NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Balkan ekspres

Ubedljiva izborna pobeda bugarskog cara Simeona predstavlja jasnu socijalnu opomenu političkoj eliti i na vlasti i u opoziciji. Široki krugovi stanovništva izgubili su poverenje i u leve i u desne, i uglavnom se smatra da su političari korumpirani, budući da se vidno bogate, dok većina ljudi postaje siromašnija

      Gospodin, ekselencija ili veličanstvo. Političke perspektive za osobe plave krvi na balkanskim prostorima naglo su popravljene posle nedavnog iznenađujućeg političkog preokreta u Bugarskoj. Nekadašnji car Simeon, naime, ostvario je u Sofiji na junskim parlamentarnim izborima trijumf koji priželjkuju i albanski kralj Leka, njegov rumunski kolega Mihail, jugoslovenski princ Aleksandar, a biće, i nominalni naslednik prestola na Cetinju, pariski arhitekta, Nikola Petrović NJegoš.
       Simeonov uspeh, logično, budi pretenzije monarha koji su svojevremeno ostali bez zemalja i bez vlasti. I oni bi - okuraženi uspehom Nacionalnog pokreta Simeon Drugi (NDSV), koji je pridobio dominantnu većinu birača - mogli pokušati da demokratskim putem ponovo steknu političko dostojanstvo što im je nekad rođenjem pripadalo.
      
       Povratak džedaja
       Bugarski car Simeon Drugi od Saksonije, Koburga i Gote (1937), postao je vladar sa šest godina, posle smrti oca Borisa. Posle referenduma pod nadzorom ruske Crvene armije, bio je prisiljen da abdicira i ode u izbeglištvo, ali jedino što Bugari o njemu sad znaju jeste da nije propao. Posle pola veka, 1996, vratio se u Sofiju iz Madrida kao imućan intelektualac i savetnik za biznis, koji uz bugarski jezik, govori i engleski, nemački, italijanski, španski, pa čak pomalo i portugalski i arapski.
       Car je tek u aprilu na brzinu registrovao partiju, koja je, potom, osvojila više poslaničkih mesta nego i levičari i desničari zajedno. Ideje koje je izneo, bitno su se, svakako, razlikovale od postavki socijalista, mada je bilo veoma teško uočiti odstupanja od platforme doskora vladajuće konzervativne koalicije: Simeon je maglovito obećavao moralizaciju politike, viši standard, manje poreze, suzbijanje kriminala i učlanjenje u NATO i u Evropsku uniju.
       Uporedo, tu je i plan ubrzanja privatizacije, krediti za mala i srednja preduzeća i kresanje administrativnog aparata. Posle oklevanja, njegov štab je objavio privredni program, ali sa receptima, koji se, međutim, upadljivo kose sa populističkim parolama s kojima je Simeon tražio glasove. Izborni pobednik paradoksalno tvrdi da sunarodnike spasava iz bede još liberalnijim metodama od onih koji su društvo doveli tamo gde je sad.
       Poslednjih godina Bugarsku je zadesilo mnoštvo korupcionaških skandala i političkih promašaja. Relativno uspešna reformska makropolitika imala je, kao što je slučaj i u drugim istočnoevropskim zemljama, visoku socijalnu cenu. Većina naroda nije u svakodnevnom životu osetila ništa od privrednog napretka i mnogima je, štaviše, i teže nego ranijih godina.
       Simeon je izvukao korist od nezadovoljstva i razočaranja. Gubitnici u bolnoj tranziciji masovno su prebegli na njegovu stranu i sve nade u bolji život polažu u bivšeg cara koji Bugarsku gotovo i ne poznaje. Birači su, međutim, u njemu videli čudotvorca izvan prizemnosti dnevne politike, koji - za razliku od drugih lidera - “ima dušu” za ljudske nevolje i koji će lično brinuti o svemu.
       Presudila je, očito, želja glasača za novom, bilo kakvom promenom.
       Družina okupljena u NDSV mutna je i šarolika. Direktor kampanje bio je Nikolaj Marinov, američki državljanin koji se bavi nekretninama, a finansijski savetnici, bez iskustva u državnim poslovima, članovi su ekskluzivnog “Siti kluba” na čijem je čelu Simeonov sin, princ Kiril od Trnova. Prišla im je i grupa sofijskih advokata, ali i neke ličnosti koje su bile brisane sa drugih izbornih lista. Među kandidatima za parlament, pored umetnika i sportista, bili su i mladi i veoma obrazovani ekonomisti zaposleni u zapadnim firmama ili bankama.
       Simeon se opredelio za ekspertsku vladu, ali se ne zna ko su stručnjaci na koje će se osloniti. Narod računa da se, možda, radi o carevim vezama sa španskim, britanskim ili belgijskim poslovnim svetom ili dijasporom. Takođe, on je nagovestio da će bez obzira na većinu u parlamentu formirati koalicioni kabinet, ali je sve do časa zakletve neizvesno da li će mu partner biti poraženi desničarski savez ili Pokret za prava i slobode, koji okuplja tursku i cigansku manjinu. Ima i ocena da Bugarska srlja u političku nestabilnost.
       Temu o samom povratku na presto, Simeon izbegava i ponavlja da ima drugih prioriteta. Takođe, iako kao čelnik najjače stranke ima pravo na položaj premijera, on se ni o tom ne izjašnjava, budući da je jasno da bi nužne vladine mere za privredne i socijalne probleme stavile na težak ispit njegovu plemićku harizmu i naglo stečenu popularnost.
      
       Nervozni Leka
       Caru je, reklo bi se, zanimljivija funkcija šefa države. Po Ustavu, međutim, za predsednika se mogu birati samo osobe koje su poslednjih pet godina neprekidno živele u Bugarskoj, pa je zato njegova kandidatura za predsedničke izbore, zakazane za jesen, bila odbijena. No, NDSV u parlamentu već raspolaže većinom koja omogućava promenu osnovnog zakona.
       Oko 82 odsto stanovništva Bugarske izjašnjava se za republikansko uređenje, ali se pokazalo da ni mogućnosti za povratak monarha na Balkan nisu male. Posle više od decenije vrludanja kroz maglu tranzicije, asortiman cenjenih političara u zemljama koje sprovode socijalne “vivo eksperimente”, višestruko je iscrpljen. Spasilac Simeon simbolizuje i princip stabilnog poretka, a čini se da je iznad svih sumnji u vezi sa korupcijom - on je bogat, pa se veruje da je sposoban, a i da sigurno neće da krade.
       Na drugim stranama, prilike su, doduše, zasad nešto drugačije. Postoji, kao primer, i samozvani kralj Albanaca, Leka Prvi, koga smatraju “crnom ovcom” među balkanskim monarsima u egzilu. Ovaj džin, visok preko dva metra, naime, nikada nije krio sklonost prema “kratkim” postupcima. S proleća 1997. godine, kad je u vreme Sali Beriše propao referendum o obnavljanju monarhije, Leka je još u julu uvećao pometnju u Tirani, pojavivši se na mitingu na Trgu Skenderbeg u borbenoj uniformi, opasan sa dva pištolja i ručnim bombama. Albaniju je tada već potresao haos izazvan propadanjem “piramida-banaka”, a vladini protivnici pljačkali su vojne magacine.
       Pravosudni organi su odmah izdali nalog za hapšenje, a potom je Leki, u odsustvu, odrezano tri godine zatvora, zbog organizovanja nedozvoljenih i oružanih demonstracija, u kojima je dvoje ljudi poginulo, a petoro je bilo povređeno.
       Princ Leka je, inače, rođen 1939. godine, kao sin albanskog kralja Zoga Prvog, koji je pre toga, do 1928, bio predsednik Republike. Međutim, samo tri dana po Lekinom rođenju, kraljevska porodica je morala da emigrira, bežeći od Musolinijevih fašista. Školovao se na poznatoj britanskoj vojnoj akademiji u Sandhurstu, nedaleko od Londona, gde su takođe učili i Vinston Čerčil i maršal Bernard Montgomeri. U Parizu, 1961, posle očeve smrti, proglasio se za kralja. Međutim, u Francuskoj je, baš kao i kasnije na Tajlandu i u Španiji, zbog mutnih poslova u trgovini oružjem, proglašen za nepoželjnu osobu. Konačno se nastanio u Južnoj Africi, gde je za vreme aparthejda uživao diplomatski status i imunitet. Doduše, bio je hapšen i u Johanesburgu kad je policija početkom 1999, u njegovoj kući pronašla 70 jurišnih pušaka, 14 hiljada okvira s municijom, kao i različite tipove granata, protivpešadijskih mina i raketne bacače.
       Kad se pomene Lekin mogući politički “kambek”, mnogi na Balkanu se veoma uznemire. On, naime, predstavlja vatrenog pobornika etničke “velike Albanije”, koja pored Kosova obuhvata i delove Makedonije, Srbije, Crne Gore i severne Grčke. Prvi put posle pada komunizma stigao je u Tiranu 1993, sa pasošem na kojem je bila oznaka Kraljevine Albanije i vlasti su ga - izbacile. Međutim, sve dok ga socijalisti nisu osudili na zatvor zbog podsticanja nereda, on je ponovo dolazio sa istim dokumentima i dočekivale su ga hiljade oduševljenih zemljaka. Pored arhaične forme albanskog jezika, Leka govori i engleski, francuski, španski, italijanski, nemački, portugalski i arapski.
       Veće mogućnosti za povratak na političku pozornicu, ima možda, Aleksandar Drugi, koji se građanski naziva Aleksandar Karađorđević. Iako se posle smrti svog oca Petra Drugog, u egzilu, 1970. godine odrekao kraljevske titule, on je sebe proklamovao za “prestolonaslednika Jugoslavije”, pokazujući pretenzije da nasledi tron u slučaju da se obnovi monarhija.
       Princ Aleksandar je u svojoj domovini prvi put bio 5. oktobra 1991. godine, ali je posle tačno deset godina dočekao da mu ministar u Beogradu protokolarno uruči jugoslovenski pasoš i potvrdu o vraćanju državljanstva.
       On je, doduše, i rođen na jugoslovenskom tlu, budući da je 17. jula 1945. godine apartman 212 londonskog hotela “Kleridž” proglašen za jugoslovensku teritoriju. Uzrok neobične engleske ljubaznosti prema malom princu bila je činjenica da je novi kraljević direktan potomak kraljice Viktorije.
       Aleksandar je već više puta posetio Jugoslaviju i teži značajnijem položaju. Objavljuje saopštenja i šalje čestitke političkim liderima koji su smenili Slobodana Miloševića, a u jednom novinskom intervjuu ocenio je da bi u Srbiji monarhija mogla da ima važnu ulogu u učvršćivanju demokratije.
       Restauracija nailazi, međutim, i na prepreku: pretendent na presto loše govori srpski, i na tom polju skoro da uopšte nije napredovao tokom poslednje decenije.
      
       Mihail i NJegoš
       Aleksandrov vremešni rođak, Mihail Prvi, rumunski kralj iz loze Hoencolern-Zigmaringen, nema takvih nevolja. On je već u dva navrata bio suveren Rumunije, a i savršeno vlada maternjim jezikom. Kao šestogodišnjak prvi put je dobio krunu 1927. godine, ali je autoritet zadržao samo tridesetak meseci. Deset godina kasnije bilo mu je dopušteno da ponovo dođe do trona - ovog puta na sedam godina; u decembru 1947. morao je da potpiše izjavu o abdikaciji.
       Sredinom maja bivši monarh koji živi u Versoi na Ženevskom jezeru, došao je u Bukurešt na sastanak pomirenja sa predsednikom Jonom Ilijeskuom, koji mu je tokom svog prvog mandata (1990-1996) više puta uskraćivao ulazak u zemlju. Prilikom posete, Mihail je kao bivši šef države odredio i buduću zvaničnu rezidenciju - Elizabetinu palatu u Bukureštu. Baš u toj zgradi komunisti su ga primorali da se povuče.
       Zakratko je 1999. godine na povratak verovatno pomislio i crnogorski prestolonaslednik Nikola Petrović NJegoš. Ovaj arhitekta koji živi u Parizu tokom rata na Kosovu je izjavio da bi se rado uselio u kraljevsku palatu stare prestonice Cetinja, ukoliko bi Crnogorci to želeli. Doduše, on takođe deluje nesigurno kad govori jezikom svojih eventualnih budućih podanika.
       Buđenje iz rezignacije i obnova interesovanja za krunisane glave na Balkanu predstavlja, reklo bi se, kombinaciju nade u bolje novo, uz nostalgiju za dobrim starim. Nastojanje da se ravnopravno učestvuje u savremenom svetu povezano je sa sećanjem na ranija vremena koja su, sasvim sigurno, iz tadašnje perspektive, takođe bila loša. Bivši kraljevi u sebi spajaju bipolarnost: kao uglavnom uspešni poslovni ljudi Zapada, ali i kao potomci plemićkih loza i čuvari nacionalne tradicije. U neregulisanim i rascepanim društvenim sistemima prožetim klikama i klanovima, od kralja se očekuje da objedini zajednicu. Monarsi su pogodne ličnosti za identifikovanje, a zbog porekla, njima se čak pripisuje viši moral nego građanskim političarima.
       Ubedljiva pobeda cara Simeona predstavlja jasnu socijalnu opomenu političkoj eliti i na vlasti i u opoziciji. Široki krugovi stanovništva izgubili su poverenje i u leve i u desne, i uglavnom se smatra da su političari korumpirani, budući da se vidno bogate, dok većina ljudi postaje siromašnija.
       Očekivanja su ogromna, ali ni Simeon, valjda, ne može da stvara vino od vode. Ukoliko nastavi sa reformskim kursom, socijalna cena će morati da se plaća i dalje. Ako se, međutim, bude rukovodio populističkim parolama, proigraće brzo i ono malo što je, uz teške muke, postignuto poslednjih godina.
       On će sad u Bugarskoj morati da pokaže kakvog je kova kraljevski oreol. Pretendenti na upražnjene balkanske prestole zato moraju da žure sa povratkom. Ukoliko Simeon ne uspe sa “obnovom” u roku od 800 dana, koju je zemljacima obećao, oduševljenje za “spasioce” plave krvi splasnuće veoma brzo.
      
       RADOVAN POCIN


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu