NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Komisija za Rusiju

Džon Kornvel: Hitlerov Papa(4)

       SVEŠTENICI IZ RUSIKUMA: Godine 1929, kada je Pačeli naimenovan za kardinala državnog sekretara, Pije XI je osnovao vatikansku “Komisiju za Rusiju”. Kasnije iste godine, on je na Vatikanskoj teritoriji otvorio “Ruski pontifikalni kolegijum”, poznatiji kao Rusikum, i “Rutenijski pontifikalni kolegijum”, gde su se polaznici obučavali za službu u Sovjetskom Savezu. Druge ustanove takođe su tajno učestvovale u obučavanju ljudi za misiju u Rusiji, uključujući tu i opatiju iz Grota Ferata, blizu Rima, opatiju Ševtonj u Belgiji i opatiju Velehrad u Moravskoj. Neki od najmoćnijih redova Crkve - redemptoristi, asumpcionisti, jezuiti i kler raznih redova u Poljskoj - napravili su svoje vlastite programe unutar plana za tajnu evangelizaciju u Rusiji. Tipičan za žar običnog župnog klera koji se dobrovoljno prijavio iz još daljih krajeva za misiju u Rusiji, bio je primer DŽona Karmela Hinana, lokalnog župnika u okrugu Istočni London, koji će kasnije postati kardinal nadbiskup Vestminstera. Hinan je dobio dopust od svog lokalnog biskupa, i bez njegovog znanja (iako sa blagoslovom primasa Vestminstera, kardinala Hinslija), otputovao je u Rusiju 1932, preobučen kao trgovački putnik, noseći u svom prtljagu raspeće na rasklapanje, unutar lažnog nalivpera. Imao je brojne avanture, zaljubio se u svog tumača i konačno bio uhapšen; na kraju je uspeo da se izvuče iz nevolje i brzo vrati natrag u sigurnost svoje župe u Engleskoj.
       Posle Hitlerove invazije na Sovjetski Savez 1941, sveštenici iz Rusikuma i Rutenijskog kolegijuma u Vatikanu, kao i dobrovoljci iz Poljske, Mađarske, Slovačke i Hrvatske, uputili su se na Istok. Putovali su kao vojni kapelani; neki su tvrdili da su civili mobilisani u nemačku vojsku, neki su dobili posao kao konjušari, brinući se za konje u nemačkoj Komandi za transport. Kada bi se našli u području koje je bilo pogodno za njihov misionarski rad, bilo gde od Baltika do Crnog mora, nastupali bi sami. Oni koji su stigli u nekadašnje katoličke krajeve (bilo latinskog, bilo istočnog obreda) mogli su se naći u neposrednoj i opasnoj potražnji, privlačeći stotine ljudi koji su godinama bili bez sakramenata. Većina je konačno uhvaćena i streljana kao dezerteri i špijuni ili su poslati u koncentracione logore. Oni koje su uhvatili Rusi završili su u gulazima. Do današnjeg dana nije objavljen spisak nestalih, uhapšenih ili pogubljenih.
       Na taj način, Hajdrih u svom poimanju Tiseranovog plana” nije uspeo da shvati složenost Pačelijeve politike prema evangelizaciji Istoka. Suštinska odlika te politike bila je razlikovanje između katolika latinskog i katolika istočnog obreda (unijata), ponekad poznatih kao vizantijski ili orijentalni obred. Unijati su imali dosta sličnosti sa “šizmaticima” pravoslavnog hrišćanstva, i u nekim područjima, kao što je Ukrajina, unijatskim sveštenicima je bilo dozvoljeno da se žene u skladu sa praksom pravoslavne crkve. Kongregacija za istočnu crkvu kardinala Tiserana uglavnom se bavila katolicima koji su se držali istočne liturgije, ali koji su bili u zajednici sa papom. U nekim oblastima, latinski i istočni obred je postojao jedan uz drugi, kao u Ukrajini i naročito u novoj Hrvatskoj. “Tiseranov plan” uključivao je jačanje unijatske crkve, slanjem sveštenika i verskih i liturgijskih knjiga.
      
       HRVATSKI MOSTOBRANI: Međutim, za Pačelija, nova situacija katolika istočnog obreda u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ponovo je podstakla ambicizoan san koji je namamio i njega i Kuriju 1913. u pregovore oko Srpskog konkordata: mogućnosti evangelizacije pod pokroviteljstvom oba obreda - latinskog i istočnog, oba lojalna pontifeksu - istočno, preko Rumunije u Ukrajinu i potom u Rusiju i južno, u Grčku. Mogućnost da privuku na preobraćanje mase pravoslavnih “šizmatika”, kroz njihovu blisku vezu sa katoličkim istočnim obredom, objašnjava Pačelijevu popustljivu politiku prema Paveliću i njegovom ubilačkom režimu. Da se on suprotstavio Pavelićevim prisilnim preobraćanjima, deportacijama i masakrima, sa osudama u ekskomunikacijama, postojanje hrvatskog mostobrana prema istoku došlo bi u opasnost. Strpljenje, popuštanje, šurovanje, bile su opcije koje je Pačeli očigledno izabrao.
       Za Pačelija je ekumenizam imao samo jedno značenje: da razdvojena hrišćanska braća uvide grešku koju su počinili i da se vrate u punu zajednicu sa papom i Rimom. Godine 1940. nadbiskup Stepinac je rekao jugoslovenskom regentu princu Pavlu: “Najidealnija stvar za Srbe bila bi da se vrate veri svojih otaca, to znači, da spuste glavu pred Hristovim predstavnikom. Svetim ocem. Onda bismo konačno mogli da dišemo u ovom delu Evrope, jer bizantizam je igrao strašnu ulogu u istoriji ovog dela sveta.” Izražavajući jasno ovaj cilj u svojoj encikliki Rim i Istočne Crkve (Orientalis ecclesiae decus, 23. aprila 1944), Pačeli se molio za uklanjanje “doba vekovnih prepreka” između Istočne i Rimske crkve, pošto “konačno sviće dan kada će biti samo jedno stado u jednom toru, svi poslušni i jedinstveni pred Isusom Hristom i njegovim vikarom na zemlji”. To jedinstvo, tvrdio je, bilo je utoliko neophodnije što bi “Hristovi vernici radili zajedno u jednoj Crkvi Isusa Hrista, da bi mogli da predstavljaju zajednički, zbijeni, ujedinjeni i nepopustljivi front naspram svakodnevnih, sve žešćih napada neprijatelja vere.”
       Međutim, Pačelijeva ambicija za evangelizacijom Istoka, ne objašnjava njegovo ćutanje o uništavanju jevrejskog naroda u Hrvatskoj, ćutanje koje se može porediti sa njegovim propustom da uopšte govori u ime Jevreja Evrope. Ali pre nego što se okrenemo Pačelijevom odnosu prema holokaustu, treba nešto reći o vezama između ratnog ustaškog blaga i akcija Vatikana, što ima odjeka do današnjeg dana.
      
      
       HRVATSKO ZLATO: Istraživanja koja su saveznici vodili posle rata otkrivaju da je opljačkano blago ustaša koji su bežali, iznosilo oko 80 miliona dolara, od koga je dobar deo bio u zlatnicima. Dokaz o dosluhu Vatikana sa ustaškim režimom podrazumeva i gostoprimstvo pontifikalnih verskih ustanova, i obezbeđivanje smeštajnih mogućnosti i sefova za pohranjivanje ustaškog blaga, od koga je jedan deo bio ukraden od žrtava uništenja - Srba i Jevreja.
       Tokom rata, Kolegijum svetog Jeronima u Rimu postao je dom za hrvatske sveštenike koji su se teološki obrazovali pod sponzorstvom Vatikana. Kasnije, tu je bio smešten vrhovni štab posleratnog ustaškog podzemlja, koji je obezbeđivao bekstvo hrvatskim ratnim zločincima. Tu su ustašama davani lažni pasoši i identiteti kako bi izbegli da ih uhapse saveznici. Vodeća ličnost Svetog Jeronima bio je hrvatski semenišni profesor, otac Krunoslav Draganović, koga je američka obaveštajna služba opisala kao Pavelićev “alter ego”. Draganović je stigao u Rim 1943, pod izgovorom da radi za Crveni krst, ali prema američkim obaveštajnim izvorima, njegova prava uloga bila je da usklađuje italijansko-ustaške akcije. Posle rata, bio je središna ličnost u omogućavanju bekstva bivših ustaša u Južnu Ameriku, uglavnom u Argentinu. Onovremeni izvori CIA takođe navode, da mu je bilo omogućeno da pohrani arhive ustaških poslanstava unutar Vatikana, kao i dragocenosti koje su iz Hrvatske izneli ustaše koji su bežali. Otac Draganović je radio sa američkom vojnom kontraobaveštajnom službom (CIC) kako bi organizovao bekstvo antikomunističkih špijuna i nacističkog ratnog zločinca Klausa Barbija u Južnu Ameriku. Barbi, kao šef Gestapoa u Lionu (1942-44) mučio je i ubijao Jevreje i članove francuskog pokreta otpora. Tokom hladnog rata, CIC je štitio Barbija i pomogao mu da stigne u Boliviju, pošto je živeo pod zaštitom Draganovića u Svetom Jeronimu od početka 1946, do kraja 1947. Tek nekoliko dana posle Pačelijeve smrti, 1958, sam Draganović je izbačen iz Kolegijuma svetoga Jeronima po naređenju vatikanskog Državnog sekretarijata, što nagoveštava da je sveštenika lično štitio Pije XII, do samog kraja.
       Ako je Pačeli zaslužan za to što je iskoristio vatikanske ekstrateritorijalne verske zgrade kao sigurne kuće za Jevreje tokom nemačke okupacije Rima, onda je jednako kriv što je iste zgrade iskoristio kao sigurne kuće za nacističke i ustaške zločince.
       Međutim, nema dokaza da su Pačeli i Vatikan bili umešani u organizaciju poznatu pod imenom “Odesa” (Odessa), za koju se smatra da je finansirala i planirala bekstva brojnih nacističkih zločinaca u Južnu Ameriku. Izvesno je da je u slučaju Franca Štangla, komandanta Treblinke, nacistički simpatizer biskup Alojz Hudal pomogao lažnim papirima i mestom za skrivanje u Rimu. Napori uglednih novinara da povežu organizaciju “Odesa” sa Vatikanom i nacističkim zlatom, pokazali su se uzaludnim.
       Gita Serenji u svojoj knjizi U taj mrak izjavljuje da postojanje “Odese” “nikada nije bilo dokazano”. Ali ona naglašava da je važno da se ispitaju motivi pojedinaca kakav je bio Hudal; on je bio isto toliko efikasan kao i bilo koja organizacija. Tri engleska novinara - Magnus Linklater, Izabel Hilton i Nil Ačerson - takođe su istraživali navode o “Odesi” u svojoj knjizi o Klausu Barbiju i nisu uspeli da dođu do dovoljno dokaza koji bi mogli da ih potkrepe. “Američka i engleska istraživanja stalno su donosila razočaravajuće rezultate.” Nešto kao “Odesa” možda je i postojalo, zaključuju autori, ali “nikad nije nađen dokaz da je ‘Odesa’ bila neka čvrsta mreža”.
       Kraj
      
      

Euđenio Pačeli, inače Papa Pije XII (1939-1958), odigrao je veliku rolu u veku koji se upravo završio. Ne samo što je bio prvi nepogrešivi u Rimokatoličkoj crkvi gotovo dve decenije u izuzetno važnom periodu, nego su njegovi tragovi primetni još s početka veka.
       U početku, to je bila jedna izuzetna karijera, a posle (i pre nego što je postao papa) pretvorila se u istorijsku ulogu u važnim vremenima, za koju se može reći i da je kontroverzna. Brojne analize uloge Euđenija Pačelija (pa i ova knjiga DŽona Kornvela “Hitlerov papa - tajna istorija Pija XII”, Službeni list, Beograd, 2000. - prevod dr Jasna Janićijević sa originala Hitler’s Pope, Penguin Booke Ltd, 1999) pokazuju da je on svojim potezima bio od velike koristi Adolfu Hitleru pa i Musoliniju, ali i da je - što je nedavno otkriveno - učestvovao u pokušaju atentata na Hitlera 1941; nije javno osudio antisemitizam fašista, a poznato je i da je zazirao od Jevreja, ali je doživljavao i da mu se Jevreji zahvaljuju na pomoći; jedan je od glavnih arhitekata crkveno-novovekovne organizacije i nove uloge pape; u toku je proces beatifikacije (koja istina može trajati i vekovima) - a šta je put da grešni čovek završi među svecima.
       NIN-ov feljton će, uglavnom, pokriti događanja u vezi sa konkordatom sa Srbijom baš uoči Prvog svetskog rata i Pijovo otvoreno podržavanje Pavelića i ustaške države pred Drugi svetski rat kao i u vezi sa prebacivanjem tih ljudi posle rata za Južnu Ameriku. Nije nevažno reći da se u ovoj knjizi pojavljuju činjenice iz arhiva koje dosad nisu bile dostupne javnosti.
      
       Feljton je priredio
       SLOBODAN RELJIĆ.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu