Taj doslovno mafijaški aspekt hrvatskoga postkomunizma nastojao sam razotkrivati uporedo s njegovom pojavnošću, piše Igor Mandić u knjizi kojom se prvi put predstavlja Srbima kao "strani" autor

      Da ponekad ima (književne) pravde, govori nam podatak da je Igor Mandić ovih dana u Beogradu objavio svoju petu knjigu i tako ovde postao najprisutniji "inostrani" pisac sa područja eks-Jugoslavije. Dve su mu štampane u "predratnom" (Principi krimića, 1985, Zbogom, dragi Krleža, 1988), tri u "posleratnom" vremenu (Romani krize, 1996, Između dv(ij)e vatre, 2000, Za našu stvar, 2001) a svih pet su dokaz njegove kontinuirane dugogodišnje saradnje sa srpskim medijima i izdavačima. Saradnje koja je proistekla, pre svega, iz njegove intelektualne radoznalosti, hrabrosti i opredeljenja da, uprkos svemu, srpsku književnu i kulturnu scenu doživljava i kao svoju ali i da, kada je nepoželjan u Zagrebu (spisateljsko) utočište i uhlebljenje nalazi u Beogradu.
       U tom smislu, i u svom stilu, reći će još 1988. godine na beogradskom Kolarcu: "Volim što je sve naopako i što u Beogradu i Srbiji imam drugu polovicu svoje duhovne domaje." Misliće, pri tom, naravno, na onu magičnu privlačnost i gostoprimstvo srbijanske i jugoslovenske prestonice koju su u prošlosti osećali mnogi znameniti Hrvati ali, rekli bismo, s mandićevskom intenzivnošću, a nikako i postojanošću, još samo mladi Krleža.
       Nije zato nimalo slučajno što se Igor Mandić našao u neprilici kada je zapao u priliku da predgovorom proprati "prvo inozemno/inostrano izdanje jedne svoje knjižice" i što je to doživeo koliko kao kompliment, toliko i kao nelagodu. I što se osetio p(r)ozvanim da objašnjava zašto ga kao "stranog" autora (što mu je "neugodno") nije trebalo ni "prevoditi" ni "prilagođavati".
       Reč je, da odmah otklonimo moguće neodumice, o knjizi Za našu stvar koja je prošle godine štampana u zagrebačkom Konzoru a ove u Biblioteci XX vek Ivana Čolovića u nekoj vrsti saizdavaštva. Ranije izdate knjige u Beogradu Mandić posmatra u drugom kontekstu pošto su ili objavljene pre nego što se Jugoslavija raspala a jezik pocepao ili što su sklopljene od tekstova koji su prethodno objavljivani u beogradskim medijima (NIN, Duga).
       Uz već spomenutu nelagodu, Mandić je povodom ideje o inostranom izdanju jedne svoje knjige imao i jednu, rekli bismo, sasvim suvišnu dilemu. Pitao se, naime, nakon što je prvo izdanje knjige Za našu stvar u Hrvatskoj bilo propraćeno zdušno pohvalnim kritikama, "kakvog smisla ima ponuditi isto štivo (doduše, u proširenom izdanju, s novim poglavljem 'Hitna služba', 1999) eventualno zainteresiranome prekograničnome čitateljstvu (onome koje iz viših razloga nije moglo sve i da je thjelo doći do ove knjige iz Hrvatske)? Koga se više tiče i koga je briga za ono što se događalo 'tamo preko' (važi za oba pravca). Sve su to lanjski (prošlostoljetni) snjegovi i čemu bilo kome dosađivati naknadnim prodavanjem mudrosti?"
       Sledeći skromnost svoje "malenkosti", a ipak "riskirajući da bude(m) neskroman", Mandić kaže da su njegova dvoumljenja nestala kada mu je dopala u ruke knjiga Urbani Bušmani. Život i smrt u srpskom postkomunizmu Teofila Pančića, objavljena 2000. godine takođe u izdanju Ivana Čolovića. Kako su i njegovi (Mandićevi) tekstovi označeni slično - Agonija postkomunizma u Hrvatskoj 1990-1999, te dve knjige doimaju mu se kao komplementarne, što će reći da daju "mogućnost sklapanja celovite slike postjugoslovenskog komunizma". I zaključiće, uz obilje usputnih komplimenata Pančiću: "Čitajmo šta se događalo drugima, da bismo sebe spoznali."
       Kao kritičar i kolumnista, Mandić je dugo i dobro poznat srpskom čitateljstvu. Iz nekih ranijih knjiga i kao što bi rekao Velimir Visković, autor "izrazito naklonjen polemičkim formama medijskog reagiranja". Polemičko-ironijskim dosijeom postkomunizma u Hrvatskoj u poslednjoj deceniji on, međutim, tek sada dostiže vrhunac u žanru u kojem smo mislili da je još davno sve isprobao i postigao. NJegovi feljtoni i eseji iz knjige Za našu stvar najvisprenija su i najubojitija kritika hrvatske političke i intelektualne scene, za koju se plaćalo medijskim linčom, gubljenjem posla i egzistencijalnom ugroženošću u kakvu, osim Mandića, na prostoru bivše Jugoslavije i novostvorenih državica nije dospevao niko ko se pisanom reči suprotstavljao nacionalističkom ludilu, totalitarizmu, ratu i svim drugim tranzicijskim "dostignućima". A tek iz ove knjige videće se i da, nažalost, ni u jednoj sredini Mandić nije imao pravog pandana.
       "Za našu stvar" je zbog toga, a i mnogo čega drugoga, knjiga koja će se verovatno i u Jugoslaviji mnogo čitati i komentarisati. Uz ovu njenu prvu preporuku, još samo da obelodanimo na šta je autor mislio kada je za njen naslov uzeo krilaticu "za našu stvar". U predgovoru srpskom izdanju, posle isticanja da je sve događaje komentarisao simultano, a ne post festum ili prekasno, kad je već sve ionako svejedno, Mandić pominje ubrzanost svoje zgađenosti nad zatečenim koja se počela zgrušavati oko krilatice kako je sve što (nam) se događa dobro, ako je "za našu stvar":
       "Taj doslovno mafijaški aspekt (prava 'cosa nostra') hrvatskoga postkomunizma, nastojao sam razotkrivati uporedo s njegovom pojavnošću, ali, nažalost, kao muha udarajući u okno stvarnosti. Postepeno mi se ironiziranje te krilatice - kao one koja pod jednopartijskim režimom iliti pod vlašću 'hegemone stranke', kakva je HDZ bio čitavo desetljeće, podrazumijeva prije djelovanje u korist nacionalističke hegemonije, nego rad u svrhu ostvarivanja višestranačkoga sistema - otkrilo kao jedino oružje praktičke spisateljske nemoći."
      
       SAVA DAUTOVIĆ