NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Madona- ikona XX veka

Proglašena jednom od najvećih zvezda voajerske ere u kojoj ratovi počinju na televiziji, Madona je, možda češće nego bilo koji umetnik tokom osamdesetih i devedesetih, doživljavala da je establišment posipa katranom i perjem; sasvim je, međutim, jasno da je ona i u tim trenucima znala da će se poslednja smejati, uživajući u dva laskava statusa: uspešne poslovne žene i sazrele umetnice koja više stvara vreme nego što mu podilazi. Danas je Zemlja njeno vlasništvo po kojem šetaju milioni fanova i grupica preostalih protivnika.

      Još pre smiraja osamdesetih, inače najčudnijeg perioda u istoriji popularne muzike, bilo je jasno da je Madona - punim imenom Madonna Veronica Louise Ciccone - jedina autentična pop ikona iz te dekade. Razlozi za to višestruko su zanimljivi, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da mnogi, naročito u početku, nisu bili u stanju da Madonu shvate ozbiljno; ukazujući na potrošnost njenih pesama, skeptici su je opisivali kao netalentovanu, praznjikavu devojku, ali će se ispostaviti da takav, okrutan i plitak, portret predstavlja jednu od najvećih kritičarskih grešaka godinama unazad.
       Istini za volju, razlozi te kolosalne zablude potpuno su opipljivi: stavljajući, u jesen 1982, na gramofon njen singl “Everdžboddž”, taj tipičan disco stupido ili, pak, “Burning Up”, čovek je odista mogao pomisliti kako sluša Minnie Mouse čiji je glas pušten kroz helijum. No, već 1985. postalo je jasno da Madona neće biti upamćena samo po tome što na koncertu promeni više kostima nego što je Springstin uspeo tokom cele karijere. U to vreme izjavljivala je kako želi da postane popularnija od Boga, a da nikome nije palo na pamet kako bi, zbog takvih izjava, njene ploče mogle završiti na lomači.
       Naprotiv, ugledni magazin Time posvetio joj je naslovnu i čak osam unutrašnjih stranica; kompetentno je definišući kao pevačicu, igračicu, režiserku i pokretačku snagu aktuelne turneje koja je obuhvatala trideset osam koncerata u dvadeset osam gradova, tekst čiji je naslov bio “Madona drma zemljom” govorio je o njenom izvrsnom osećaju za tajming i veoma zrelom, hladnokrvnom pogledu na sopstvene slabosti i snagu. Pišući o Madoni sa simpatijama, Time je sugerisao da je reč o ambicioznoj i vrednoj osobi, čija energija i temperament fasciniraju.
       Ništa tačnije od toga: ako je prvi album ostavljao i prostor za blaćenje, onda je drugi, Like A Virgin (1984), jasno pokazao kako je reč o samouverenoj devojci koja voli da radi i koja to što radi shvata ozbiljno. NJen drzak i agresivan imidž iz tog perioda najbolje je dokazivao koliko je sigurna u sebe; maštovito koristeći delove jevtine garderobe, izgradila je sasvim originalan stil i izgled seks bombe koja tu titulu, spretno je parodirajući, u stvari ironizuje. Dobro je primećeno: taj duhoviti pomak omogućio joj je da se igra i sa takvim mitom kao što je Merilin Monro ili da se, na kraju krajeva, ruga stereotipima ženske seksualnosti, prenaglašavajući polni identitet i namerno ga pretvarajući u karikaturu. Sve je to rezultiralo odličnom zabavom, no sasvim je izvesno da je tako smeo da se ponaša samo neko ko je bio sa obe noge na zemlji i ko je bio savršeno svestan svog šarma i seksepila.
       I svojih nedostataka, naravno. Ne skrivajući ih, Madona je pomogla mladim Amerikankama osamdesetih da se oslobode, prepoznajući u njoj odgovarajući stil i model ponašanja. Nijedna tinejdžerka nije morala da ima savršeno telo da bi imitirala Madonu koja je, mereno klasičnim kriterijumima, bila privlačna koliko i napukli lavabo. Umesto nogu koje izviru iz ramena bio je, dakle, poželjan razvijen smisao za humor.
       Kejt Ričards Richards verovatno misli da je petljanje sociologa u rokenrol nešto dostojno zgražavanja, ali nije uvek tako. Evo šta je jedan od njih napisao u listu Panorama 1987. godine: “Madonin najvažniji adut je poigravanje sa identitetima. Ova devojka je delom seks bomba, delom domaćica, delom buntovnica koja nonšalantno prelazi sa desakralizacije jednog simbola (krst) na veličanje jednog celuloidnog mita (Merilin Monro), koja upotrebljava nepristojne izraze, ali zna i da zaplače uz tugaljive tekstove. Ovaj mozaik različitih ličnosti predstavlja simboličan prikaz želje mladih da nemaju samo jedan identitet, već da izgrade niz maski koje će im poslužiti da u različitim situacijama ostave utisak kakav žele.” Zaključak je glasio: “Sa svojim flašastim nogama i tipično mediteranskom figurom Madona je jedna od malobrojnih pop zvezda sa kojima je moguća totalna identifikacija.”
       Priča o Madoninim različitim identitetima od izuzetnog je značaja za razumevanje njene popularnosti. To je, takođe 1987, shvatio čak i magazin Penthous, u čijem je holandskom izdanju objavljeno sledeće: “Čini se da je ona samo niz maski koje su misteriozno osvetljene iznutra. Iza tog živog sjaja krije se neodoljiva harizma. To bi, ujedno, mogla biti i prava suština i izvor njenog talenta: način na koji ona postiže da sve te maske zablješte. Svetlo koje pri tom zrači zaista je predivno.”
       Danas je potpuno jasno da oljuštiti jednu Madoninu masku znači naići na drugu. A u vreme kada su ovi tekstovi napisani, ledeni cinizam kome su bili skloni kritičari koji su sporije shvatali šta se događa, ustupao je mesto konstatacijama kako se, kod Madone, iza lika Mi Vest nalazi samopouzdanje Margaret Tačer i zaključcima kakav je doneo Rolling Stone: “Madona će uvek oko sebe imati ljude koji žele da je slome, ali na neki divan način devojke širom sveta prepoznaju arhetipsku heroinu u momentu kada je ugledaju.”
       Sledeća dva Madonina albuma, True Blue (1986), koji je nastavio uzlaznu liniju i, pogotovo, Like A Pradžer (1989) - jedna od njenih ključnih ploča - takođe svedoče da za nju promene predstavljaju imperativ. Ona ih je sprovodila upornošću, preciznošću pa, ako hoćete, povremeno i elegancijom dostojnom Dejvida Bovija. Okej, njen uspon stvarno je dobrim delom skraćeni kurs knonj honj menadžerskih manipulacija, ali Madona je pokazala kako ume da rizikuje: Like A Pradžer je, naime, bila ploča koja je više služila isterivanju ličnih demona, a manje zabavljanju fanova. Nigde to nije očiglednije nego u naslovnoj numeri i pesmi “Till Death Do Us Part” koja se bavi burnom vezom sa glumcem Šonom Penom i traumatičnim raspadom njihovog braka. “Ovi ožiljci će nestati/Ali tako si snažno povredio rečima”, peva Madona, da bi na drugom mestu priznala: “Ti ne voliš nekog drugog/ Ne voliš čak ni sebe/ Ali ipak bih želela da si me zamolio da ostanem.”
       Snimivši ploču o odrastanju i obračunu sa opterećujućim duhovima iz prošlosti, ona je skinula težak oklop mašine za gomilanje dolara i pokazala ranjivost. Ličilo je to na otvaranje školjke u kojoj je pronađen biser i ko god je imao teškoća sa prihvatanjem te činjenice trebalo je da ostavi Madonu na miru i počne da se bavi sobom.
       Madona je od početka važila za osobu koja je iskrena i neopterećena površnim kompleksima, ali njen karakter, formiran traumama iz detinjstva i mladosti, mnogi su opisivali kao izuzetno grub. Ovde je on pokazan i u drugom, nežnom i lomnom licu. Nakon razilaska sa Penom, pa sve do rođenja kćerkice Lourdes, oktobra 1996. godine, ostala je u gotovo neverovatnoj situaciji: ljudi oko nje - pa i ona sama - tvrdili su da imamo posla sa jednom od najusamljenijih osoba na planeti čiji svaki stanovnik zna njeno ime. Ako je neka uteha, rokenrol je pun takvih priča.
       Kamen temeljac njene karijere je, razume se, provokacija u kojoj, značajno je napomenuti, uvek ima glamura, u kojoj nikada nije sama sebi smisao. Madona se ne libi da iskoristi svaku priliku za dovođenje moralnih presuditelja u stanje histerije; uradila je to i na turneji Blond Ambition koja je propratila ploču I’m Breathless (1990), uglavnom snimljenu za potrebe filma Dick Tracdž, i u uzbudljivom dokumentarcu Truth Or Dare: In Bed NJith Madona.
       Blond Ambition koncerti bili su isplanirani i sprovedeni disciplinovano kao D-dadž; Madonin izgled više nije bilo moguće kopirati - odeću za “žive” nastupe kreirao joj je Žan Pol Gotije - ali njena sve ozbiljnija publika nije imala primedbi. Kredit je bio dovoljan da joj omogući slobodno iskazivanje sazrelog senzibiliteta bez straha od uništavanja prethodne reputacije i bez potrebe za ulagivanjem mlađim, ne naročito zahtevnim fanovima.
       Sledeći medijski udar bio je nešto najšokantnije što je Madona dotad uradila: album Erotika (1992), spotove koji su ga pratili, zatim knjigu “Sex”, luksuznu zbirku erotskih fantazija, i napokon, vrelu Girlie Shonj turneju teško je progutao i liberalniji deo establišmenta. Sreća je, međutim, što to nisu bili neki od Madoninih banalnih ekscesa, kao što je pokazivanje balkanskog simbola mira u kući dosadnim fotoreporterima, već ozbiljni projekti o kojima ne može svako da daje validan sud. Visoko stilizovanu vulgarnost teže je ocenjivati nego što se misli; neki koji to nisu na vreme razumeli ispali su smešni. Neki drugi, kao Alan Kovach iz Left Bank Managementa, govorili su: “U početku, ljudi iz kompanije A&M, upitani šta će napraviti ta Madona, nisu verovali da ona uopšte može izaći iz diskoteka ali, pogledajte, ona je danas multimedijalna zvezda. Ona trasira trendove.” Interesantno je to da je i u kompanijama za koje je Madona kasnije snimala (Sire/NJarner) bilo uticajnih ljudi koji su smatrali da je ne treba podržati, smatrajući kako će ona “osramotiti firmu”. Sa tim ljudima, koji bi zbog kratkovidosti morali da posete doktora, Madona se obračunala tako što je otišla pravo kod Sedžmoura Steina, šefa Sire Recordsa; to ne znači da je banula u njegovu kancelariju, već u bolničku sobu, gde je Sedžmour ležao zbog problema sa srcem. Madonin gest, hrabar i nečuven istovremeno, imao je velikog efekta: Sedžmour se, po jednom svedočenju, “momentalno zaljubio u nju i ponudio joj ugovor”.
       Tokom narednih godina, tu ljubav osetiće i mnogi drugi, uključujući čuvenog pisca Normana Milera koji je ekstatično izjavljivao: “Madona je najveća živa umetnica.” Dodajemo: jednom u deset godina, a možda i ređe, pojavljuje se umetnik poput nje, neko ko tako dobro oseća vreme u kojem stvara, ujedno ga kreirajući. Erotika i “Sex bili su refleksije društva koje je, savladano strahom od AIDS-a i fatalno privlačnih iskušenja, voajerizam proglasilo prihvatljivim. Madona je, pri tom, za razliku od mnogih drugih, imala stila: Erotika je u Rolling Stone-u, recimo, zaradila četiri od mogućih pet zvezdica, a od 500.000 knjiga, koliko je iznosio početni tiraž “Sexa”, 150.000 je bilo prodato prvog dana.
       Trebalo bi, takođe, konstatovati da je Madona u to vreme nekoliko puta učinila uslugu konzervativnim medijima - uključujući i MTV, koji dugo nije mogao da odluči hoće li njene spotove puštati samo noću ili i u redovnom dnevnom programu - tako što ih je na kraju naterala da emituju najprovokativnije klipove u njihovoj istoriji. Kad smo već kod televizije, recimo da je Madona upravo jednim skandaloznim nastupom u popularnoj emisiji Dejvida Letermana zadala puritancima završni udarac, a da se MTV pred sam kraj devedesetih javno posuo pepelom, stavivši “Vogue” na drugo mesto liste 100 najboljih spotova ikada napravljenih; na toj listi, inače, jedino Madona ima dva spota među prvih deset.
       Kao što se zna, skromna pamet i loš ukus mediokritetske većine ne dozvoljavaju da iko - a pop zvezde pogotovo - misli svojom glavom; taj greh, naprosto, nigde ne prolazi nekažnjeno. U Madoninom slučaju, iziritirana javnost krenula je, preko medija, prvenstveno londonskih tabloida, u kontranapad proglašavajući je (u boljoj varijanti) istorijom i jučerašnjom atrakcijom kojoj je upravo istekao rok trajanja ili (u goroj) poremećenom osobom koja skandalima pokušava da sakrije usamljenost. Međutim, magazin Face, uz štampanje prvog intervjua koji je Madona dala povodom albuma Bedtime Stories, objavljenog 1994. godine, zaključio je da ona “nije posegnula, kao desetine slavnih pre nje, za kampanjom ispovedenog karaktera, priznajući da joj je žao, da su u pitanju droge, alkohol ili bar seksualno maltretiranje u detinjstvu”. Umesto toga, napisala je, u pesmi “Human Nature”, jednoj od najboljih na albumu, sledeće stihove: “Niste mi dozvolili da kažem reči koje sam želela/ Niste hteli da pogledate život mojim očima/ Pokušali ste da me počistite nazad u vašu usku sobu/ I ućutkate me gorčinom i lažima.” Ili: “Jesam li rekla nešto tačno?/ Ups, nisam znala da ne smem pričati o seksu (Mora da sam luda)/ Jesam li bila u pravu?/ Ups, nisam znala da ne smem pričati o vama (Šta li sam umislila?)”, da bi zatim jednostavno zaključila da joj nije žao, dodajući: “Nisam vaša kučka i nemojte da serete po meni”.
       Pa, onda, da li je Bedtime Stories vrhunac Madonine karijere? Nije: taj kompliment za sada je rezervisan za Radž Of Light koji je još jednom pokazao kako ova hrabra i ozbiljna osoba ume i da požuri ispred vremena u kojem živimo, a ne samo da sažme njegov duh i kako, uz to, sa lakoćom uspeva da demistifikuje sopstveni mit, a da ga time ne sruši. Takođe, nije naodmet primetiti kako je ona od pomalo smešnog, zdepastog bića, obučenog u šarene krpice i popunjenog na pogrešnim mestima, postala retko privlačna žena, u telu zgodna da zgodnija ne može biti, a u licu produhovljena i, samim tim, prolepšana. NJene promene nisu, znači, hirurške, nego mentalne, dakle mnogo dragocenije prirode: pod hirurški nož može, naime, da ode svako ko ima dovoljno novca i ko dopušta da drugi rade na njemu, a prosvetljenje iznutra doživljavaju samo oni koji su sposobni da dugo i uporno rade na sebi.
       Madoni je, sumirajmo, uspelo da od mašine za zaglupljivanje - a to je bio lik koji joj je namenila muzička industrija - postane umetnica sa posebnom vrstom prosvetiteljske misije; slične stvari, nema nikakve sumnje, uspevaju samo najpametnijima i najsposobnijima. Na stranicama koje slede nalaze se, nešto više, njena priča i, nešto manje, priča o njoj. Kod ovakvih karijera, te dve stvari uvek su podjednako zanimljive.
      
       (Nastaviće se)
      
      
Like A Virgin

(Sire Records), 1984) Produkcija: Nile Rodgers
       Material Girl/Angel/Like A Virgin/Over And Over/Love Don’t Live Here Anymore/Dress You Up/Shoo-Bee-Doo/Pretender/Stay
       Već “Material Girl”, koja otvara ploču, pokazuje da se nešto značajno dogodilo: iako podaci sa omota pokazuju suprotno, sasvim je očigledno da je Madona, uz obilatu pomoć maestralnog Nila Rodžersa, uzela stvar u svoje ruke. Ovo je, zapravo, njen autorski debi na koji je mogla biti ponosna: čak i najgori trenuci sa druge ploče (“Angel”, “Pretender”) s lakoćom nadmašuju veći deo materijala sa prve. Like A Virgin je kudikamo dorađenija, zrelija i uzbudljivija.


      
      
Madona

Produkcija: Reggie Lucas, Mark Kamins i John ““Jellybean” Benitez
       Lucky Star/Borderline/Burning Up/I Know It/Holiday/Think Of Me/Physical Attraction/Everybody
       Iako podatak da Madona ovde potpisuje pristojan deo materijala nije bez značaja, jasno je da njenog stvarno kreativnog udela ima vrlo malo. Ovu ploču skrojio je, naime, tim oko nje: Madonina autorska uloga ostala je - kao i sve drugo - u teškoj senci NJenog Veličanstva Produkcije. Promovišući Madonu u neprikosnovenu kraljicu diskoteka, njen prvi album ponudio je jednostavan, igriv ritam (“Lucky Star”), poneki dobar pop zalogaj (I Know It”), pa čak i poneku dobru melodiju (“Borderline”). No, opšti je utisak bio uglavnom jadan: “Think Of Me” i “Physical Attraction” samo su, što bi se reklo, eklatantni primeri.


      
      
True Blue

(Sire Records, 1986) Produkcija: Madonna, Patrick Leonard i Stephen Bray
       Papa Don’t Preach/Open Your Heart/White Heat/Live To Tell/Where’s The Party?/True Blue/La Isla Bonita/Jimmy Jimmy/Love Makes The World Go Round
       Retki kojima se dopao i prvi album tvrdili su da je ta ploča žurka par exellence. Bila je to, naravno, žurka na kojoj se pušta loša muzika, no već drugi album je - kako rekosmo - dokazao da Madonino slavljenje zabave i dobrog provoda može imati i sasvim pristojnu formu. Ako je tako - a jeste - onda je True Blue bio korak dalje, pokazujući da Madona sigurno igra i na tuđem terenu (“La Isla Bonita”). Naravno, i ovde je bilo pesama koje padaju u zaborav još pre nego što se završe (“Jimmy, Jimmy”), ali izvesno je da su, na primer, “Where’s The Party”, pa i hit “Papa Don’t Preach” samo poslednji pogledi ka periodu kojem Madona više nije pripadala.


      
      
You Can Dance

(Sire Records, 1987) Produkcija: Madonna, Nile Rodgers, Reggie Lucas, Michael Barbiero, Mark Kamins, Patrick Leonard, Stephen Bray, Shep Pettibone, Michael Ostin, John “Jellybean Benitez, Frank Heller i Bruce Forest
       Spotlight/Holiday/Everybody/Physical Attraction/Over And Over/Into The Groove/Where’s The Party?/Holiday (dub verzija)/Into The Groove (dub verzija)/Where’s The Party? (dub verzija)
       Beznačajna zbirka Madoninih hitova u dens maniru. Jedina zanimljivost: prva stvar, “Spotlight”, urađena tokom snimanja albuma True Blue, nije dotad nigde objavljena.


      
      
Who’s That Girl?

(Sire Records, 1987) Produkcija: Madonna, Hubert Eaves III, Stephen Bray, Patrick Leonard, David Agent, Denzil Foster, David Gamson, Thomas McElrodž, Johny Potokar, Green Gartside i Stock, Aitkan & Waterman
       Who’s That Girl/Causing A Commotion/The Look Of Love/24 Hours/Step By Step/Turn It Up/Best Thing Ever/Can’t Stop/El Coco Loco (So So Bad)
       Ovaj soundtrack deo je jednog od Madoninih nemilosrdnih napada na medije; drugi delovi su istoimena pesma, spot, film i turneja. Štaviše, naziv filma promenjen je upravo zbog toga što Madona, pišući glavnu temu, nije mogla da nađe reč koja bi se rimovala sa originalnim naslovom Slammer. Madona je, inače, bila muzički supervizor filma, a na albumu je mesto našao i njen stari prijatelj
       Coati Mundi.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu