NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Slike iz Srebrenice

U svetu, kad se javnosti prikažu filmovi koji izazivaju šokove, posle filma, na licu mesta, organizuju se okrugli stolovi, gde umni ljudi govore i o samom filmu i posledicama koje film izaziva kod publike

      Prošle nedelje, na nekim našim manjim televizijama prikazan je Bibisijev film Krik iz groba, o jednom velikom zločinu vojske Republike Srpske nad muslimanskim stanovnicima Srebrenice. Taj film je posle prikazala i državna Televizija Srbije. Podigla se velika bura oko toga i ona se polako stišava, ali talasanje traje.
       Našoj javnosti veliki zločin u Srebrenici nije, ipak, otkrio ovaj film. Pisalo se o tome, uveliko, a imali smo i prilike da, na suđenju pred Haškim tribunalom, čujemo svedočenje dvojice neposrednih zločinaca koji su pucali u ljude, izvršavajući naredbu. Čiju? Po svemu sudeći generala Ratka Mladića.
       Svaki ratni zločin, pogotovu ovaj, velika je nesreća i niko normalan to ne može a da ne osudi. I svako ko je zločine pravio mora za njih da odgovara. Ali svako.
       Zašto je, onda, prikazivanje ovoga filma toliko uzbudilo našu javnost? I, u velikoj meri, podelilo našu javnost?
       Jedan od odgovora svakako leži u činjenici što su film radili Englezi i što je film, prema mnogim ovdašnjim ocenama, urađen (kako se to kaže) - jednostrano. I zato se, s pravom postavlja pitanje: šta se htelo prikazivanjem ovoga filma i šta je njegovo prikazivanje u stvarnosti izazvalo?
       Svaka televizija, kad se odluči na ovakav korak, mora unapred da razmisli da li golo saopštavanje istine (ili samo jednog dela neke istine), može da proizvede i nešto što jedna sredina, kakva je naša, neće hteti ili neće moći tako ogoljeno i crno-belo da prihvati. U svetu, kad se javnosti prikažu filmovi koji izazivaju šokove, posle filma, na licu mesta, organizuju se okrugli stolovi, gde umni ljudi govore i o samom filmu i posledicama koje film izaziva kod publike. Ovde toga nije bilo, nažalost.
       Kasnije, u nekim emisijama u kojima gledaoci telefonom iznose svoja mišljenja, čulo se svašta, a bilo je i onih koji su svojim odgovorima iznova šokirali javnost. Jedna žena dala je svetlu masku u emisiji BK Televizije zločinu u Srebrenici, a na pitanje zaprepašćene voditeljke da li to ona podržava likvidaciju sedam hiljada ljudi (za tri dana!), odgovor je glasio: “Da. Trebalo ih je pobiti.”
       Tu nije kraj ove nevesele emisije. Na kraju se ispostavilo da je većina gledalaca ovaj zločin proglasila - svetlim činom.
       Ti ljudi su, verovatno, film primili kao zapadnu propagandu, čiji je cilj bio da ponovo satanizuje srpski narod. LJudi su reagovali (možda) i nesvesno, gradeći neke svoje mehanizme odbrane, svakako uvereni da je istina i drukčija i da u svemu tome što se u krvavom bosanskom ratu događalo, odgovornost ne može da padne samo na jednu stranu. Jedan muški glas postavio je i pitanje - šta je sa krivicom Nasera Orića, komandanta vojnog Srebrenice, postoji li film o njegovim zločinima? Pošto odgovora nije bilo, odgovorio je gledalac sam: “Eno Nasera u Sarajevu, šeta slobodno, njega niko iz Haga i ne pominje.”
       Film je prikazivan, zašto ne reći napadno i više puta, baš na šestogodišnjicu zločina u Srebrenici, kada su Muslimani postavljali kamen-temeljac za memorijalni centar svojim mrtvima. Jad Vašem? Naravno. Svim žrtvama živi moraju da podignu spomenike, kako bi služili i mrtvima za dušu ali i živima kao opomena da zločine ne čine. Bilo se u Srebrenici okupilo nekoliko hiljada ljudi i došao je ceo diplomatski kor iz Sarajeva, na čelu sa Volfgangom Petričem, prinudnim upravnikom Bosne i Hercegovine. Došli su srpski zvaničnici.
       Samo dan kasnije, u okolini Bratunca, u selu Kravice, i srpski je narod oplakao osmu godišnjicu svojih žrtava, počeo je da podiže spomenik svojim mrtvima, došlo je dve hiljade ljudi, ali nijedan predstavnik strane ambasade, računajući i Petriča.
       Selo Kravice je jedno od najvećih srpskih stratišta u ovom kraju. Na Božić, sedmog januara 1993. godine, ovo selo napalo je tri hiljade muslimanskih boraca, na čelu sa ratnim komandantom Srebrenice Naserom Orićem, i tada je stradalo pedeset srpskih civila. Prema podacima beogradskog Komiteta za prikupljanje dokaza o ratnim zločinima, muslimanske jedinice napale su više od stotinu srpskih sela, sedam spalili do temelja, i ubili hiljadu civila.
       Niko ne meri zločine ni po broju, niti nama pada na um da kažemo (cinično) - zna se ko je prvi počeo, ali filmu o kome je reč najveća je mana što je prikazao zločine samo jedne strane. Čovek jeste razumno biće, ali gde piše i da najrazumniji ljudi vole nepravdu.
       Novi direktor nove državne televizije kaže, ovih dana, kako nema nameru da se brani što je njegova kuća prikazala britanski film. Zašto bi se branio? NJega niko ozbiljan i ne napada zbog prikazivanja filma. Ali, na pitanje - da li će njegova televizija da snimi, recimo, film o Kravicama (pošto Englezi to nisu uradili), odgovorio je kako je poznato da je njegova kuća siromašna i da on može samo to da kaže. Takav odgovor nije dobar i on samo pomaže srpskim nacionalistima, koji će sad reći - vidite da smo bili u pravu što smo onako glasali.
       Mora se uvažiti i činjenica da se moral manje civilizovanog sveta razlikuje od morala razvijenih građanskih nacija. Tako i kolektivno introvertno mišljenje pokazuje sklonost da činjenice sabija u ram svoje slike, ili da ih čak ignoriše, kako bi moglo da razvije sliku svoje sopstvene fantazije. Ta fantazija je, po pravilu, mitska, i nastaje iz tamne arhaične slike - arhetipa. Činjenice za arhetipsku predstavu o nečemu, pa i za neoborive dokaze o zločinu u Srebrenici, od sekundarnog su značaja.
       Zato je film o kome je reč primljen među jednim brojem Srba kao trn u zdravu nogu, a arhetipsko društvo koje živi u mitu i od mita (reč je o ubeđenju da su Srbi viteški narod koji nikada ne čini zločine), i da bi takvo društvo moglo da doživi moralnu katarzu, moraće, prvo, da posluša Aristotela i pogleda mnoge grčke tragedije kojima je cilj i bio da obrazovani demos preko njih doživi katarzu.
      
       PETAR IGNJA


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu