NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Karavan bez nade

Kiro Gligorov: Makedonija je sve Što imamo (3)

      Ubrzo potom govorio sam u našem Sobranju o međunarodnim aktivnostima i iskoristio sam tu priliku da obavestim poslanike o vođenim razgovorima. Izvestio sam ih da je inicijativu za susret dao Slobodan Milošević, da smo razgovarali otvoreno, bez dnevnog reda, da je svaka strana rekla šta misli. Razume se, izbegao sam da govorim o onim grubim nastupima Miloševića, posebno o onome što je govorio Jović, ali sam rekao da su gosti izašli sa gledištem da nas povezuju mnogi interesi (što je svakako tačno) ali sam dodao i da su naglašavali kako bi bilo najbolje da budemo zajedno sa njima u jednoj zajedničkoj državi, da nemaju ništa protiv da Makedonija bude suverena, samostalna, no zašto kao takva da ne bude sa njima.
       Rekao sam i šta smo kazali mi: da je prvi prioritet Makedonije priznavanje njene nezavisnosti i samostalnosti. Prvo želimo to da postignemo i to je ono što nas preokupira. To je osnovni zadatak od koga ne možemo da odstupimo. Potom, rekli smo da smo spremni da sa Srbijom, kao i sa svim drugim susedima, razgovaramo o svakom vidu saradnje: imamo zajedničke probleme u saobraćaju, energetici, vezama i zato treba da se sarađuje. Potom sam kazao da je Slobodan Milošević u svom izlaganju rekao da će oni poštovati sve odluke koje je doneo narod Makedonije. Izvestio sam poslanike da smo se saglasili o potrebi da se izbegnu štete koje bi doneo prekid transporta, tržišta, veza, da smo se dogovorili da se sastanu predsednici vlada i komora i da razmotre konkretna pitanja saradnje.
       U saopštenju sa ovog susreta objavljeno je da se razgovaralo o međusobnim odnosima, o saradnji između dve republike i o rešenju aktuelnih problema jugoslovenske krize. Ova informacija nije bila predmet diskusije ali je bilo očigledno da je svima u Sobranju, a mislim i svima u široj javnosti postalo jasno da naš severni sused nije lako prihvatio realnost, odnosno da je Republika Makedonija sa referendumom i novim Ustavom činjenica sa kojom mora da se računa. Nažalost, to je bilo propraćeno i sa više teškoća, ali o tome kasnije.
       U međuvremenu, počeše da se javljaju protivljenja s grčke strane, na šta su ukazali i naši sagovornici iz Beograda. U početku, ona nisu bila organizovana kao kasnije, preko mitinga, preko stavova vlade, preko uslovljavanja da ne može da se prizna jedna takva država ako u svom nazivu sadrži ime "Makedonija". Međutim, već se osećalo da u Grčkoj polako raste temperatura i veoma često u novinama je pisalo da je postojanje jedne države koja nosi ime Makedonija na granici Grčke "opasno za nacionalne interese Grčke". I odande je počela takva kampanja.
      
       SARAJEVSKA ŠANSA:Makedonija je, što sam već istakao na drugom mestu, aktivno bila uključena u debate o budućnosti Jugoslavije, zato što su to bili razgovori i o njenoj sopstvenoj budućnosti. O toku tih debata raspravljalo je i Sobranje. Ono je donelo značajnu deklaraciju kojom se izražava "suverenitet Makedonije" kao i Platformu SRM za buduće uređenje Jugoslavije.
       Nekoliko dana pošto sam izabran , sa Stojanom Andovom i sa tadašnjim predsednikom vlade Gligorijem Glogovskim, otišao sam u Sarajevo. Razgovarali smo sa tamošnjim rukovodiocima i može se reći da smo postigli značajnu saglasnost o budućem uređenju Jugoslavije i aktuelnoj situaciji u zemlji. Naredne sedmice razgovarali smo i sa slovenačkim liderima a po povratku iz LJubljane izjavio sam da na novi dogovor o budućnosti Jugoslavije gledamo kroz potpuno međusobno poštovanje i rešavanje svih pitanja mirnim putem. U februaru u Skoplje je došla delegacija SR Hrvatske ( Franjo Tuđman, Stipe Mesić ) i posle razgovora smo ocenili da ako je reč o nekakvoj zajednici, u budućnosti bi ona bila moguća samo kao zajednica suverenih država.
       Sećam se i sednice Saveznog predsedništva, zajedno sa predsednicima republika, koja je održana u Sarajevu 22. februara. Na njoj sam izneo naša gledišta o saglasnosti sa Platformom. Tamo sam izjavio da Makedonija nije za delimičnu federaciju, odnosno, zastupao sam stav protiv skraćene federacije, a za zajednicu suverenih država. To moje izjašnjavanje izazvalo je interesovanje. Sećam se da je tim povodom rimski list "Tempo" napisao da je to bio zanimljiv predlog, uz sarkastičnu primedbu da sam zakasnio budući da su "Milošević i Bulatović s jedne, a Kučan i Tuđman s druge strane već bili zauzeli svoje stavove". Nažalost, to se pokazalo kao tačno.
      
       STRANI AMBASADORI:Kada govorimo o prvim danima i nedeljama 1991. godine, podsetiću na jednu činjenicu koja ne bi trebalo da se zaboravi: odmah po mom izboru i konstituisanju organa Republike, svakako zarad njihovih diplomatskih interesa, ali i kao svojevrstan izraz priznavanja novog stanja stvari, gotovo svakodnevno Skoplje su počeli da posećuju strani ambasadori akreditovani u Beogradu. Sećam se da su među prvima koji su došli da me posete i pozdrave bili tadašnji ambasadori Nemačke i SAD. S nemačkim ambasadorom Hansom Jorgom Ajfom znao sam se još iz Beograda (inače, on je 1998. godine došao u Skoplje kao specijalni predstavnik, ambasador NATO-a u našoj zemlji). Američki ambasador Voren Zimerman, koji je bio odličan poznavalac prilika, pokazao je osobito interesovanje za naše poglede i sve dok nije napustio Beograd (mislim da je to bilo maja 1992. godine), nekoliko puta je sam ili sa drugim američkim funkcionerima boravio u Makedoniji. S njim smo imali, da tako kažem, stalan i obostrano koristan dijalog.
       Lepa mogućnost za kontakte i za plasiranje makedonske pozicije bili su i susreti sa ambasadorima zemalja članica EZ akreditovanim u Beogradu, jednom i na njihov poziv u Beograd. Kasnije, veoma se dobro sećam, organizovali smo izuzetno lep susret u vili "Biljana" na Ohridu, gde su kao naši gosti boravili ambasadori zapadnih zemalja akreditovani u Jugoslaviji.
       Nastala je sasvim drugačija situacija u odnosima među republikama kao i u odnosima prema Federaciji. Težnje ka samostalnosti u početku karakteristične za Sloveniju i Hrvatsku, sad su se proširile, nasuprot sve jačim nastojanjima Beograda - u organima Srbije i u delu saveznih organa - da se sačuva Jugoslavija i to po svaku cenu. Ovima drugima počelo je da smeta to što se dešavalo u Makedoniji. Neki od poznatih starih antagonizama obnovljeni su - oko manastira Prohor Pčinjski, na primer, oko odnosa između dve crkve i slično.
      
       SASTANCI:Spomenute razlike posebno su se manifestovale na seriji sastanaka predsednika republika. Oni su održavani gotovo svake nedelje počevši od kraja marta i u aprilu 1991. godine. Zatim je usledila mala pauza do poslednjeg sastanka početkom juna u Stojčevcu kod Sarajeva. Inače, oni su održani u Splitu, Beogradu, u jednom dvorcu na Brda kod Kranja, na Cetinju, kao i u vili "Biljana" u Ohridu. Osamnaestog aprila - domaćini "četvrtog samita" bili smo mi.
       Ovi sastanci bili su zamišljeni (bar sam ja tako shvatao) s ciljem da spreče zaoštravanje krize u odnosima među ranijim jugoslovenskim republikama na političkom, ekonomskom i međunacionalnom planu. Postoje različite ocene značaja "uloženog truda" najodgovornijih ljudi republika s namerom da se zameni već očigledno neproduktivno delovanje saveznih organa. Ipak, mislim da na njima treba da zadržim pažnju iz najmanje dva razloga. Prvo, oni su veoma plastično pokazali proces definitivnog diferenciranja i razlika među pojedinim republikama i razdruživanja Jugoslavije. Drugo, Makedonija je ovim raspravama dala svoj doprinos traženju mirne alternative za rešavanje jugoslovenske krize.
       Rečju, u pogledu atmosfere i kontroverzi koje su se stvarale u Predsedništvu SFRJ, a mi smo skoro redovno prisustvovali tim sednicama, videlo se da su razlike ogromne. Nije postojao način da se dođe do usaglašavanja interesa, da može da se nađe neko praktično rešenje i zato se došlo do ideje da se sastaju i razgovaraju predsednici, po redu od jedne do druge republike, u glavnim gradovima ili u nekom drugom mestu koje će republika odrediti. I ti naši sastanci tekli su prilično ravnomerno.
       Međutim, posle tri-četiri sastanka, videlo se da se i kod nas ponavlja atmosfera sa Predsedništva SFRJ. Članovi Predsedništva nisu slučajno imali takve stavove, to nisu bili samo njihovi lični, već i republički stavovi. Milošević i Bulatović kao i predstavnici Srbije (trojica zajedno sa onim sa Kosova i iz Vojvodine) a i Crne Gore, postojano su zastupali stanovište da treba izgraditi modernu, moćnu federaciju kojom će se upravljati iz Beograda, koja će imati sve osnovne funkcije, što joj omogućuje da bude država. A Hrvati, Slovenci, pa i mi govorili smo kako mora da se ima u vidu činjenica da je u zajedničkom životu već došlo do istinskog raskola među republikama, da treba izaći u susret traženju republika da imaju veća prava nego do tada. Jedni su govorili: "Dobro, hajde da nađemo neko zajedničko rešenje za vojsku." Drugi su postavljali zahteve koji su se odnosili na spoljnopolitička pitanja i koji bi trebalo da se usaglašavaju u Federaciji. Ali, već dve republike, Slovenija i Hrvatska, tražile su da mogu da budu članice Ujedinjenih nacija. Bosna je bila u specifičnoj situaciji, nju su činila tri naroda sabrana u istu republiku, a interesi im se nisu poklapali - jedni su želeli da budu sa Srbijom, drugi sa Hrvatskom a Bosanci ("Bošnjaci") ako ostanu sami, formirali bi državu, iako nemaju more, pa bi se sveli na jedan prilično tesan teren od koga ne bi moglo bogzna šta da se očekuje ili stvori. Oni su se mnogo kolebali i često govorili da su za to da se nađe neko rešenje koje ih neće udaljiti ni od Zagreba ni od Beograda i da bi samo to moglo da dovede do unutrašnjeg mira u Bosni.
       Ako se potrudim da se nakratko setim ovih susreta, mogao bih da istaknem nekoliko stvari.
      
       OD SPLITA DO OHRIDA:Na prvom sastanku u Splitu nastavljen je dijalog do tada vođen na bilateralnim sastancima ili na sastancima saveznih organa na koje smo bili pozivani. Razgovori na tom sastanku ocenjeni su kao konstruktivni, iako su među nama ostale velike suštinske razlike.
       Na dugom sastanku u Beogradu gde je dominirala rasprava o događajima na Plitvicama, već su došle do izražaja suštinske razlike među pojedinim republikama, posebno srpsko - hrvatski problem. Tada sam u pogledu glavne teme - šta dalje s Jugoslavijom - ocenio da se nepotrebno prevelika pažnja poklanja obliku uređenja umesto sadržaju budućih odnosa, što sam smatrao primarnim.
       Na trećem "samitu" na Brdu kod Kranja ja sam već argumentovano zastupao tezu da o rešavanju jugoslovenske krize mogu da raspravljaju samo republike, i to kao suverene države. Takođe sam tih dana javno izjavio da, ukoliko se jedna republika otcepi od Jugoslavije (a to je već bilo u izgledu), Makedonija neće da ostane u "sakatoj Jugoslaviji".
       U vezi s tim samo da pomenem da su mi se posle dve sedmice javili Milan Kučan i član Predsedništva SFRJ Janez Drnovšek sa željom da dođu u Skoplje. Sreli smo se s njima ja i Vasil Tupurkovski, i mogu reći da smo bili iznenađeni da su došli k nama da nas neposredno upoznaju sa slovenačkom odlukom da sprovedu plebiscit. NJihova ideja da te svoje ideje podele s nama, razume se, bila je rezultat već konstatovane bliskosti stavova dve republike. Odvojenim odlukama, Slovenija i Hrvatska su se 25. juna razdružile od SFR Jugoslavije.
       Reći ću nešto više o "Ohridskom samitu" na kom su, kao i na drugim samitima učestvovali: Milan Kučan (Slovenija), Franjo Tuđman (Hrvatska), Alija Izetbegović (Bosna i Hercegovina) , Slobodan Milošević (Srbija), Momir Bulatović (Crna Gora) i ja u ime Makedonije. Na sastanku na Cetinju u centru pažnje bila je ideja o raspisivanju referenduma po republikama, što je stavljeno u zadatak jednoj grupi eksperata. Posle tri odlaganja zbog dramatičnih događaja u Splitu, kao i zbog drugih aktivnosti u ovom izvanredno dinamičnom periodu, sarajevski susret, koji je trebalo da se održi još u maju, održan je u mestašcu Stojčevac kod Sarajeva u junu, gde smo predsednik Bosne i Hercegovine i ja izložili zajednički projekat za buduće uređenje Jugoslavije, poznat kao Platforma "Gligorov-Izetbegović" i o tome ću kazati nešto više.
       Ipak, ovo nije bio poslednji pokušaj. Sredinom juna u Beogradu su počele nove konsultacije između predsednika republika i saveznih funkcionera o budućnosti Jugoslavije. Propao je pokušaj konstituisanja kolektivnog šefa države. Već je ceo mesec kako Stipe Mesić nije bio izabran i Predsedništvo nije imalo svog predsednika.
       Postojao je još jedan pokušaj - na inicijativu Vasila Tupurkovskog - da se 22. jula u Ohridu održi proširena sednica Predsedništva SFRJ kojoj je predložio da usvoji tzv. Ohridsku izjavu o uzdržavanju od upotrebe sile, o funkcionisanju Jugoslavije za vreme moratorijuma i o dogovoru o budućim odnosima. Međutim, Hrvatska je izjavu uslovila odlukom o povlačenju JNA iz te republike. Bio je to poslednji susret ove vrste pred definitivan raspad Jugoslavije.
      
       OHRIDSKI SAMIT:Veoma ozbiljno pristupili smo pripremama Ohridskog samita i to po više linija, kako politički, tako i organizaciono. Mnogi su ovaj sastanak iščekivali kao izuzetno značajan. U novinskim komentarima čak se govorilo da će Ohridski samit biti ključna tačka u dogovaranju, da će svi izaći sa otvorenim kartama i kazati ko je za kakvu Jugoslaviju. Pred svima su bila veoma ozbiljna pitanja za diskusiju - koji su to zajednički interesi koje bi republike ostvarivale u eventualnoj budućoj jugoslovenskoj zajednici (za ovo je trebalo ja da pripremim uvodne napomene), kako bi funkcionisali zajednički organi u narednom periodu (Slobodan Milošević), kakve bi obaveze postojale u slučaju razdruživanja (Milan Kučan), a hrvatski predsednik Tuđman trebalo je da govori o ulozi međunarodnog faktora u razrešavanju krize. Pred sastanak u Skoplju sastala se grupa eksperata sa zadatkom da razmotri mogućnost eventualnog referenduma na jugoslovenskom nivou.
       Moj kabinet, zajedno sa mnogim drugim službama vlade i grada Ohrida, brinuo je o raznim organizacionim, tehničkim, bezbednosnim i drugim pripremama. Vladalo je veliko interesovanje novinara za ovaj susret. Rešili smo da sastanak bude u vili "Biljana", a pres=konferencije da se održavaju u obližnjem objektu u Gorici. Posebno je pripreman aerodrom u Ohridu da primi pet specijalnih predsedničkih aviona, obezbeđene su sve potrebne komunikacije za učesnike i za novinare. Naše Ministarstvo unutrašnjih poslova preduzelo je posebne mere bezbednosti.
       Mislim da je sve teklo dobro, salon za sastanak bio je udoban, predsednici su mogli da rade bez uznemiravanja, a bili su obezbeđeni i uslovi za rad eksperata i izveštača. Kao dobri domaćini, razume se, pripremili smo se da ugostimo visoke goste ribom, ohridskom pastrmkom, makedonskim vinima, kao i drugim specijalitetima karakterističnim za ovaj deo Makedonije.
       Na dan susreta u vili sam sačekivao jednog po jednog učesnika. Bili su mi poznati njihovi stavovi o mnogim pitanjima od životnog značaja za naše narode sa dotad održanih sastanaka na kojima smo "lomili koplja".
      
       LJUDI KOJI SU KROJILI SUDBINU:Pojedine republike, kao na primer Slovenija, već su otišle vrlo daleko u definisanju svoje pozicije. Još decembra 1990. godine plebiscitom je potvrđen stav o osamostaljenju. S predsednikom Milanom Kučanom znao sam se od ranije. On je posebno postao poznat iz vremena raspada SKJ, kada je svoje stavove odlučno suprotstavio drugim, posebno srpskim. Sada, kao što sam pomenuo, stav o otcepljenju Slovenije od Jugoslavije već je imao podršku plebiscita iz decembra 1990. godine. Ipak, Kučan se trudio da se to uradi na miran način, ako je mogućno da se ne prekinu čak ni svi dotadašnji odnosi sa Jugoslavijom. Ali, još mu je predstojao napor da to i obezbedi, suprotstavljajući se postojećim radikalnijim strujama u Sloveniji.
       O Franji Tuđmanu se govorilo kao o kontroverznoj ličnosti: komunista još iz rata i general - teoretičar koncepcije ONO koji je dvaput bio u zatvoru - jednom 1972. godine, a drugi put 1981, između ostalog i zbog nekih veza sa ustaškom emigracijom. Već je bio poznat kao čvrst pobornik ideje, barem u tom periodu, o stvaranju konfederacije suverenih država, pri čemu je za svoju Republiku Hrvatsku tražio maksimalno velika, čak i povlašćena prava i ovlašćenja.
       Slobodan Milošević je u Ohrid doputovao iz Beograda, a noć pre toga se vratio iz posete Grčkoj. Veoma dobro mi je bio poznat njegov tvrd stav o očuvanju jugoslovenske federacije po svaku cenu, kao i ono što je govorio o potrebi da svi Srbi žive u jednoj državi, ali znao sam i to da ima malo sluha za drugačija rešenja koja bi, biću slobodan da kažem, da im je poklonio veću pažnju, donela dobro i njegovom narodu. Do tada je on na određen način nametao atmosferu za pregovore. Postajalo je sve jasnije da on želi, a i da se trudi da se jugoslovenski problem reši između njega i Tuđmana.
       Najmlađi među nama Momir Bulatović, koji je stekao mnogo simpatija posle "antibirokratske revolucije" u Crnoj Gori 1989. godine, više se nije odlikovao originalnošću i stajao je iza Miloševićevih stavova.
       Predsednik Alija Izetbegović, a tada sam ga poznavao samo nekoliko meseci, bio je veoma interesantna politička figura. Znao sam da je posle rata proveo jednu deceniju po zatvorima kao "mlad Musliman", a od pre nekoliko godina bio je poznat kao fundamentalista i autor "Islamske deklaracije". Već smo imali intenzivne kontakte i dijaloge motivisane bliskim pogledima o potrebi da se ipak nešto učini za približavanje protivstavljenih strana, naravno u zajedničkom interesu.
      
       RAZGOVORI:Ohridski susret, kao što se i očekivalo, bio je prilika da se pokaže da li su se ovi stavovi približili ili udaljili. Bar ja sam želeo da učinim sve u korist ovog prvog, ali atmosfera je bila prilično napeta a i vreme je tokom tog dana na ohridskoj obali bilo tmurno i promenljivo. Vrlo dobro se sećam da su se tokom dana promenila sva četiri godišnja doba a u vili je u jedom trenutku došlo do kratkog isljučenja električne energije, što je brzo bilo popravljeno.
       Nekoliko sati razgovarali smo iza zatvorenih vrata. Svako kao da je ponavaljao ono što je već bilo rečeno. Izvesno iznenađenje bila je izjava Miloševića, koji se ranije izjašnjavao za sprovođenje referenduma, po kojoj takvo plebiscitarno izjašnjavanje građana Jugoslavije sada nije potrebno. Mislim da je rekao da to, barem za Srbiju, nije potrebno budući da se ona ne otcepljuje, pa neka se izjašavaju oni koji imaju nameru da se otcepe od Jugoslavije. Ovaj predlog je podržao i Bulatović. Ipak, većina je bila za to da se u republikama raspiše referendum na kojem će se građani izjasniti da li su za to da se sadašnja jugoslovenska zajednica transformiše u savez suverenih država ili da ostane savezna država. U zajedničkom saopštenju izdvojen je stav Slovenije koja je već sprovela plebiscitarno izjašnjavanje, kao i pomenuti srpsko-crnogorski stav. Druga pitanja, posebno ona u vezi sa zajedničkim funkcijama, gde sam ja bio posebno angažovan za ideju i razradu, ostavljena su za dalju diskusiju. Nije moglo ništa da se učini, nedostajali su principi o tome kako da se ide napred. To je došlo do izražaja na velikoj konferenciji za štampu.
      
       (Nastaviće se)
      
      

Kad se pre pola godine pojavila knjiga bivšeg jugoslovenskog visokog političara i prvog makedonskog predsednika Kire Gligorova, njegovo opisivanje kako je sačuvao svoju zemlju od rata i haosa čitano je s ozbiljnim uvažavanjem. Danas se već razmišlja i o tome da li se njegova veština mirnog odlaganja može tumačiti tek kao sklanjanje pod tepih bombe s odloženim dejstvom. Ovaj NIN-ov feljton je tako i bliska istorija i razjašnjavanje uzroka surove ratne svakodnevice s kojom je naš južni sused suočen. Izvode iz knjige je s makedonskog prevela Branka Otašević.
      
       Feljton je priredio
       STEVAN NIKŠIĆ.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu