NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Štap i šargarepa<br>Dragoslav Rančić
Kinezi i Olimpijada

U pripremama za Olimpijadu u Pekingu Kina će punih sedam godina biti politički, ekonomski, društveno, kulturno i civilizacijski otvorenija nego ikada u svojoj istoriji. Nije li to upravo ono što je svet od Kine stalno očekivao

      Izbor Pekinga za Olimpijadu 2008. godine za svet može da bude prevashodno sportski, a potom politički i komercijalni događaj. Za Kineze je to veliki istorijski događaj, neka vrsta pravog izlaska u svet i izraz poverenja sveta u Kinu. Dok mnogima drugima Olimpijada obično znači veći prestiž i veći biznis, uz veći spektakl, Kinezima će značiti i potvrdu da je dve decenije otvaranja Kine prema svetu rezultiralo integrisanjem Kine u svet.
       Razume se da je izbor pao na Peking ponajviše iz političkih razloga, mimo zadovoljenih sportskih preduslova. Zapad je bio podeljen oko toga da li Kina, zbog stanja ljudskih prava u njoj, zaslužuje da bude domaćin Olimpijade ili ne. Prevagu su odnele zemlje koje su zastupale stav da sport, u olimpijskom duhu, može pozitivno da utiče na politiku i da će Olimpijada obavezati i podstaći Kinu na veće političko otvaranje i veće uvažavanje međunarodnih pravnih, humanitarnih i demokratskih normi.
       SAD su bile neutralne - na kineskoj strani. Blagovremeno su izrazile uverenje da bi održavanje Olimpijade u Pekingu “moglo da bude pozitivna stvar i da bi moglo da dă Kini moćan, premda teško procenjiv, podsticaj da usavrši stanje ljudskih prava i ispolji uzdržanost prema Tajvanu”. Posle uspešno okončane afere sa američkim špijunskim avionom, politički odnosi između Kine i SAD ponovo su u usponu. Vašington se, uoči izbora domaćina Olimpijade, našao i pod velikim pritiskom američkih poslovnih krugova koji vide nove mogućnosti na ogromnom kineskom tržištu.
       Ovo nije prvi put da je biznis potisnuo ideologiju ljudskih prava na stranu - istina, uz opasku da će Kina do 2008. biti pod stalnom međunarodnom prismotrom i da uvek postoji mogućnost bojkota Olimpijade, ako se stanje ljudskih prava ne poboljša. Ali, niko ne misli da bi Kina takvu bruku sebi dozvolila.
       Zahvaljujući na ukazanom poverenju, Kina je obećala da će dokazati da je zemlja “sa stabilnim društvom i prosperitetnom privredom” u kojoj će se “znatno poboljšati saobraćaj i zaštita životne sredine i u kojoj će stalno napredovati proces demokratije i vladavina prava”. Drugim rečima, podrazumeva se da će se, uz opšte poboljšanje, više uvažavati i ljudska prava.
       Sad predstoji posao koji pekinška štampa, ne bez sklonosti ka šaljivom preterivanju, naziva “najvećim građevinskim poduhvatom od podizanja Velikog kineskog zida”.
       Investicije u izgradnju olimpijskog kompleksa u dvanaestomilionskom Pekingu najpre su predviđane na 14, pa na 20, pa sad već na 30 milijardi dolara. Planira se izgradnja velikog olimpijskog stadiona i drugih sportskih objekata, infrastrukture, sa pet novih linija podzemne železnice i više kružnih i pristupnih saobraćajnica u dužini od oko 300 kilometara, zatim nove kanalizacione mreže i slično. Iz užeg područja izmestiće se industrijska postrojenja koja zagađuju grad, a okolina će se pošumiti. Od Pekinga do Kineskog zida saobraćaće ekspresni magnetski voz.
       Jedna kanadska firma već je potpisala ugovor o proširenju podzemne železnice, vredan milijardu i po dolara. Druge velike kompanije spremaju se da uđu u poslove kakve ne pamte. Među njima su “Simens”, “Erikson”, “DŽeneral motors”, “Folksvagen”, “Motorola”, kao i nezaobilazni “Najk”, “Koka kola”, “Mekdonalds”, “Kodak” i moćni televizijski magnati. Mardok je već počeo da kupuje akcije kineskog telekoma. Procenjuje se da će direktne strane investicije u infrastrukturu i druge objekte u Pekingu skočiti sa ovogodišnjih milijardu i po na pet milijardi dolara u 2008. godini. Ali ni obični Kinezi nisu puki posmatrači: oko 50 000 domaćinstava kupilo je akcije kineskih građevinskih preduzeća koja će učestvovati u izgradnji olimpijskih objekata.
       Turističke kompanije trljaju ruke. Prošle godine Kinu je, bez Hongkonga, posetilo 10 miliona stranih turista, ostaviviši za kinesku deviznu kasu 16 milijardi dolara. (Toliki otprilike devizni priliv od stranih turista ostvaruje i Hongkong). Predviđa se stalni porast stranih gostiju do Olimpijade, možda i do 30 miliona godišnje.
       Kako se krajem ove godine očekuje ulazak Kine u Svetsku trgovinsku organizaciju, pripreme za Olimpijadu su šansa stranim kompanijama i za osvajanje kineskog tržišta na duži rok.
       Nisu samo investicioni projekti primamljivi, nego i kinesko finansijsko tržište. U kineskim bankama štedni ulozi građana dosegli su fantastičnu sumu od 80 milijardi dolara u stranoj valuti i 845 milijardi dolara u juanima. Šangajska berza odnedavno prodaje akcije i stranim kupcima.
       Strana banka ili kompanija za osiguranje koja ponudi povoljnije uslove od domaćih banaka ili osiguravajućih društava može da privuče i kineske štediše. A to otvara mogućnost stranim bankarima da utiču na kretanje finansijskog kapitala širom Kine.
       Sve u svemu, ovo ne liči na zemlju kojom vladaju introvertni dogmatičari i ksenofobi i koja se plaši uključivanja u svet i poređenja s drugima, makar kritika kineskih dometa demokratije i ličnih sloboda građana ponekad bila i razložna. Kina sa Olimpijadom može iz univerzalno projektovanih ljudskih prava da prihvati mnogo šta na pragmatičan i praktičan način, što inače ne bi činila pod stranim političkim i, osobito, ideološkim pritiskom. U pripremama za Olimpijadu u Pekingu Kina će punih sedam godina morati da bude politički, ekonomski, društveno, kulturno i civilizacijski otvorenija nego ikada u svojoj istoriji. Nije li to upravo ono što je svet od Kine stalno očekivao?


Copyright © 2000 NIN - redakcija@nin.co.yu