NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Ni sa jednim, ni sa drugim

Predsednik Veća građana Skupštine SRJ i predsednik Demokratskog centra Dragoljub Mićunović, čovek koji je svojevremeno inicirao okupljanje svih stranaka demokratske opozicije u Srbiji radi konačnog obračuna sa diktaturom Slobodana Miloševića, i predložio Vojislava Koštunicu za predsedničkog kandidata DOS-a, danas prednjači u pokušajima da se ta koalicija zadrži na okupu. Razgovor o aktuelnoj krizi u DOS-u i krizi u koaliciji DOS-SNP na saveznom nivou započeli smo pitanjem o onome što se desilo na prošlonedeljnom zasedanju skupštinskog veća kojim on predsedava.

      Sednica Veća građana Skupštine SRJ prekinuta je zbog očite nesaglasnosti DOS-a i SNP-a o problemu imuniteta pojedinih funkcionera bivšeg režima u Srbiji, optuženih za zloupotrebu položaja i druga krivična dela. Znači li to da se kriza u federaciji nastavlja, možda i produbljuje, uprkos naporima da se posle ostavke premijera Žižića odnosi uspostave na novim jasnijim temeljima?
       - Danas u celoj zemlji imamo neku vrstu političke krize. Iako imamo višestruke koalicije - u Srbiji i Crnoj Gori, kao i koaliciju DOS-a i crnogorskih stranaka iz bloka "Za Jugoslaviju" na saveznom nivou - precizna pravila kojima bi bili regulisani odnosi u takvim koalicijama još nisu definisana. Da bi koalicija mogla da funkcioniše, potrebno je najpre da postoji zajednički interes, ali i spremnost svakog partnera na kompromis. Koalicija DOS-a i SNP-a stvorena je radi zajedničkog cilja, očuvanja jugoslovenske države, i to je bilo najbitnije. Međutim, i pored toga, među ovim partnerima je bilo mnogo nesporazuma, poput onog koji se ticao zakona o saradnji sa Haškim tribunalom. Taj problem nije konačno razrešen iako ga katkad guramo pod tepih...
      
       Znači li to da su i čarke na liniji DOS - SNP povodom zahteva da se ukinu imuniteti Milovanu Bojiću i Vlajku Stojiljkoviću opet, na neki način, u vezi sa Haškim tribunalom?
       - Problem odnosa sa Tribunalom je negde u pozadini. Stoga zaista moramo da definišemo naš odnos prema onome što nas još čeka, a to znači da donesemo taj zakon o Hagu.
      
       Kakvi su izgledi da se taj osnovni uzrok brojnih nesporazuma među sadašnjim koalicionim partnerima u federaciji uskoro otkloni? Da li uopšte postoji mogućnost da se taj zakon usvoji?
       - Mi taj zakon moramo doneti. Uostalom, svi se u načelu slažu da bi to trebalo učiniti. I Žižićeva vlada je svojevremeno naložila bivšem ministru pravde Momčilu Grubaču da taj zakon pripremi, a onda je naivno demonstrirana nekakva tobožnja lukavost pa se dogodilo ono što se dogodilo...
      
       O čijoj naivnosti govorite?
       - Mislim pre svega na SNP, ali i na neke ljude u DOS-u koji su, izgleda, verovali da mi neke stvari možemo izbeći, ili da možemo biti lukavi tako što će vlada najpre usvojiti zakon o saradnji sa Hagom, a onda će to Skupština blokirati, pa će se sve time završiti. To je bilo zaista naivno, kao što je bilo očigledno i da savezna vlada nije mislila ozbiljno i da se nije ponela korektno prema ministru Grubaču koji je dobio nalog da pripremi taj zakon. Potom je bilo još mnogo natezanja, ali je SNP na kraju konačno odlučio da ne glasa za taj zakon i Žižić je podneo ostavku... A drama je, kao što je poznato, okončana odlukom Vlade Srbije, koja je to presekla.
      
       Znači, sad sve ispočetka. Samo što je sada situacija izmenjena utoliko što u saveznoj vladi više ne može biti preglasavanja. Verujete li da SNP može da promeni svoj raniji stav o saradnji sa Hagom?
       - To tek treba da se proveri. Ako pažljivo slušate lidere SNP-a, videćete da oni stalno ponavljaju isti refren: saradnja je potrebna, ali mi nećemo dozvoliti da bilo koji naš građanin bude isporučen tome sudu... Drugim rečima, stalno se vraćamo na sam početak i mislim da je problem zaista u tome što DOS nije sa svojim koalicionim partnerom do kraja raščistio pitanje odnosa prema daljim zahtevima Haškog tribunala. Bojim se da bi to mogao biti izvor novih konflikata i nove paralize prilikom donošenja tog zakona u saveznom parlamentu.
      
       Međutim, prošle nedelje se na slučaju imuniteta Milovana Bojića iz JUL-a i Vlajka Stojiljkovića iz SPS-a ispostavilo da SNP ne dozvoljava ni mogućnost da se optuženima sudi pred domaćim sudovima!?
       - E, tu je problem. Mada ta dvojica poslanika nisu optuženi za ratne zločine, već za finansijske malverzacije, postavlja se pitanje šta će se desiti ako SNP ostane pri stavu da neće dozvoliti da se bilo ko šalje u zatvor? Uostalom, Skupština nikome ne sudi, niti šalje u zatvor, ali mora da omogući sudovima i drugim pravosudnim organima da rade svoj posao.
       Ipak, ovaj slučaj nije trebalo toliko dramatizovati i bilo bi bolje da su prethodno obavljene sve neophodne konsultacije među koalicionim partnerima.
      
       Konflikti i nesporazumi među koalicionim partnerima su i osnovna karakteristika samog DOS-a. Da li se vi, kao duhovni otac DOS-a, kao čovek koji je inicirao formiranje ove koalicije i predložio Vojislava Koštunicu za njenog predsedničkog kandidata, danas osećate odgovornim da ljude koje ste okupili upozorite na preuzete obaveze?
       - Ne želim da ističem neku svoju posebnu ulogu u tome, ali najvažnije je da svi članovi ove koalicije povedu više računa o javnom i zajedničkom interesu umesto samo o svojim posebnim partijskim interesima. I u tom smislu sam spreman da se angažujem.
      
       Šta se tu sad može učiniti?
       - Dok je bilo moguće stišavati konflikte između dvojice lidera ili između dveju najvećih stranaka u DOS-u smatrao sam da to treba pokušati kako bismo ostali na okupu, jer za to postoje dobri razlozi. Svi smo obećali biračima da ćemo sprovesti reforme - političke, ekonomske i ostale i svi smo u tome bili saglasni. Onda se postavilo pitanje - zašto jedna takva koalicija, u kojoj postoji saglasnost o glavnim ciljevima, ne može da funkcioniše?
       Očigledno je da su na površinu izbili snažni partikularni interesi pojedinih stranaka, toliko snažni da se te pukotine više nisu mogle sakriti. Zato sam na jednom od naših sastanaka predložio da se usvoje i posebna pravila ponašanja u koaliciji. Ali, kad ni to nije poštovano do kraja, zaključio sam da treba da učinimo i nešto više od toga, da sve stranke-članice DOS-a koje smatraju da sadašnja situacija nije dobra i koje ne žele da se svrstavaju uz jednog ili uz drugog lidera, ili da budu upregnute u dalje razbijanje DOS-a, izvrše pritisak na njih tako što će formulisati neki svoj - treći put.
      
       Koliko je to što predlažete realno i da li su sve te male stranke u DOS-u, čak i kad bi u tome bile potpuno jedinstvene, dovoljno snažne da kažu: mi nećemo ni sa Koštunicom, ni sa Đinđićem?
       - Ako bismo se prebrojali, verujem da oni koji danas žele da DOS opstane imaju bar onoliko poslanika koliko ima DS ili DSS. To znači da imaju neophodnu političku snagu i odgovarajući rejting da bi mogli da utiču na otklanjanje konflikta.
       Priroda konflikta između Koštunice i Đinđića može se, verovatno, objasniti uticajem stare svesti i naše specifične političke kulture u kojoj se sve mora okončati nekakvim obračunom. Nikada ne mogu biti dvojica, mora uvek biti samo jedan, što onda znači da kod nas nikakva kohabitacija nije moguća i da vlast može biti samo apsolutna i celokupna, da nema nikakve mogućnosti za saradnju ili deobu vlasti tako što bi se svako pridržavao samo svojih nadležnosti... I to je, po mojem mišljenju, centralno pitanje: da li ćemo se ravnati po onome što propisuju zakoni i Ustav i da li će se predsednik SRJ, na jednoj, i predsednik Vlade Republike Srbije, na drugoj strani, striktno pridržavati svojih ovlašćenja? Jer, obojica se sada previše bave onim što spada u nadležnost nekih drugih organa, ili sebi daju za pravo da samostalno odlučuju o nečemu za šta nemaju isključivu nadležnost. Dok se ne promeni Ustav i dok se to ne bude drugačije rešilo, najvažnije je da se svi striktno drže svojih ovlašćenja...
      
       Sada vi zagovarate legalistički princip.
       - Naravno, ali ja to činim vrlo ozbiljno.
      
       I Zoran Đinđić i Vojislav Koštunica su potekli iz stranke kojoj ste vi bili na čelu, stranke koja je bila poznata po unutrašnjim konfliktima i deobama. Čemu vas je naučilo to iskustvo?
       - Savršeno je jasno da obojica imaju ogromne ambicije i da su i svojevremeno interese Demokratske stranke stavljali u drugi plan u odnosu na svoje lične ambicije. Ali situacija u kojoj se sada nalazimo je potpuno drugačija mada je i sada jasno da svaki od njih vodi više računa o svojoj stranci nego o javnom interesu. To se, recimo, vidi po načinu na koji su obe stranke nastojale da ostvare što više uticaja u policiji, privredi, politici, medijima ne vodeći uvek računa o kvalitetu ljudi koje predlažu za pojedine funkcije, nego pre svega o njihovoj partijskoj pripadnosti i partijskoj lojalnosti.
       Pogledajte, takođe, tu igru sa savetnicima i kod jednog i kod drugog. Odjednom ti savetnici ispadoše važniji od ministara ili od poslanika koje je narod birao. Imate zaista mnogo takvih primera i smatram da to zaista nije dobro za državu, da je to vrlo pogrešan put.
      
       Strahujete li vi da to o čemu govorite, da ti "mangupi u vašim redovima", mogu na kraju da vam dođu glave?
       - Mi u ovom trenutku imamo jednu veliku istorijsku šansu, šansu da pokažemo zrelost naše političke elite i prebrodimo ovaj najteži period koji donosi tranzicija. Cela naša zemlja mora da se prilagodi jednom drugačijem ambijentu i mi moramo da se suočimo sa krupnim rezovima u privredi, politici, društvu i da istrpimo velike socijalne tenzije, da se suočimo sa građanima koji će verovatno biti razočarani kad shvate da su njihova očekivanja bila veća od naših realnih mogućnosti. Drugim rečima, ne smemo sebi dopustiti da nam se dogodi ono što se dogodilo u Rumuniji ili u Bugarskoj, gde demokratske elite nisu uspele da se izbore za reforme, i nisu izdržale pritisak, jer su bile vrlo uskogrude i sebične nastojeći da najpre rešavaju samo neke svoje probleme i svoje interese, što je na kraju dovelo do propasti započetih reformi.
       Što je najgore, nasledili smo lošu celokupnu političku strukturu, pa tako nemamo ni opoziciju koja bi bila u stanju da preuzme na sebe bilo kakvu odgovornost. U parlamentu imamo jednu opozicionu stranku, SRS, kojoj je opstrukcija i destrukcija jedini smisao opstanka, i drugu, SPS, koja je potpuno izgubila politički kompas i nije u stanju da ponudi bilo kakvu realnu alternativu. Dakle, u ovim kriznim vremenima imamo takvu političku strukturu u kojoj niko nije u stanju da vam ponudi iole suvislu alternativu. To sve treba da posluži kao opomena sadašnjoj političkoj eliti u DOS-u, liderima i strankama koje moraju da učine napor da sačuvaju DOS kako bi se realizovale reforme i obezbedilo da iduće godine, kad budemo išli na izbore, imamo zaista drugačiji raspored političkih snaga, jer sve drugo bi bio samo uvod u - haos.
      
       Ma koliko vi sada zagovarali princip nesvrstavanja unutar DOS-a, u javnosti se već uveliko kalkuliše time ko će s kim. Kakva bi, u slučaju novih izbora, mogla biti sudbina vašeg Demokratskog centra, ili koalicije DAN, koju čine Demokratski centar, Čovićeva Demokratska alternativa i Mihajlovićeva Nova demokratija?
       - S obzirom na to da se zaista rasplamsavaju sadašnji konflikti i težnje za novim političkim grupisanjem, i mi u koaliciji DAN ćemo o svemu tome još morati da razgovaramo. Moramo najpre oslušnuti raspoloženje građana, a ja mislim da građane veoma zabrinjava sadašnja politička nesloga.
       Ipak, ako se raspoloženje bude kretalo prema obaveznom svrstavanju na jednu ili na drugu stranu, prema DS, ili DSS-u, onda svaka stranka treba pre svega da se rukovodi svojim načelnim programskim stavovima. Meni je, da odmah kažem, vrlo bitno kakvo društvo koja stranka obećava. Ja, recimo, ne smatram da su vojska i crkva najvažniji stubovi društva. Za mene su to građani, njihove civilne inicijative, civilno društvo. To je ono što mora da jača u odnosu na državu, crkvu, vojsku i sve ostalo. Dakle, moj ideal je moderna laička država svih građana, potpuno slobodne javnosti i kontrolisanih institucija.
      
       Što, praktično, znači...
       - Znači da je našem programu sada, svakako, bliži program Vlade Republike Srbije i ono što stoji u programu Demokratske stranke. Mada, istini za volju, u ponašanju premijera Đinđića ima i nekih trenutnih marketinških skokova, kao što je koketiranje sa crkvom, što mora da zbunjuje mnoge ljude. Zato ja radije govorim o programu nego o pojedinačnim liderima, a to je program moderne Srbije, vezane za Evropu.
       Naravno, razumem da je i ono na šta se politički oslanja program DSS-a, a to je tradicija i naglašeniji nacionalni interes, potpuno legitimno, ali jednoj stranci levog centra, kao što je Demokratski centar, to nije u prvom planu.
       U svakom slučaju, u programu Vlade Srbije mi vidimo mnogo toga što nam je blisko i zato podržavamo tu vladu i protiv smo paušalnih i neargumentovanih optužbi protiv nje i njenih ministara. Međutim, nećemo ipak dozvoliti da nama neko manipuliše i da se kaže: mi podržavamo taj program, a dalje nećemo više ništa pitati. Tu mora da postoji mnogo bolja komunikacija, da bude mnogo više saglasnosti da bi nešto moglo da se uradi. Recimo, Nebojša Čović i ja smo se zalagali za vrlo ozbiljnu raspravu o radu Ministarstva unutrašnjih poslova i svim prigovorima na rad ministra u tom resoru, i tražili smo da se takva rasprava povede na Predsedništvu DOS-a. Ali, dogodilo se da smo i Čović i Svilanović i ja prošle nedelje bili na putu, a ostali u DOS-u su insistirali da se ta sednica održi odmah, tako da nismo imali prilike da u tome učestvujemo. Zato ja toliko insistiram na boljoj međusobnoj komunikaciji...
      
       Nedavno ste bili u Sloveniji, pre toga u Strazburu, u Savetu Evrope, pa u Brazilu... U poslednje vreme ste, izgleda, više u inostranstvu nego ovde, kao da niste na čelu Skupštine, nego na čelu diplomatije.
       - Parlamentarna diplomatija je sada trend u svetu zato što mnoge međunarodne institucije imaju i svoje skupštine, poput parlamentarne skupštine NATO-a, OEBS-a, Saveta Evrope i drugih. To je izraz demokratizacije spoljne politike, jer ona više ne ostaje ograničena samo u uskim krugovima. Budući da smo mi iz mnogih od tih institucija bili izbačeni, ili jednostavno nikada nismo bili članovi, sada imamo obavezu da se svuda predstavimo. Bio sam i u Brazilu, ogromnoj zemlji sa dvesta miliona stanovnika, koja ima izvoz vredan dvesta milijardi dolara, o kojoj mi ovde vrlo malo znamo, potom i u Sloveniji, koja bi nam zaista mogla biti veoma važan partner. Jer, u središtu naše spoljne politike moralo bi, pored ostalog, biti i popravljanje naših odnosa sa bivšim jugoslovenskim republikama. Recimo, Slovenija je danas na pragu EU, zemlja sa dva miliona stanovnika i šest milijardi dolara deviznih rezervi, koje treba negde da plasira. Kada bi samo jedna milijarda tog slovenačkog kapitala, kojim slučajem, bila plasirana u Jugoslaviji, zato što njihova privreda ovde može da ima povoljnije uslove nego bilo gde drugde, a mi sada toliko priželjkujemo strane investicije, to bi zaista moglo biti obostrano korisno.
      
       STEVAN NIKŠIĆ
      
      
Ustavne promene

Hoće li DOS ostati na okupu dok se ne izvrše najavljene ustavne promene na saveznom i republičkom nivou?
       - Nadam se da hoće. Jer, ako ne ostane, onda moramo da idemo na izbore, a izbori ne bi doneli ništa bitno novo, jer bi i posle toga morale da se prave koalicije, uglavnom od istih ovih stranaka koje su i sada na vlasti. Sem toga, izbori bi nam sigurno pojeli tri-četiri meseca, što bi u ovom slučaju predstavljalo pravu katastrofu jer se upravo nalazimo pred potpisivanjem značajnih međunarodnih ugovora, koji se tiču naših spoljnih dugova, investicija i ostalog, i to bi sve moralo da bude odloženo. Što je najgore, ni pitanje naših odnosa sa Crnom Gorom ne bi moglo da bude rešeno za dogledno vreme.
      
       Na saveznom nivou ste se, očigle-dno, odlučili da sačekate ishod referenduma u Crnoj Gori. Koliko ste dugo spremni da čekate?
       - Zaista moramo sačekati da dobijemo potpuno jasan stav crnogorskih birača, da se time više ne manipuliše. Tačno je da oni to sada malo odlažu, ali do kraja godine morali bi da održe taj referendum, da i mi znamo na čemu smo, sa čime da računamo, zatim da pristupimo izradi modernog ustava koji bi zadovoljio i sve savremene evropske standarde, jer mi uskoro treba da uđemo u članstvo Saveta Evrope, a u dogledno vreme i u Evropsku uniju.
      
       Zašto je pre sledećih izbora neophodan i novi republički ustav?
       - Na novom republičkom ustavu se sada više insistira zbog trenutnih napetosti u DOS-u nego zbog stvarnih potreba.
      
       Ne postoji li tu i potreba da se regulišu trenutno još sporna pitanja vezana za autonomiju Vojvodine?
       - Ne, to što traže vojvođanske stranke može se uraditi i na drugi način, bez promena sadašnjeg ustava Srbije, ukoliko se o svemu tome najpre postigne neophodna politička saglasnost. Međutim, kad je reč o autonomiji, pred nama je drugi problem sa kojim se još nismo ozbiljno suočili, a to je budućnost Kosova. To je zaista osetljivo pitanje, poput onog o saradnji sa Haškim tribunalom, o koje smo se do sada mnogo spoticali. Mi tu moramo najpre među sobom da se objasnimo da li ćemo i dalje samo ponavljati da je Kosovo sveta srpska zemlja koju ne damo ni po koju cenu, ili ćemo u dogovoru sa međunarodnom zajednicom i Albancima biti u stanju da tražimo ona rešenja koja će za nas biti najmanje teška i bolna. To pitanje tek treba da se otvori da bismo pokušali da o njemu formulišemo jedinstven odgovor.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu