NAZIV IZLOŽBE: Radovi na papiru
GALERIJA: Narodnog muzeja
AUTOR: Milena Jeftić Kostić Ničeva

      Đorđe Kadijević
      
       Posetilac Narodnog muzeja koji, ovih kišnih prejesenjih dana, izlazi sa izložbe Milene Jeftić Kostić Ničeve, može da pomisli da je jedan od uzroka naših "nesporazuma sa modernom" u tome što još, ili ponovo, vreme i prostor shvatamo teleološki - svrhovito, smisleno. Nikako da utuvimo da slika za modernog umetnika nije "svetinja", pa se u njoj ne može "uživati", ali nije ni porok, neki slatki greh, pa se zbog nje ne može ni "patiti". Žita, krošnje i oranice na slikama Ničeve podsećaju nas koliko se osećaj za prostor i vreme u modernoj promenio. Vreme i prostor se, rečju, ne "doživljavaju", tačnije rečeno ne projektuju se kroz doživljaj, već se, kako kaže Lotringer, "markiraju", tretiraju kao "zamenjive veličine".
       Ničeva je u svojim slikanim predelima duboko zakoračila u bezličnu dubinu unisonog prostora i smotrila njegovu monotonu gustinu u stanju napete budnosti bez vremenskog ograničenja. Prostor i vreme su kod Ničeve uzajamno indiferentni, figuriraju na istom nivou "niske" fizičke i emocionalne markacije. Radovi izloženi u Narodnom muzeju pokazuju da saznanje o relativnosti odnosa prostorno-vremenskih markacija za Ničevu nije plod neke spekulacije, već je rezultat pažljivog "posmatranja prirode", dugog pogleda uprtog u tlo slikarkine zavičajne panonske ravnice.
       Posmatrač pred ovim slikama može da se pita zašto u tim predelima nema one metafizičke atmosfere koju su u njima otkrili Radović, Konjović, Kečić. Odgovor treba tražiti u svesnoj nameri Ničeve da svoj odnos prema predelu kao slikarskoj temi liši pomenutog teleološkog shvatanja prostora i vremena. Otud je uzaludno postavljati Ničevu na liniju nekog tradicijskog kontinuiteta sa slikarstvom pejzaža holandskog tipa. Ono što ovde zamenjuje miris Moneovih lokvanja i tihi šum zatalasanog klasja na Konjovićevim žitnim poljima, to je markacija fizičke izvesnosti po kojoj tlo jeste tlo, bilo ono prostrto pod panonskim nebom ili zaobručeno ivicom slike.
       Pre no što se zaokupila opisanom "demistifikacijom" pejzaža kao slikarske teme, u čemu se približila samoj granici likovne apstrakcije, Ničeva je bila figurativni slikar. NJeni radovi iz sedamdesetih, iz ciklusa "krojački salon" i "životinje", upoređeni sa "oranicama" i "krošnjama", čine se kao da ne potiču od iste ruke. Želeći da izbegne barokni stereotip nove figuracije iz tih godina, Ničeva se opredelila za neku vrstu prosvešćenog infantilizma, naizgled jednostavnog i čednog, ali utoliko više izražajnog u svojoj prefinjenoj senzibilnosti. Ničeva je u toj fazi uspešno baštinila plodove svoje mašte, razvijene u domenu njene alternativne aktivnosti, u pozorišnoj kostimografiji... Izvrsnu prezentaciju ove retrospektive stvaralaštva Ničeve ostvarila je kustos Narodnog muzeja Gordana Stanišić.