorno-Karabaha) koliko jermenska dijaspora, vrlo aktivna u Francuskoj i SAD. Dvostruko je više Jermena u inostranstvu (šest miliona), nego u Jermeniji (tri miliona). Izgleda da strani lobiji u moćnim državama mogu danas da budu uticajniji nego male države. Ili, drukčije rečeno, teško je malim narodima ponekad dobiti podršku moćnih država bez svojih jakih lobija u njima.
       Posebno je svesna toga jermenska dijaspora u SAD. Za Klintonove vladavine u Kongresu je pripreman nacrt rezolucije koji je stradanje Jermena u Turskoj ocenio kao genocid, ali je dalja procedura, na intervenciju predsednika, obustavljena. Klinton se bojao da bi takva rezolucija mogla da raspali strasti i ugrozi mirovni proces na Bliskom istoku, ali je postojao i dodatni, ređe pominjani, ali prećutno uvažavani razlog: ne pogoršavati, zbog zbivanja u dalekoj prošlosti, odnose sa Turskom, regionalnom silom od posebnog značaja za ograničenje uticaja Rusije u srednjoj Aziji i lojalnim američkim saveznikom u NATO-u. Turci su imali svoj jak argument: otkazivanje sporazuma, vrednih 4,5 milijarde dolara, američkim liferantima oružja. Možda baš nisu tako mislili, ali jesu zapretili.
       DŽordž Buš je u predizbornoj kampanji izjavljivao da su “Jermeni bili žrtve genocidne kampanje” i da će SAD “dostojno priznati tragično stradanje jermenskog naroda”. Nije, po ulasku u Belu kuću, zaboravio obećanja, posebno kad su ga Jermeni na njih podsetili, ali je nasledio iste one vojne ugovore sa Turcima i iste strateške obaveze prema Turskoj. Došlo je do zastoja, a šef diplomatije Kolin Pauel izjavio je da jedna kongresna rezolucija o stradanju Jermena ne bi bila “konstruktivna”, jer “ne bi pomogla ni žrtvama ni živim ljudima da reše tekuće probleme”.
       Prednost su izokola dobili veći američki interesi: MMF je odobrio Turskoj kredit od osam milijardi dolara za dalekosežne ekonomske reforme.


Copyright © 2000 NIN - redakcija@nin.co.yu