NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Italija slavi

Izbor Moretija bio je sasvim logičan budući da je reč o autorski zrelom filmu, zaista potresnoj priči o srećnoj porodici koja se raspada, jer ne ume da prevaziđe bol zbog gubitka deteta

      Da je neko iznenađenje, baš i nije, konstatovao je pariski "Liberasion" povodom dodele Zlatne palme Naniju Moretiju za "Sinovljevu sobu". Od 23 filma koja su bila u konkurenciji za glavnu nagradu 54. kanskog festivala, nijedan se nije izdvajao toliko da bi važio za sigurnog favorita, ali je Moreti, nekako, bio malo "viđeniji" od ostalih. Dan uoči završetka festivala njemu je dodeljena nagrada FIPRESCI (Međunarodnog udruženja filmske kritike), a u Kan je došao ovenčan sa tri Donatela, italijanskih ekvivalenata Oskara. Publika ga je dočekala ovacijama, novinski prikazi su bili ako ne baš u superlativima, ono bar - veoma povoljni. Uz to, na festivalu čiji je žiri unapred najavio da će se rukovoditi isključivo emocijama, izbor Moretija bio je sasvim logičan budući da je reč o autorski zrelom filmu, zaista potresnoj priči o srećnoj porodici koja se raspada, jer ne ume da prevaziđe bol zbog gubitka deteta.
       Predsednica žirija Liv Ulman bila je vrlo eksplicitna kada je govorila o teškoćama sa kojima su se suočili prilikom izbora: "Naš zadatak je bio težak, jer ono što se meni sviđa, neki drugi član žirija može da mrzi, a ono čemu se on divi, mene možda razbesni. A činjenica da smo se sprijateljili i da ćemo ostati prijatelji je dokaz da svi znamo da iza svake kreacije postoje maštarije i snovi i da mi odajemo priznanje tim snovima i tim maštarijama čak i ako nam se ne sviđaju." Tako je ona odmah osujetila sve polemike koje je mogla da izazove odluka žirija da čak tri nagrade dodeli kontroverznom filmu "Pijanistkinja" Austrijanca Mihaela Hanekea koji je dobio Gran pri žirija i nagrade za najbolju mušku i žensku ulogu.
      
       "Bravo, Nani!"
       "Sinovljeva soba" je priča o običnoj srećnoj porodici iz malog lučkog grada Ankone: majka Paola (Laura Morante), otac Đovani, psihijatar po profesiji (igra ga sam Moreti) i deca adolescenti, Irena i Andrea. Film je podeljen na tri poglavlja koja bi se mogla opisati kao "nepomućena sreća", "brutalni gubitak" i "bolno navikavanje na smrt". Đovani je čovek sređenog života i ustaljenih navika: svako jutro ide na džogiranje po luci, a povremeno prati Andreu na fudbal, ili Irenu na košarku. Jednog sunčanog nedeljnog dana, kada na poziv nasmrt obolelog pacijenta odlazi da mu pruži utehu, Andrea sa drugarima odlazi na ronjenje sa kojeg se neće vratiti. Opsednut mišlju da je sudbina mogla biti drugačija da nije odgovorio na poziv pacijenta, Đovani ne može da se oslobodi osećaja krivice. NJegova žena, pak, slamku spasa traži u kontaktu sa prijateljicom nestalog sina. Brutalno realistične scene - kao zakivanje kovčega sa telom dečaka - kulminiraju trenutkom kada otac, potpuno savladan bolom, više ne može da podnosi patnju drugih članova porodice i napušta ženu. Na kraju, Paola i Đovani će, ipak, pokušati da nauče da zajedno dele bol. "Pokušao sam da objasnim da za te ljude nema utehe. Često se dešava da bol zbližava ljude, ali u ovom slučaju tragedija ih razdvaja uprkos ljubavi koju osećaju jedni prema drugima", kaže režiser.
       U intervjuu pariskom "Mondu" Moreti je objasnio da takvu priču sigurno ne bi snimio pre 20 godina. "Mislim da su godine i iskustvo neophodni. U svakom slučaju, nikada nisam imao toliku želju da ispričam priču." To govori režiser koji iza sebe ima skoro 30 godina dugu karijeru i koji se do sada više bavio autobiografskim, introspektivnim i podsmešljivim, ako ne i netolerantnim pogledom na svoje bližnje, nego "univerzalnim" problemima. Moreti je postao poznat u svetu filmom "Moj dnevnik" za koji je u Kanu 1994. dobio nagradu za režiju, a "Sinovljeva soba" je bio njegov četvrti pokušaj da osvoji Zlatnu palmu. Italija prošle godine nije imala predstavnika u toj selekciji, a poslednji put u tu zemlju Zlatnu palmu je odneo Ermano Olmi 1978. za "Drvo za klompe". Nije zato ni čudo što su svi italijanski elektronski mediji 20. maja kao udarnu, objavili vest o Moretijevoj nagradi. "Bravo, Nani!", uskliknula je italijanska ministarka za kulturu Đovana Melandri. "Moreti je pobedio i ubedio žiri i publiku u Kanu svojim najsnažnijim delom, možda i najzrelijim. Zaista sam presrećna. Još jednom, bravo, Nani", dodala je Đovana Melandri. NJenim pohvalama pridružio se čak i po tradiciji konzervativni i uzdržani "Oservatore romano", glasilo Vatikana. Pod naslovom "Nežan pogled na život", list piše da je Moreti pokazao veliku veštinu u načinu na koji se bavi bolom, smrću i nadom.
      
       Ojađeni Francuzi
       Mihael Haneke je, uz Moretija, najveći dobitnik u Kanu. NJegova kontroverzna priča, za koju su se kritičari takmičili koji od pikantnih prideva da joj dodele - voajeristička, sadomazohistička, i slično - dobio je nagradu žirija i nagrade za glavnu žensku i mušku ulogu. Priča o učiteljici klavira (Izabel Iper) koja po danu vodi smeran građanski život, a noću posećuje pornografske spektakle, i o njenom učeniku (mladi francuski glumac Benoa Mažimel) koji pokušava da je zavede, samo je mala uteha za Francusku koja je imala četiri pretendenta za Zlatnu palmu, a morala je da se zadovolji "indirektnim nagradama"; recimo, time što su njeni glumci nagrađeni, kao i neki od filmova snimljenih u njenoj koprodukciji. Amerikanci, koji su u zvaničnoj selekciji imali četiri filma, takođe imaju pravo da se donekle osećaju osujećeni: dve velike holivudske produkcije, "Mulen ruž" Baza Lurmana i animirani "Šrek" ostali su bez priznanja, ali su druga dva predstavnika nezavisne produkcije dobili nagradu, koju, istina, moraju da dele. "Čovek koji nije bio tamo" DŽoela Koena i "Mulholand drajv" Dejvida Linča podelili su nagradu za režiju. Bez priznanja je ostao i novi film Šona Pena "Zavet", mada se na Kroazeti uveliko pričalo da je DŽek Nikolson najozbiljniji kandidat za nagradu za glavnu mušku ulogu. U Penovom filmu on igra policajca u penziji, opsednutog nerešenim slučajem ubistva devojčice, koji na svoju ruku pokušava da reši misteriju masovnih ubistava.
       Među dobitnike treba uračunati i mladog bosanskog režisera Danisa Tanovića koji je za svoje debitantsko delo "Ničija zemlja" dobio nagradu za scenario. NJegova priča o Bosancu i Srbinu, zarobljenima u rovu između dve zaraćene strane u Sarajevu pod opsadom, na finansijskom planu je prošla odlično: otkupljena je za mnoga svetska tržišta. "Nadam se da je to film koji će promeniti Bosnu", rekao je Tanović. "Današnja Bosna je simbol: onaj čovek koji leži na mini koja će eksplodirati u trenutku kada ga dignu sa zemlje, kao naša zemlja, još je živ ali mu nije baš dobro."
       A šta su posle rekli
       Nani Moreti: "Konstatovao sam da se film svideo publici i da ga je štampa dobro prihvatila, ali u Kanu često nema veze između ukusa publike i žirija. Želeo sam da se pozabavim drugom vrstom ličnosti, dramatičnijom. Kada sam napisao scenario za film, zatim ga snimio, bio sam lično umešan više nego obično. Vrlo sam zadovoljan kad mi kažu da je film vrlo snažan i vrlo nežan."
       Mihael Haneke: "Nije bilo teško ubediti glumce jer im se scenario svideo. Za dobrog glumca, uloge koje uvek idu dalje, zahvalnije su."
       Izabel Iper: "Znala sam da je ovo inovatorski film... Bilo je zamki sa kojima se suočio, a to nije baš lako... Odmah sam shvatila šta je u njemu jezivo, a u isto vreme jednostavno i dirljivo... U teškim scenama, Haneke je sebi postavljao etičko pitanje šta sme a šta ne sme da se prikaže."
       Dejvid Linč: "Mnogo volim braću Koen. Nisam gledao njihov film, ali su mi rekli da je sjajan."
      
       SLOBODANKA POPOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu