NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Po pravilima veštine

Violinista Najdžel Kenedi i Gudački orkestar "Dušan Skovran"

      Milena Miloradović
      
       Prilikom prvog susreta sa Najdželom Kenedijem pre dve godine utisci su bili preplavljeni svežinom novog,nepoznatog i neočekivanog. U svakom slučaju, prethodna usmena saznanja o kontroverznom violinisti dovela su i mnoga namrgođena lica u salu Centra "Sava". Nije to bilo ništa neuobičajeno, budući da naša publika, ili bar jedan njen deo, ne priznaje autoritet koji nije overen domaćim pečatom. Ovoga puta, pre desetak dana, sve je izgledalo mnogo jasnije. Nije bilo faktora iznenađenja. Najdžel Kenedi pojavio se u nečemu što bi se moglo protumačiti karikaturom maskirne uniforme ozbiljnih muzičara na koncertnom podijumu, obaveznog fraka, ili bar smokinga i leptir-mašne. Ispod crnog kaputića kratkih rukava virila je bela košulja. Pantalone su podsećale na trenerku uvezanu na krajevima. Cipele ili patike - ostala je dilema. Ubrzo se pokazalo da ništa od toga nije ni bilo posebno važno.
       Najdžel Kenedi svirao je muziku Johana Sebastijana Baha. Nije naročito teško odgonetnuti zašto je violinista odabrao baš kompozitora čije note ostavljaju najveću moguću slobodu u interpretaciji, reinterpretaciji, tumačenju, razumevanju i kreativnoj slobodi. Može biti da ovakva kvalifikacija Bahove muzike uzmiče pred standarnim muzikološkim doktrinama i svakodnevnoj praksi, ali, za eksplikaciju ovako izrečenog stava bilo bi potrebno mnogo više od nekoliko rečenica. Zato je treba ostaviti za neku drugu priliku.
       Koncert je počeo i proticao u znaku izgleda klasičnog schonj programa estradne zvezde. Ali, blistavi violinistički sjaj, besprekorna intonacija i lakoća muzičkog govora nametnule su se ispred svega, ne ostavljajući prostora mogućnosti manipulacije koji je element ostao dominantan, sviračko umeće ili estradni šarm. Svako ko ima neko iskustvo u slušanju violiniste dok svira dobro zna koliko je, na samoj ivici izvodljivog moguće, uz pažljivu kontrolu zvučne slike i arhitekture muzičkog dela, žonglirati na sceni i igrati nešto , po složenosti pokreta u nivou kazačoka. To se, po pravilu, radi na reklamnom spotu uz pladž back, ali ne i na živom koncertnom izvođenju. Zaprepašćujuće je da to Kenediju uspeva i kao rezultat ima upravo interpretaciju muzičkih dela zbog kojih je njegova diskografija po profitabilnosti u rangu dobro stojeće multinacionalne kompanije. Poznato je, naime, da je njegovo izvođenje ciklusa Četiri godišnja doba Antonija Vivaldija jedno od diskografskih izdanja prodato u rekordnom broju primeraka. Dakle, Kenedijevo sviračko umeće, i pored nemilosrdne strogosti nije moguće argumentovano dovesti u pitanje.
       I baš na ovom mestu nastalo je, na samom koncertu najveće iznenađenje. Naime, Najdžel Kenedi za svoje partnere na koncertu odabrao je beogradski Gudački orkestar "Dušan Skovran" preuzevši ulogu dirigenta, jer, kako se pokazalo, to nije bilo potrebno. Najugledniji i bez pogovora profesionalni do najvišeg nivoa ansambl, otkrio je neke osobine i sklonosti nama dosad nepoznate. Fenomenalna sposobnost prilagođavanja violinisti, poznatog po tome da neočekivano menja odluke, pokazala se još za potez inspirativnija i maštovitija. Pokazalo se da je, svako od naših muzičara, u duetu sa Najdželom bio savršeni partner u improvizovanoj interpretaciji.
       Da se ovih dana nisu čula šaputanja o mogućoj likvidaciji kamernog orkestra "Dušan Skovran" pouka bi ostala samo na tome da se oveći broj naših muzičara nalazi na izvanrednom nivou, onom koji nalaže poštovanje i neophodnost odmeravanja sa kolegama širom muzičke planete. Ovako, ostalo je još i pitanje da li mi ovde još treba da dokazujemo koliko sjajnih muzičara imamo u pozadini onih malobrojnih glamuroznih imena poznatih svima.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu