NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Kako sam udar na Ameriku doživeo u Srbiji

Džeremi Šejhil

      Beograd - Jedanaesti septembar je bio žalostan dan za moju porodicu i pre nego što se prvi avion obrušio na "Tonjer 1" Svetskog trgovinskog centra tog jutra. Sahranjivali smo strica moje žene koji je upravo izgubio tešku bitku sa rakom. Dok smo sedeli u dnevnoj sobi njegove kuće, moj mobilni telefon je zazvonio.
       "Jesi li čuo šta se desilo?" - upitala me je koleginica. Stajao sam nemo dok mi je ona saopštavala prve detalje o onome što se desilo preko Atlantika u mojoj zemlji. Moram da priznam da sam bio duboko šokiran i prestravljen, ali i nervozan zbog toga što nisam znao kako ću podeliti to što se dogodilo sa drugima na sahrani, iz nekoliko razloga. Jedan od razloga je bio taj što su svi duboko žalili Kokanovu smrt. Drugi, da su svi u toj sobi osetili strah i užas američkih bombi 78 dana 1999. godine. Malo je ljudi u Americi koji su tada saosećali sa njihovim bolom i javno osudili taj "kukavički", "varvarski" i "sa predumišljajem" čin sproveden avionima-bombarderima koji su leteli 15 000 milja iznad njihove zemlje. Zašto bi oni sada i najmanje žalili za nedužnim Amerikancima koji su izgubili živote i čija zemlja sada oseća užas koji izazivaju bombardovanje i teror?
       Međutim, kako sam polako saopštavao ljudima, reagovanje je za mene bilo pomalo neočekivano. Ljudi su mi izjavljivali saučešće. Pitali su da li je moja porodica u redu. Neki su mi ponudili da me odbace do mesta gde bih mogao da pratim preko satelita vesti iz Amerike. Bio sam u sobi punoj ljudi koji su žalili smrt voljene osobe, ljudi koje je vlada moje zemlje bombardovala i koji su sada pokušavali na svaki način da mi pomognu. Niko nijednog trenutka nije prokomentarisao da Amerika sada žanje ono što je posejala, niko nije pokazao znake radosti zbog ovih napada. Samo sažaljenje.
       Razgovarajući sa svojim tastom, shvatio sam da i pored užasa i bola kroz koji su prolazili mnogi u Americi, to neće nimalo promeniti "patriotski" žar koji izaziva svaki teroristički akt Amerike širom sveta. Ono što se juče dogodilo u Vašingtonu i Njujorku biće zapamćeno kao užasno delo zlih i ekstremnih individua, što je i činjenica. Ono što je Amerika učinila i nastavlja da čini ljudima u Iraku i Srbiji, biće zapamćeno kao ispravna stvar zbog Slobe i Sadama.
       Ono što bi moglo da zastraši jeste mogući odgovor ludaka koji trenutno upravljaju Amerikom.
       Sat užasa nastavlja da otkucava. Pitanje je samo kada i gde će udariti ponovo. Kad je Si-En-En počeo da objavljuje "konkretne" dokaze da je "moguće" da ljudi "u bliskoj vezi" sa Bin Ladenom stoje iza ovih napada, eksperti su počeli da se skupljaju u studiju, od bivšeg američkog sekretara odbrane Vilijema Koena, preko senatora Orina Heca do pisca Toma Klensija.
       Ubrzo je i Henri Kisindžer bio na telefonskoj vezi. "Ovo je bio 'integrisani' napad koji zahteva 'integrisano' reagovanje", rekao je on Si-En-Enu. Pošto ga je reporter upitao da razjasni šta je mislio, Kisindžer je objasnio da nije bitno ko stoji iza ovih napada već da oni koji ih "podržavaju i ohrabruju" svojom "propagandom" moraju da plate.
       Nekoliko sati kasnije, bivši državni sekretar Lorens Iglberger je na Si-En-Enu nastavio tamo gde je Kisindžer stao. "Ne znači da treba udariti samo na one koji su direktno odgovorni, ovo je rat protiv terorizma. Neki od njih moraju biti ubijeni čak i ako nisu direktno umešani u ove napade. Avganistan i talibani moraju biti na udaru", rekao je on.
       Tužna stvarnost je što će većina Amerikanaca, kad bombe budu počele na padaju na bilo koju od zemalja za koju Vašington smatra da mora da plati za ove napade, istaći svoje žute zastave "patriotske" podrške. Nedužni civili koji budu umirali u plamenu američkih projektila biće žrtve koje to i zaslužuju. Džordž Buš će osetiti svoju moć i obeležiti svoju stranicu istorije.
       Životi Amerikanaca arapskog porekla će se znatno pogoršati. Amerika, kako su i rekli mnogi naslovi dan posle, nikada neće biti ista. Niti će to biti jedna ili više država koje će biti sledeće mete terora iz Vašingtona. Tužno je što će samo jedan od ovih napada biti osuđen preko Atlantika. Ostale će, naravno, smatrati zasluženim.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu