NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Ostati ili izaći

Prikazivanje filma “Čiko” na 36. međunarodnom filmskom festivalu u Karlovim Varima, predstavlja graničnu liniju između umetnosti i propagande. Da li je srpska filmska delegacija trebalo da napusti salu kada je film “Čiko” o “psu rata” Horhe Eduardo Rosa Floresu koji igra samog sebe - dobio nagradu za režiju i nagradu Ekumenskog žirija

      (Specijalno za NIN iz Karlovih Vari)
      
       U karlovarskom festivalskom biltenu ispod slike glavnog junaka Eduarda Floresa zvanog Čiko piše: “Začuđeni Čiko. Oko njega je gulaš komunizam.” Time se, valjda, htela potcrtati glavna ideja priče filma “Čiko” o propasti komunističke ideologije i ideje revolucije bez granica - od Čeove Bolivije do današnje Albanije - na ruti kojom će manje ili više ubedljivo, zavisi gde se zatekne, proputovati romanitični junak filma - Čiko.
       Čiko je, međutim, Horhe Eduardo Rosa Flores, Bolivijac, “pas rata”, osnivač i član Internacionalne brigade u istočnoj Slavoniji za vreme Domovinskog rata (1991-92). On je organizator i učesnik u ubistvu dvojice novinara iz Švajcarske i Velike Britanije koji su se usudili da preispitaju ratna delovanja ove brigade, da istražuju Floresovu vezu sa evropskim neonacistima, švercom oružja i krijumčarenjem droge.
       Dakle, izabravši ovakvog plaćenika za glavnog junaka svog filma, rediteljka Ibolija Fekete staje samo na jednu stranu.
       NJen filmski junak Čiko je, avanturista, polu-Bolivijac, polu-Mađar koji sticajem okolnosti, prateći propadanje komunističke ideje i ideologije od Čeove varijante u Boliviji do Albanije današnjih dana, najpre izbegne sa porodicom iz Bolivije u Čile gde prisustvuje padu Aljendea (prvog demokratski izabranog marksiste u Južnoj Americi) da bi, potom, stigao u Mađarsku, postojbinu svoga oca. Pošto se tu malo zadržava, filmska priča ga odvodi u Hrvatsku kao izveštača - fotoreportera gde pada u ruke četnicima koji, iako ima tri pasoša ili baš zato što ih ima tri, hoće da ga streljaju. Spašava ga oficir JNA.
       Zgrožen postupcima četnika, Čiko reši da se pridruži Zboru narodne garde (ZENGE) i tu im se zaklinje na vernost, a da bi kupio njihovo poverenje markira im srpske položaje i tačke dejstava oko Vukovara. Odmah potom, osniva Internacionalnu brigadu sa kojom deluje u istočnoj Slavoniji.
       Tako počinje film o stvarnoj, autentičnoj ličnosti po imenu Horhe Eduardo Rosa Flores, reporteru španskog lista “La Vanguardia” koji 1991. stiže u istočnu Slavoniju a o kome, posle ovogodišnjeg pulskog festivala (film “Čiko” prikazan je van konkurencije), piše kao o potvrđenom ratnom zločincu, novinar “Feral tribjuna” Vladimir Matijanič u članku “Krvava bajka”. Ovaj tekst je pre svega reakcija na odu filmu “Čiko” u zagrebačkom “Jutarnjem listu” koji ga veliča kao “najlepši film o Domovinskom ratu i hrvatskom patrotizmu”. Sledstveno tome, ovaj list ga iz sve snage preporučuje hrvatskoj distribuciji da se što pre nađe pred publikom, jer bi se u protivnom radilo o “civilizacijskoj i patriotskoj sramoti”. Uz to, novinar “Jutarnjeg lista” kaže i i sledeće: “Da smo normalna i dostojanstvena zemlja, Flores bi danas kao Če Gevara imao svoj lik tiskan na majicama.”
       Hvala bogu, ekipa filma “Čiko” nije sprovela ovu preporuku, pa se Čiko, bar ne na majicama, nije šetao Karlovim Varima.
       U filmu se naravno ne vidi da je njegov Internacionalni vod ubio dvojicu novinara, Švajcarca Kristijana Vurtemburga i britanskog fotoreportera Paula DŽenksa te se tako svrstao u red ratnih zločinaca. Samo se vidi kako on brani hrvatski narod do poslednjeg daha, a jedan po jedan, drugovi iz Internacionalnog voda ginu tu pored njega poput boraca sličnih brigada Građanskog španskog rata, što otvoreno asocira na fašističko dejstvo srpskih snaga. Nigde ni pomena da je jedan od njih u stvarnom životu bio i ozloglašeni Stiven Henkok zvani Frenči, nekadašnji pripadnik Legije stranaca.
       Sva stradanja u ovom filmu vezana su samo za hrvatski živalj u istočnoj Slavoniji i niko više tu nije ubijan ni proganjan. Scena egzila Hrvata iz Osjeka, koja potpuno liči na reku Srba proteranih iz Krajine, u filmu “Čiko” je potresna, ali vas svaka volja za saživljavanjem prođe, kad se kao muzička zavesa začuje “Hor Jevreja” iz “Nabuka”.
       Film “Čiko” je kooprodukcija Mađarske, Nemačke, Hrvatske i Čilea, a nastao je u saradnji sa televizijskim kućama ZDF i ARTE. Finansijski su ga pomogli hrvatsko Ministarstvo kulture (300 hiljada kuna) i Hrvatska Televizija (400 hiljada kuna) dok je predviđena pomoć Ministarstva obrane Hrvatske izostala, jer su posle promene vlasti povučena odobrenja Ministarstva, a novinar Vladimir Matijanič u pomenutom tekstu iznosi i podatak da je Horhe Eduardo Rosa Flores, zvani Čiko uz sve i pripadnik profašističke katoličke organizacije “Opus Dei”.Ne znamo da li je ovim podatkom raspolagao Ekumenski žiri u Karlovim Varima koji je ovom filmu dodelio nagradu za “doprinos hrišćanskim vrednostima i toleranciji među ljudima”.
       Posle odlaska iz Slavonije, Flores se u stvarnom životu nastanio u Budimpešti u stanu svojih roditelja prepunom ratnih trofeja, zastava i oružja s jednom mrtvačkom glavom kao ukrasom (“Feral tribjun”).
       Na koktelu posle projekije “Čika” u Karlovim Varima prišla sam Iboliji Fekete i pitala je kako je mogla da napravi jedan tako pristrasan film u 2001. godini? Dajući joj kartu za projekciju našeg filma “Rat uživo” rekla sam:
       “Trebalo bi da vidite kako može da se učini jedan korak unapred, kada je već reč o tematici koja vas je zanimala. O sukobima na tlu ex Jugoslavije. Bilo bi jako dobro da pogledate i film “Ničija zemlja”, mladog Danisa Tanovića koji je nagrađen u Kanu za najbolji scenario, koji na tlu još ozbiljnijih i složenijih sukoba i stradanja u Bosni govori o sudbini boraca dve zaraćene strane, bosanske i srpske, i to na uravnotežen i pomiriteljski način.”
       Feketova nije bila na projekciji “Rata uživo”. Pred samu dodelu nagrada, kad smo se srele, izvinila se uz objašnjenje da reditelji na festivalima ponajmanje imaju vremena da gledaju filmove. Nisam joj čestitala na nagradi za režiju.
       Naša filmska ekipa - Darko Bajić, reditelj i producent filma, Dragan Bjelogrlić,glavni glumac i producent sa suprugom, protagonisti Vesna Trivalić i Gordan Kičić kao i producent Predrag Maksimović i Grk Pisiotis Argiris - svi oni izašli su iz Velike dvorane hotela “Termal” na vest da je nagradu za režiju, visoko priznanje Festivala u Karlovim Varima, dobila Ibolija Fekete za film “Čiko”.
       Izašli smo, jer nismo mogli da se pomirimo sa činjenicom da je za režiju nagrađen film čiji je glavni junak ratni zločinac koji uz to igra samog sebe, kažu i Darko Bajić i Dragan Bjelogrlić. “Ovaj film, osim toga, vređa i naš narod”, dodaje Bjelogrlić. Bajić, međutim, upozorava:
      
       “U festivalskim razgovorima pominjalo se vrlo često da se film “Čiko” očekivao u Karlovim Varima kao što se govorkalo da je još rano da srpski film dobije neku nagradu. Koliko smo saznali “Rat uživo” je ozbiljno slovio za nagradu FIPRESCI (Međunarodne federacije filmskih kritičara) a po ukupnom zbiru sa glasačke liste festivalskog biltena na kojoj su se o kvalitetu prikazanih filmova izjašnjavala renomirana svetska kritičarska imena, bio je na trećem mestu, posle, prvonagrađenog (Gran pri - Kristalni globus i 20 000 dolara) ‘Amelije sa Monmartra’, Žan-Pjer Ženea i ‘Ćao Tereska’ Roberta Glinskog, poljskog filma koji je dobio specijalnu nagradu žirija.”
       “Rat uživo” je u Karlovim Varima inače, dobio poziv za pet filmskih festivala.
       No, jednom drugom “ratu uživo” tek treba da pristupimo. To je borba za izlazak naših filmova u svet, posebno, lobiranje za iste kad nam se ukaže prilika da ih plasiramo van zemlje ili kad su već tamo.
       “Povratak u Evropu, naročito na srednjoevropske festivale sa kojih smo minulih godina izostajali biće vrlo težak”, konstatuje Darko Bajić. Moramo se organizovati i nastupiti patrotski. “Nije sramota biti patriota”, zaključuje on.
       Ne znam da li je o tome razmišljao i gospodin Branislav Lečić, srpski ministar kulture koji je došao sa suprugom na zvaničnu projekciju našeg filma u Karlove Vari, jer se nalazio u uzvratnoj poseti svom češkom kolegi Pavelu Dostalu sa kojim je kao i sa premijerom Češke Republike Vaclavom Klausom razgovarao “po pitanjima tranzicije u kulturi kao i o problemima vezanim za sukcesiju”. Sa njima je došao i na završnu ceremoniju.
       Biće još festivala, pa i karlovarskih, na kojima treba plasirati i svoju istinu. A mora se naći i prilika i način da se lobira za svoje filmove. Samo prisustvo u Karlovim Varima u zvaničnoj selekciji, prvi put otkad se raspala Jugoslavija, za sada bi trebalo da nas zadovolji. Na kraju, kad jednom uđete, nemojte odmah ustajati da izađete, ostanite u ringu da se protiv nefilmskih razloga borite dostojanstvom, a ne demonstrativnim izlaskom koji ostavlja najrazličitije mogućnosti za tumačenja: nezadovoljni su što nisu dobili nagradu, film je sumnjivih kvaliteta i vređa njihov narod. Čini se da gotovo niko u dvorani, a ponajmanje strani novinari, nisu znali da je glavni junak filma provereni “ratni zločinac”. Da li baš niko?
       Zato je trebalo protestovati u pisanoj formi i svoj gest obrazložiti kako direkciji festivala, tako još više prisutnim stranim novinarima. No, činjenica je da mi najviše volimo demonstrativno da reagujemo, ali ta vrsta reakcije ne mora isprovocirati svaku sredinu, niti naići na razumevanje. Koliko mi je poznato, samo jedan češki novinar, tvorac filmske hronike festivala Karlovih Vari, Martin Grmela, zabeležio je izjavu Dragana Bjelogrlića dok dopisnica Bete iz Češke, odnosno Praga javlja:
       “Zaštićeni mrakom izašli su iz dvorane članovi ekipe filma ‘Rat uživo’ i novinari (nije tačno da su novinari izašli, prim.D.V.). Mrak u sali pobrinuo se da ovaj protest, kako se čulo, ‘protiv tendencioznosti’ mađarsko-hrvatsko-nemačko-čileanske kooprodukcije, ne procuri u češke medije. Srpski predstavnik u takmičarskoj selekciji ‘Rat uživo’ Darka Bajića publici se dopao, međutim, o njemu se u Karlovim Varima u krugovima filmske kritike nije ni za tren govorilo kao o favoritu za neku od nagrada. Jedan od čeških članova žirija otvoreno je rekao da je ova dopadljiva sentimentalna tragikomedija u Karlove Vari već došla s presudnim hendikepom - žiri je odgledao odmah na početku, dok je publika imala prilike da ga vidi tek pretposljednjeg dana festivala.”
      
       DUBRAVKA VOJVODIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu