NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Balkanski virus

      Fašistoidna opsednutost crtanjem mapa, u želji da se jednom zasvagda isprave sve istorijske nepravde, preprave i poprave državne i etničke granice, predstavlja zaraznu bolest koja je na Balkanu poprimila endemski karakter. Tako su u međuvremenu i neki od onih koji su se svojevremeno podsmevali pokojnom hrvatskom predsedniku Franji Tuđmanu kad je britanskom političaru Pediju Ešdaunu prilikom jednog svečanog ručka nacrtao svoju verziju mape pravedne podele Bosne i Hercegovine, baš kao i svim drugim balkanskim liderima sklonim istoj strasti, i sami podlegli tom čudnom balkanskom virusu. Koji, dokazano, izaziva masovno krvoproliće i bedu...
       Karakteristično je, naime, da baš iz krugova ljudi koji su svojevremeno na ovaj ili onaj način bitno uticali na dramatična zbivanja u bivšoj Jugoslaviji i jugoistočnoj Evropi, poput lorda Dejvida Ovena i nekih bivših i sadašnjih funkcionera vašingtonske administracije, koji se u tom poslu nisu proslavili, svaki čas stižu nove priče o planovima za preuređenje Balkana. I, darovanje toliko željene "sreće" lokalnim urođeničkim plemenima... Zajednički imenitelj im je poziv da se napuste ranije zablude i, umesto višenacionalnih, na ovom tradicionalno politički trusnom području stvore isključivo nacionalne, etnički što čistije države... Tako se, sudeći po mapama koje uveliko cirkulišu u javnosti (mada ih se svi, tobože, odriču), izgleda već zamišlja i podela Makedonije, zatim odvajanje Kosova i Metohije, ili bar većeg dela te pokrajine od Srbije, i pripajanje svih područja naseljenih većinskim albanskim stanovništvom susednoj Albaniji, odvajanje Republike Srpske od Bosne i Hercegovine, i njeno pripajanje Srbiji, pripajanje hrvatskih delova Bosne Hrvatskoj, dok bi muslimanski deo bosanske federacije postao samostalna država... Zamišlja se podela Crne Gore na nekakve srpske i crnogorske teritorije, sa idejom da se Srbiji obezbedi izlazak na more, pripajanje dela Bugraske Turskoj, dela Rumunije Mađarskoj.
       Kako se, nažalost, pokazalo da ni Makedonija nije u stanju da bude izuzetak, jer ni tamošnji uglednici i čelnici nisu izgleda naročito imuni na virus koji je za sobom već ostavio pustoš u mnogim okolnim zemljama, grupa članova Makedonske akademije nauka i umetnosti (MANU), po već viđenom scenariju, pre neki dan u skopskom listu "Večer" obnarodovala je i svoj plan o razmeni teritorija između Makedonije i Albanije, kao način za rešavanje sadašnje krize. Tvrdi se da je, opet, reč samo o radnom dokumentu, koji sadrži tek jednu od mogućih opcija o kojima treba razmišljati... Nevolja je, međutim, u tome što su se međuetnički sukobi u toj zemlji do te mere rasplamsali da su obe strane izgubile osećaj za svaki drugi racionalniji način rešavanja nesporazuma. Uostalom, nema sumnje da će se uvek i svuda naći dovoljno onih koji su - uprkos sopstvenom ili tuđem bolnom iskustvu - skloni da se još jednom "prime" na ovakve ideje i ponovo upecaju na istu udicu. Koji će, možda i ovoga puta pomisliti da im se, eto, konačno osmehnula šansa da se razdvoje od mrskih im suseda i žive sami, sa svojima. Recimo, kakva-takva šansa za ujedinjenje svih srpskih zemalja, što bi omogućilo da se svi Srbi nađu u istoj državi... Da se svi Albanci, a možda sutra i svi Makedonci nađu na okupu...
       Međutim, većina poklonika ovakvih budalastih ideja među Srbima sklona je da previdi kako bi upravo Srbija, kao višenacionalna zemlja, pri svakom novom pokušaju stvaranja etnički čistih država na Balkanu mogla lako biti razbijena i uništena. I, svedena u granice "beogradskog pašaluka". A svaki novi poduhvat te vrste bi nesumnjivo podrazumevao i potrebu da se angažuje ogroman broj novih "hladnjača"...
       Dugo je dobar deo sveta bio sklon da poveruje da se čitav problem ovog regiona može redukovati samo na problem ljudskih prava. Zatim, na problem pojedinih zlih vođa i njihovih naroda, genetski sklonih da tlače sve druge narode... Problem je, međutim, u fašistoidnim i osvajačkim idejama, koje su svoje poklonike imale, i još ih imaju, među svim narodima bez razlike. I povrh svega, u tome što oni koji su bili u prilici da bitno utiču na ovdašnje istorijske tokove nisu uvek imali dovoljno mudrosti ili hrabrosti da te ideje prepoznaju. Pa su ih katkada, iz ovih ili onih razloga, ohrabrivali ili podsticali, u želji da odobrovolje jedne, a napakoste drugim balkanskim narodima. Ili, baš kao što to neki od njih i sada, izgleda, opet čine - propagirali i širili...
      
       STEVAN NIKŠIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu