NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Jezik
Srbijanci kao Indijanci

Postoji li Fudbalski savez BiH, i kako može katolik da bude Jovan

      Iz Kotora mi je stiglo poduže pismo od čitaoca koji se nije potpisao, jer, kaže, "imam neke svoje razloge da se ne predstavljam preko novina". On pita zašto je iz medija u Srbiji "nestala imenica Srbijanac, odnosno pridjev srbijanski?!... Svuda samo Srbin, srpski. Je li to iz potrebe da se lakše 'pravi kopča' s ljudima iz Bosne srpske nacionalnosti?"
       Po njegovom mišljenju, izrazi kao srpski paradajz ili srpski derbi nisu dobri, trebalo bi da glase srbijanski paradajz (jer je to paradajz iz Srbije) i srbijanski derbi. "Politika" piše da je Srpkinja Jelena Dokić ponovo uzela srpsko državljanstvo: naš čitalac bi napisao Srbijanka i srbijansko. Umesto "saradnik više nemačkih, ruskih i srpskih listova" (primer iz NIN-a), trebalo je da stoji "srbijanskih listova". I tako dalje.
       Ako ovaj čitalac sluša emisije stranih stanica "na srpskom i hrvatskom jeziku", sigurno je zadovoljan. U njima nema Srba i ništa nije srpsko (osim jezika), postoje samo Srbijanci, koji imaju srbijansku prijestolnicu, srbijanskog premijera, srbijansko gospodarstvo, srbijansku televiziju, srbijansko-crnogorske sporove...
       Za ovdašnje uši to zvuči u najmanju ruku čudno. "Pošto u našem jezičkom osećanju i navikama nema naziva Srbijanac i prideva srbijanski", pisao je 1998. godine, u časopisu "Jezik danas", dr Miroslav Nikolić, "mi ih doživljavamo kao nešto strano, tuđe, čak i nacionalno uvredljivo. Čini nam se kao da neko hoće time da nas odvoji od ostalih Srba ili čak da nam uzme naše nacionalno ime i da ga zameni geografskim, teritorijalnim."
       Značenja reči Srbijanac i srbijanski, inače, još 1978. godine u "Našem jeziku", iscrpno je proučio dr Egon Fekete, ali se pokazalo da su ta značenja tako mnogostruka i neujednačena da ih ovde ni u najkraćim crtama ne možemo preneti. Recimo samo da oba autora napominju da je Srbijanac (srbijanski) znatno mlađe po postanju nego Srbin (srpski) i da nam taj novi par termina nije baš bio neophodan, pošto za sve druge narode na Zemljinoj kugli postoji samo po jedan etnik i jedan pridev. Dr Nikolić, ipak, završava pozivom da se razlike ne dramatizuju. "Mi se vređamo kad nas nazivaju Srbijancima", piše on. "Šta bismo tek radili da smo Indijanci, koji su čudnim nesporazumom dobili ime po zemlji koja je hiljadama kilometara daleko od one u kojoj žive."
       Naš čitalac u pismu takođe kritikuje "Politiku" što je jednom pisala o "Fudbalskom savezu BiH", a ta organizacija se zove Nogometni savez BiH. "Razumijem da su napisali s malim slovom fudbalski savez", kaže on, "ali kao ime, s velikim F - ne ide".
       Ovde je čitalac u pravu. "Politika" je još jednom podlegla staroj "bolesti prevođenja", poznatoj još u doba SFRJ, usled koje nijedan citat i nijedan zvanični naziv nije mogao ni u Beogradu ni u Zagrebu da izađe u originalnom vidu, nego su ih ovde "srbizirali" i ekavizirali, a tamo, još češće, kroatizirali i ijekavizirali. Uzgred rečeno, reči nogomet i nogometni bile su uobičajene u Srbiji u prvim decenijama HH veka (baš kao i rukomet i rukometni), da bi tek pred Drugi svetski rat ustupile mesto anglicizmu fudbal (fudbalski).
       I poslednje primedbe u pismu anonimnog čitaoca takođe su "na nacionalnoj osnovi". "Zašto u tamošnjoj štampi piše Josif Pančić, a ne - ispravno - Josip Pančić?" - pita on. "Zašto se papa Ivan naziva papa Jovan, kad među katolicima nema tog imena?"
       Veliki botaničar Pančić, rođen u zaleđu Šibenika, zaista je kršten kao Josip, ali je u Beograd došao 1846. godine. U to vreme bio je običaj, ne samo kod nas, da se imena prevode ili adaptiraju, pa je Josip postao Josif, tako su ga zvali do kraja života, i to nikome nije smetalo. Što se tiče pape, njegovo jedino "originalno" ime jeste Iohannes Paulus, na latinskom. To, kao i sva ranija papska imena, u svakoj zemlji se prevodi na domaći oblik, pa istog papu Nemci zovu Johan Paul, Italijani Đovani Paolo, Francuzi Žan Pol, Hrvati Ivan Pavao, a mi - Jovan Pavle. Onako isto kao što govorimo o apostolu Jovanu, Jovanu Krstitelju, Jovanu Zlatoustom i tako dalje. Ime, u ovom slučaju, nije ni "katoličko" ni "pravoslavno", nego je hrišćansko - iz Novog zaveta.


Copyright © 2000 NIN - redakcija@nin.co.yu