NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Izbora mora biti

Duška Kovačevića znam dugo i u njegove najbolje namere ne sumnjam. Međutim, veliki deo naše intelektualne elite se danas ponaša kao neko ko sa strane prati odvijanje partije šaha... U nesumnjivo teškim prilikama decenijama unazad o politici se sudilo književno, satirično, komediografski. To je bilo važno, ali je bilo i manje opasno...

      Uspešno razrešenje krize savezne vlade, najava početka razgovora zvaničnog Beograda i zvanične Podgorice o sudbini zajedničke države, ali i teme kao što su rad na novim ustavima SRJ i Srbije, kontrola Vojske Jugoslavije, budući odnosi sa Haškim tribunalom, rekonstrukcija srpske vlade, nastava veronauke u školama... bili su više nego dovoljni povodi za ovaj razgovor sa predsednikom SR Jugoslavije Vojislavom Koštunicom.
      
       Najpre nešto sasvim lično. Dramski pisac Dušan Kovačević kaže (u emisiji “Utisak nedelje” na Studiju B) da vas poznaje dugo, da vas poštuje, ceni, ali vas opisuje sledećim rečima : “Spor, teško donosi odluke, uvek nastoji da nešto odloži i dobije u vremenu. Zbunjen celom ovom situacijom. Uvek je bio takav.” Kako vam se čini to kako vas on opisuje?
       - Duška Kovačevića znam dugo. U njegove najbolje namere ne sumnjam. Postoji, međutim, jedan problem. Svet politike izgleda drugačije iz pozicije pisca, pogotovo današnjeg pisca. Negdašnji pisci, recimo, pre nastanka prve Jugoslavije, a i kasnije, bili su mnogo više u vrevi političkih zbivanja i preuzimali su na sebe i političku i nacionalnu odgovornost. Učinio je to čak i stari Slobodan Jovanović uoči Drugog svetskog rata, angažujući se prvi put politički u okviru Srpskog kulturnog kluba, a zatim i predsedavajući izbegličkom vladom u Londonu. Ti ljudi mogli su mnogo više i bolje da ocene politička zbivanja nego oni koji su se od svega držali po strani.
       Veliki deo naše intelektualne elite godinama se ponaša kao neko ko sa strane prati odvijanje partije šaha... U nesumnjivo teškim prilikama decenijama unazad o politici se sudilo književno, satirično, komediografski. To je bilo važno, mada nije bilo, niti je moglo biti, politički sasvim verodostojno, ali je, naravno, bilo i manje opasno...
      
       Vi ste upravo za novog mandatara Vlade SRJ odredili gospodina Dragišu Pešića. Šta čeka tu vladu i koliko će ona trajati?
       - Tu vladu čeka veliki posao - da pripremi platformu za budući ustav, da učestvuje u raspravi sa svim političkim činiocima i u Crnoj Gori i u Srbiji o toj ustavnoj platformi i da, dođe li se do političkog dogovora, učestvuje u pripremi budućeg teksta Ustava Jugoslavije. A ako se to sve bude odvijalo na najpovoljniji način, da svoj mandat završi onog trenutka kada Skupština bude raspuštena i raspišu se novi izbori po tako usvojenom ustavu. To je zaista veliki zadatak. Dakle, što privremenija sa stanovišta ovakvog ishoda, ta vlada bi bila uspešnija.
      
       Kako su tekli pregovori o formiranju te vlade? Da li vam je bilo teže sa crnogorskim strankama ili sa DOS-om?
       - Bilo je teškoća i na jednoj i na drugoj strani. Ipak, pregovori su išli mnogo lakše nego što se moglo rasuđivati na osnovu svih izjava u medijima. Do dogovora je došlo relativno brzo.
      
       Ali, predmet pregovora nije bio samo personalni sastav, nije se tražio samo novi mandatar, nego je bilo reči i o novom načinu rada vlade. Sada će predsednik iz SNP-a i potpredsednik iz DOS-a imati i neku vrstu prava veta u vladi, što je dosta neobično za jedan izvršni organ.
       - Tri stvari su se promenile. Promenjen je, delom, personalni sastav; vlada je sada manja, jer idemo u pravcu redukcije saveznih institucija i savezne vlade, da bismo ubuduće na nivou federacije imali tek nekoliko funkcija koje bi savezna vlast vršila efikasno i delatno. Ova će vlada biti posvećena nastavljanju reintegracije naše zemlje u međunarodne finansijske institucije i u međunarodnu zajednicu. Ali, njen najvažniji zadatak biće da pripremi projekt preuređenja zajedničke države.
       Takođe, promenjen je i način rada vlade. U vladi više nema preglasavanja o odlukama koje su suštinske za interese federalnih jedinica. Dakle, jedna ili druga strana može makar za trenutak zaustaviti donošenje odluke dok se ne pronađe rešenje koje bi bilo prihvatljivo za obe strane. To je nešto što će biti sadržano i u budućem ustavnom projektu, kao izraz težnje ka visokom stepenu ravnopravnosti obe federalne jedinice, naravno uz poštovanje i onoga što je pravo svakog građanina, svakog pojedinca u toj državi. Time ćemo se rukovoditi u nastojanju da dođe do političkog dogovora između svih političkih činilaca, većine i manjine u Crnoj Gori, i svih političkih snaga u Srbiji, koji bi nas mogao dovesti do novog ustava.
       Svi dosadašnji naši ustavi, oni koji su zadali smrtonosni udarac prethodnoj Jugoslaviji (tu ubrajam i Brionski i Žabljački) pripremani su na jednostranim unutarpartijskim ili međupartijskim pogodbama, dakle ne na konsenzusu najširih delova društvene i političke javnosti. Sada bi to trebalo da bude drugačije.
      
       Kako zamišljate red poteza na putu do novog ustava? Da li prvo pregovori, pa onda ustav, ili prvo nacrt ustava, pa eventualno pregovori o tom tekstu?
       - Za početak mora se krenuti od ustavne platforme ili predloga za preuređenje zajedničke države. Taj dokument je u osnovnim obrisima izrađen još početkom ove godine. Poslednjih nekoliko nedelja na njemu je radila grupa političkih i stručnih ličnosti iz obe projugoslovenske koalicije, iz DOS-a i koalicije Zajedno za Jugoslaviju. Kada ta platforma bude gotova, o njoj bi trebalo razgovarati sa vladajućom koalicijom u Crnoj Gori, pre svega sa DPS-om, a u razgovor bi se uključili i ostali politički činioci u Crnoj Gori i u Srbiji, kao i stručna javnost, koja je bila zaobiđena prilikom donošenja Brionskog i Žabljačkog ustava. I, tek ako se postigne dogovor, moglo bi da se priđe izradi ustava. To je najkraći put. Pošto se naš ustav, kao i svi federalni ustavi, prvo usvaja izjašnjavanjem saveznog parlamenta, a zatim se traži i saglasnost parlamenata federalnih jedinica, i Crna Gora bi na taj način bila pitana i mogla bi da se izjasni o tom ustavu. Onda bi, normalno, kad ustav bude usvojen, mogli da se raspišu i novi izbori. A ako dogovora ne bude, onda bi se otvorili i mnogi drugi problemi. Onda bismo bili u težem položaju.
      
       Gde u tom postupku vidite mesto i ulogu eventualnog referenduma? Nije li, možda, logičnije da se sačeka referendum u Crnoj Gori, ili referendum u obe federalne jedinice, pa da se tek potom donosi konačna odluka o zajedničkoj državi?
       - Izjašnjavanje svih političkih snaga u Srbiji i Crnoj Gori može isključiti potrebu raspisivanja referenduma. To je racionalniji put. Dođe li se do jednog ovakvog političkog dogovora, onda referendum ne mora biti potreban. Referendum je potreban pre svega sa stanovišta Ustava Crne Gore. Ali, podsećam, i po Ustavu Crne Gore referendum predstavlja samo prethodni oblik izjašnjavanja. Oni koji u ovom trenutku pominju referendum pa njegovo održavanje odlažu čak za proleće sledeće godine, previđaju jednostavnu činjenicu da u Crnoj Gori, zapravo, nema uslova za organizovanje referenduma. Nije dovoljno održati referendum, jer kad se radi o promeni državnog statusa te federalne jedinice u saveznoj državi, po Ustavu Crne Gore potrebno je da taj novi ustavni predlog usvoji dvotrećinska većina u Skupštini Crne Gore, kojom tzv. independisti jednostavno ne raspolažu. Da i ne govorimo o tome da se zatim Skupština raspušta, raspisuju se novi izbori na kojima se usvaja novi ustav, opet dvotrećinskom većinom...
      
      
       Činjenica je, ipak, da ideja o referendumu danas predstavlja političku realnost u Crnoj Gori.
       - Dopuštam, na kraju krajeva, i mogućnost da u jednom trenutku ni Ustav te države neće poštovati oni koji su učestvovali u njegovom usvajanju, sadašnja vrhuška u Crnoj Gori. Očigledno je da je predsednik Crne Gore Milo Đukanović svojevremeno u svojim obraćanjima javnosti nagoveštavao vrlo brzo referendum, a kada su stvari na izborima od 22. aprila krenule drugačijim tokom, i kada se suprotno Đukanovićevim očekivanjima Crna Gora podelila, on je počeo da odlaže izjašnjavanje na referendumu.
       To odugovlačenje svakako ne odgovara Srbiji. Ali, jednostavno, naša je obaveza da ukažemo i na ogrešenje o savezni Ustav i na ogrešenje o Ustav Crne Gore, a odgovornost u svakom slučaju snose oni koji u ovom trenutku imaju većinu u Skupštini Crne Gore.
      
       Pojedini istraživači javnog mnjenja kažu da broj pristalica državne nezavisnosti u Crnoj Gori sada opada, dok u Srbiji raste broj onih koji su za razdvajanje dve federalne jedinice. Šta mislite o zalaganju pojedinih lidera stranaka u DOS-u da se i u Srbiji sprovede referendum o zajedničkoj državi sa Crnom Gorom?
       - Može se, naravno, stvar posmatrati i na taj način, ali mislim da je teško objasniti otvaranje pitanja referenduma u Srbiji u trenutku kada nešto što je većina u Crnoj Gori, odlaže održavanje tog referenduma. Na kraju krajeva, celo vreme se sve vrti oko izjašnjavanja Crne Gore. Zašto bi se izjašnjavala Srbija ukoliko Crna Gora ne može da se izjasni? S druge strane, ako Srbija o nečemu treba da se izjasni, onda treba da se izjasni o novom ustavu, o Ustavu Srbije. Naravno, ja razumem da se stvari u tom pogledu odlažu i da budu vezane za razjašnjenje pitanja jugoslovenskog ustava, ali kad-tad Srbija se mora suočiti sa pitanjem novog ustava, opstane li ili nestane savezna država.
       DOS sada ima dvotrećinsku većinu u republičkoj skupštini i može da donese novi ustav. Kasnije, takve povoljne okolnosti verovatno neće postojati. Ali šta se dešava onog trenutka kada Srbija dobije novi ustav? Raspisuju se novi izbori. I to je očigledno problem za jedan deo DOS-a - suočavanje sa procenom javnosti na izborima. Za mene su te sitne partijske kalkulacije nevažne u odnosu na pokušaj da se na jedan ili na drugi način izgradi država, Savezna Republika Jugoslavija, ili možda, ako ta država ne opstane, samostalna nezavisna Srbija.
       Uvek se mora poći od pitanja koje je osnova svega, a to je ustavno pitanje. I, onog trenutka kad donesete ustav, morate održati i izbore po tom novom ustavu. A kad neko kaže da zbog reformskih promena koje u Srbiji nisu skoro ni započele, na te izbore treba sačekati još nekoliko godina, meni je to neobjašnjivo i istovremeno krajnje neodgovorno. To znači da se reforme zapravo ne žele, jer nije moguće vršiti bilo kakve druge reforme bez one osnovne, ustavne.
      
       Svojevremeno je bilo mnogo rasprava u DOS-u o generalu Nebojši Pavkoviću, ali je ipak preovladalo stanovište da to treba vama prepustiti, jer je to u vašoj nadležnosti. Međutim, zanimljivo je da niko i dalje ne postavlja pitanje civilne i demokratske kontrole nad oružanim snagama, kao da je suština problema samo u tome da li će oružane snage kontrolisati ovaj ili onaj pojedinačni političar?
       - Ja mislim da u ovoj zemlji, ako ona hoće da bude demokratski uređena, treba razmišljati o raznim vidovima kontrole i na raznim nivoima kontrole. Dakle, ne samo o civilnoj kontroli vojske, nego i o parlamentarnoj kontroli vlade. I o civilnoj kontroli policije. Ima mnogo segmenata društva u kojima je potrebno da se ostvari kontrola nad nosiocima vlasti.
       Tu se, zaista, ne radi samo o personalnim stvarima, nego o institucijama koje jednom uspostavljene omogućavaju da ta kontrola bude efikasna, bez obzira na to ko kontroliše, a ko je kontrolisan. Javna je tajna da tu ima mnogo elemenata neusaglašenosti i tu bi tek novi jugoslovenski ustav, dođe li se do njega, mnoga od tih pitanja rešio na pravi, valjan način.
      
       Ko danas kontroliše rad vojnih tajnih službi, čime se one bave, kome polažu račune o svom radu? Da li su i tajne službe Vojske Jugoslavije pratile i prisluškivale građane, vodile tajna dosijea o njima? Da li će i građanima koji su bili predmet zanimanja tih službi, jednog dana biti omogućeno da makar zavire u te papire?
       - Pa, građanima treba pružiti priliku da zavire u sve, ali je interesovanje bezbedonosnih struktura u policiji - to i laik zna - za delovanje takozvanog unutrašnjeg neprijatelja bilo mnogo proširenije nego interesovanje vojske. Vojska je ipak u profesionalnom smislu bila usmerena ne neke druge zadatke. Ona se tim stvarima nije bavila. Svakako da je bilo i toga, ali neuporedivo manje nego kada je reč o policiji. Vojska se sigurno nije bavila time šta su pojedini provincijski profesori govorili na časovima istorije i književnosti o ličnostima i događajima iz naše nedavne i nešto starije prošlosti, a policija, pogotovo lokalna, time se i te kako bavila. I tu zaista ima nečega što podseća na “Balkanskog špijuna” Duška Kovačevića.
      
       Iz izvora, kako se to kaže u novinarskom žargonu, bliskih MUP-u Srbije novinarima je diskretno sugerisana mogućnost da su se i tajne službe Vojske Jugoslavije, izgleda, bavile slučajem Ćuruvija, te da postoji osnovana sumnja da te službe znaju celu istinu koja je javnosti još nedostupna, čak i da je moguće da su agenti tajnih službi VJ snimili sam čin ubistva Slavka Ćuruvije. Da li je ikada bila pokrenuta makar neka interna istraga o eventualnoj ulozi tajnih službi VJ u političkim likvidacijama poput slučaja Ćuruvija, slučaja Stambolić i drugih sličnih slučajeva?
       - Za mene predstavlja iznenađenje da neko u Ministarstvu unutrašnjih poslova Srbije diskretno saopštava novinarima da je i vojska mogla biti umešana u pojedina politička ubistva. Zašto bi to neko ko radi u policiji činio diskretno? NJegov je zadatak da to čini javno, da to obelodani. Prema tome, ako postoji bilo kakva sumnja u tom pogledu, ona treba da bude saopštena javnosti. Ne da se saopštava na uvo nego da se saopštava javnosti. Onda se naravno celo pitanje može otvoriti u svoj svojoj složenosti i odgovornosti svih onih koji su u to umešani, pa bilo ko bio posredi, bilo policija, vojska, političari, novinari. I svako tu mora da ponese svoj deo odgovornosti.
      
       A da li je bilo nekih istraga?
       - Ne, mada bi o tome mogli da se izjasne nadležni organi.
      
       Demokratska stranka Srbije, čiji ste predsednik, traži rekonstrukciju Vlade Srbije. Međutim, javnosti do sada nije precizno rečeno šta bi to sve podrazumevalo?
       - Pa, nije nikakva tajna da je ne samo od strane DSS-a nego i drugih političkih stranaka u DOS-u, pa i od samog predsednika republičke vlade, iznošena zamisao o potrebi da se nešto u radu vlade i u njenom sastavu menja. Na kraju krajeva, to je potpuno logično. Onog trenutka kada imate rekonstrukciju savezne vlade, može se otvoriti i pitanje rekonstrukcije republičke vlade. I ništa više od toga se nema na umu u ovom trenutku, pri čemu je, naravno, apsolutni prioritet pitanje obrazovanja savezne vlade i njenih zadataka, jer od toga zavisi sve drugo. Dođe li se do novog saveznog ustava, onda nam predstoji i rad na novom ustavu Srbije koji bi bio usaglašen sa saveznim ustavom. Ne dođe li se, međutim, do novog saveznog ustava, onda nam opet predstoji posao na izradi novog ustava Srbije, koji bi ovog puta mogao da bude ustav Srbije kao samostalne nezavisne države. To su ti glavni poslovi.
      
       Najveći deo naših planiranih promena vezan je za institucionalne promene i rešavanje ustavnog pitanja, bilo jugoslovenskog bilo srpskog.
      
       Kako gledate na odluku Vlade u Srbiji i premijera Đinđića da već sledeće školske godine uvede veronauku u školske programe? Da li je tu možda više reč o jednom politički motivisanom marketinškom potezu, sa ciljem da se vašoj stranci, ili strankama poput vaše, koja se oduvek zalagala za tu stvar, ugrozi primat ljudi koji imaju najbolje odnose sa Crkvom, nego o stvarnoj brizi za versko obrazovanje omladine?
       - Ta vrsta nastave, dakle verske nastave, jeste nešto što se upražnjava u znatnom delu demokratskog sveta, pored toga što se može tumačiti kao deo onoga što se podrazumeva pod slobodom veroispovesti. To je nešto čega je naša zemlja bila lišena više od pola veka. To je nešto što treba ispraviti. Naravno, neke jednom nanete nepravde teško je otkloniti posle dugog vremena. Ja spadam u one koji ne poriču potrebu da se verska nastava uvede, ali na primeren način i u odgovarajućem trenutku. Ne spadam, međutim, u one, moram to potpuno otvoreno reći, koji smatraju da to treba učiniti po svaku cenu i smesta, ukoliko za to ne postoje uslovi.
       Ne spadam ni u one koji smatraju da je to prvo, odnosno najpreče pitanje. Prvo pitanje je državno pitanje, pitanje preuređenja države. Sve drugo može da sačeka. Naravno, ne spadam takođe ni u one koji bi se mešali u nešto što je posao republičkih vlasti, ali smatram da u ovom trenutku postoje preča pitanja i pitanje koje na neki način toliko vremena nije rešeno i koje je odlagano, možda može i da sačeka. U svakom slučaju, kada bude rešeno, valja ga rešiti na vrlo pažljiv način, polazeći od toga da verska nastava u školama treba da se uklopi u kontekst svega onoga što se u školama predaje. Nije to ni najmanje jednostavan zadatak.
      
       Šta bi, po vašem mišljenju, mogao biti sledeći potez Haškog tribunala u odnosu na našu zemlju? Kad bi mogao da usledi zahtev za izručenje drugih optuženih i kako bi u tom slučaju trebalo postupati?
       - Kad je reč o postupku Vlade Srbije, tu nemam šta da promenim, da dodam ili oduzmem onome što sam već izrekao, niti ću od te svoje kritike ikad moći da odustanem. Jednostavno, Vlada Srbije je postupila van bilo kakvog pravnog osnova. Ona se pozvala na Statut Haškog suda, ali kako onda objasniti da se pre toga toliko dugo nastojalo da se pronađe neki naš, unutrašnji pravni osnov za saradnju sa Haškim sudom, kako onda objasniti to da su DOS-ovi ministri u saveznoj vladi izglasali uredbu koju zatim republička vlada, takođe sastavljena od DOS-ovih ministara, nije bila spremna da primeni? Dakle, tu stvari sa stanovišta poštovanja prava stoje zaista katastrofalno.
      
       A, sutra?
       - Ono što je urađeno naopako, ne sme se ponoviti. Mora se tražiti neki osnov, pravni osnov za saradnju sa Haškim sudom. Imaćemo novu saveznu vladu, videćemo kako će se stvari odvijati u Saveznoj skupštini kad je reč o ustavnoj platformi, možda o budućim izborima, ali u svakom slučaju to se pitanje mora rešiti na pravno valjan način.
       S druge strane, ima nešto što se može učiniti bez obzira na sve to i što je moglo biti učinjeno poodavno, a to je da naša zemlja i naše pravosudne institucije počnu same da se bave slučajevima ratnih zločina koji su počinjeni, za koje bi naši državljani mogli da odgovaraju. Dakle, jednostavno da se da primat našem pravosuđu u odnosu na haško pravosuđe. Uvek sam smatrao, i u slučaju Miloševićevog izručenja, da je za našu zemlju bilo daleko bolje da je u odsustvu naše optužnice primenjena optužnica koju je Haški tribunal podigao protiv Miloševića maja 1999. godine. Tako bi, na kraju krajeva, ta optužnica bila testirana pred našim sudovima. Po mojoj oceni i po oceni mnogih pravnika u ovoj zemlji, to je jedna vrlo politički motivisana i pravno neargumentovana optužnica, ali moglo se krenuti od toga. Bilo je neuporedivo bolje da se mi pozabavimo odgovornošću svoga političkog vođstva umesto da prepustimo da to radi neko drugi, pogotovo na način na koji je to prepušteno u slučaju Miloševićevog izručenja, zapravo otmice pa izručenja Haškom sudu.
      
       STEVAN NIKŠIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu