Miroslav Toholj: "Sveti ratnici" u Bosni i Hercegovini(3)

      U takozvanom Konačnom izvještaju Komisije eksperata Ujedinjenih nacija za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (koju je, prema nalogu iz Rezolucije Savjeta bezbjednosti broj 780 od 6. oktobra 1992, formirao generalni sekretar UN) publikovanom u proljeće 1994, u poglavlju o djelovanju "specijalnih snaga" saopšten je i sljedeći podatak: "Mudžahedini" dejstvuju nezavisno od Armije BiH. Muslimani iz BiH formirali su paravojne jedinice iz 1991. godine, a dvije od njih se zovu "Zelene beretke" i "Patriotska liga naroda". Sve te "specijalne snage" imaju dobrovoljce iz inostranstva, a neke koriste strane plaćenike. Ostavimo li po strani stvarnu traljavost "eksperata Ujedinjenih nacija" koji svjetskoj organizaciji podnose konačni izvještaj, a ona se, ta traljavost, ogleda, ne samo u mnoštvu pogrešnih navoda (Patriotska liga naroda), već i u ukupnom pristupu problemu građanskog rata (srpska agresija na suverenu zemlju), izvještaj ove grupe, koju shvatamo i kao preteču Haškog tribunala za ratne zločine, ostavlja gorak utisak činjenične proizvoljnosti i istraživačke improvizacije. Samo na osnovu relevantnih novinskih izvještaja na Zapadu, kamoli uvidom na terenu, u vrijeme pisanja izvještaja sasvim je jasno da snage mudžahedina, ne samo da su daleko od samostalnosti prema komandi muslimanske bosanske vojske, već su zapravo tu da profilišu ideološko jezgro islamskog radikalizma i borbenu doktrinu Izetbegovićeve vojske na kuranskim a ne na ženevskim konvencijama.
       Postoje brojni svjedoci koji su izbliza upoznali ono što se u svim "konačnim izvještajima" Zapada redovno prećutkivalo.
      
       U LOGORU:U julu 1995. grupa od dvanaest srpskih vojnika, zarobljena u rejonu sela Krčevine kod Zavidovića, obrela se u mučilištu u selu Livade, a nakon dva dana u logoru "El mudžahid" u selu Gostovići, gdje su zadržani više od mjesec dana tokom kojih se, kroz njihova kasnija svjedočenja, suočavamo sa nekoliko specifičnosti u pogledu postupanja sa ratnim zarobljenicima. Najprije, način vezivanja zarobljenika, postupanje prema ranjenicima, metodi mučenja i stil vojničkog života, unekoliko su drugačiji nego u većini mučilišta širom Bosne i Hercegovine. Jezgro logora činili su okrugli žuti šatori koji su, prema procjenama svjedoka, pružali smještaj za više od hiljadu boraca. U okviru kampa podignut je poseban šator za izvođenje vjerskog obreda, a jedna ruševna kuća pretvorena u zatvor za ratne zarobljenike. Pripadnici jedinice obučeni su u posebne uniforme (sa elementima mudžahedinskih nošnji u Avganistanu i drugim istočnjačkim ratištima) sa naročitim amblemom koji je, ipak, potvrđivao pripadništvo sistemu "Armije BiH". Uz konvencionalno lako naoružanje, "sveti ratnici islama" u Gostovićima bili su dodatno naoružani hladnim sječivom - sabljom, dugačkim nožem ili nečim što je podsjećalo na kasapsku sjekiru - kojim povređuju ili ubijaju zarobljenike. Obredna sječa ljudskih glava i dijelova ruku u Kamenici, Livadama i Gostovićima bila je redovna pojava.
       Mene i T. zarobili su - svjedoči srpski vojni ljekar koji je kao zarobljenik sproveden u jedan napušteni magacin u Livadama - pripadnici muslimanske jedinice "El mudžahid" u kojoj su bili mahom Arapi, ali je bilo mudžahedina iz evropskih i južnoafričkih zemalja, kao i jedan broj Albanaca i muslimana iz Bosne i Hercegovine.
       Vidio sam - nastavlja svjedok - jednog našeg borca kome je bila odsječena glava. Mudžahedini su rekli da će nas ubiti, pa su nam naredili da legnemo pored odsječene glave. Sjekirom su zamahivali i zabadali je pored naših glava i uzvikivali: "Tekbir!", a ostali mudžahedini su glasno odgovarali: "Alahu egber!"... Uveče su nam donijeli dvije odsječene glave naših boraca iz kojih je kapala svježa krv. Jednu smo prepoznali. To je bila glava Momira Mitrovića...
      
       MUČENJA:U prostoriju je - sjeća se jedan od srpskih vojnika koji su kao ratni zarobljenici u julu 1995. sprovedeni u logor "El mudžahid" u Gostovićima - ušao jedan mudžahedin i unio glavu Gojka Vujičića koga sam ja dobro poznavao, a potom je naredio da moramo svi da ljubimo Gojkovu glavu koja je bila krvava. Pošto smo to učinili, on je uzao glavu i okačio je na ekser na zidu i ta glava je bila oko tri dana u našoj prostoriji.
       Za vrijeme boravka u logoru - navodi svjedok - mudžahedini su donosili neke električne uređaje pa ih prikopčavali na pojedine dijelove naših tijela, a potom okretanjem ručice na tom uređaju prouzrokovali strahovite električne udare po cijelom tijelu.
       Mudžahedini su nas, vezane lancem, vodili na obližnju rijeku i tamo tjerali da ležimo u vodi po nekoliko časova, a poslije toga su nas tako mokre vraćali nazad u logor.
       Izvodili su nas oko četrnaest časova, kada je najjače sunce, i naređivali da legnemo na leđa i da duže vrijeme gledamo u sunce. Takođe su nas tjerali da, za vrijeme gledanja u sunce, držimo po jedan komad drveta u zubima, koji je bio dugačak oko trideset centimetara.
       U isti logor 17. septembra 1995. dovedena je grupa od deset zarobljenih srpskih vojnika koji ovdje zatiču još četvoricu zarobljenih drugova i jednog starca iz obližnjeg sela, koji je uskoro podlegao mučenju.
       Tražili su od nas - sjeća se svjedok - da primimo islamsku vjeru obećavajući da ćemo u tom slučaju preživjeti.
       Obredno masakriranje uhapšenih vojnika protivnika zabilježeno je i u međusobnim hrvatsko-muslimanskim sukobima u srednjoj Bosni. Jedan Srbin, u vrijeme sukoba (25. januara 1993) zatečen u istražnom zatvoru HVO u Busovači, svjedoči kako su gledali kasetu o masakru koji su muslimani izvršili nad zapovjednikom Zvonkom Raićem i šesnaestoricom bojovnika iz njegove pratnje. Muslimani su im u Lašvi napravili zasjedu. Raiću su izvadili srce, usta nije imao, a na više mjesta po tijelu izboden je noževima. Većina ubijenih vojnika iz njegove pratnje bili su bez uha, nosa, i slično.
      
       SAKAĆENJA:U martu 1995. u Nevesinju je izvršena identifikacija osmorice ubijenih srpskih boraca iz Nevesinja i Mostara, od kojih su četvorica - Risto (Stojana) Čolović, Slobodan (Mladena) Pudar, Miljan (Branka) Radulović i Mirko (Đorđa) Simić - nestali u novembru 1994. u rejonu planine Prenj, u zoni odgovornosti Četvrtog muslimanskog korpusa iz Mostara u čijem sastavu su djelovale i jedinice mudžahedina iz Konjica i Jablanice. Dvojici zarobljenika bile su odsječene glave, dok su tijela preostale dvojice isporučena sa po jednom odsječenom rukom, što pruža jasan nagovještaj da su i u taj zločin umiješani "sveti ratnici islama".
       Zarobljeni srpski borac Milenko Vujović posvjedočio je kako je četvoricu svojih drugova, sa kojima je zarobljen, žive sreo u muslimanskom zatvoru u bivšem Muzeju revolucije u Jablanici, te kako su mu stražari kasnije kazali da su njegovi drugovi posječeni. Taj zločin Vujović pripisuje "Muderisovim mudžahedinima", odnosno pripadnicima konjičke Četvrte muslimanske lahke brigade, pod komandom Nezima Halilovića Muderisa, poznate pod nazivom i "Muderisova brigada", koji su kao crni roj, s isukanim sabljama o pojasu, vršljali Jablanicom.
      
       OBEZGLAVLJENI:Stručnom obradom razmijenjenih tijela srpskih boraca iz Srpca, za koje se pouzdano zna da su u trenutku zarobljavanja u ljeto 1995. u Vozući bili živi, utvrđeno je da su kao zarobljenici mudžahedinskih grupa u okolini Zavidovića podvrgavani obrednom klanju ili odsijecanju dijelova tijela pri čemu su i ubijani. Obezglavljenog trupa razmijenjeni su leševi Dragoljuba (Miloša) Antonića (37), Veselina (Vida) Cerovca (30), Stanka (Simeuna) Čolića (42), Bogoljuba (Boška) Ilića (46), Slavoljuba (Gojka) Miladića (35), Marka (Mitra) Milašinovića (34), Zorana (Rajka) Suvajca (23), Milovana (Ostoje) Todorovića (39) i Momira (Vida) Vukašinovića (42), kao i onih koje su pominjali prethodni svjedoci - Predraga (Ostoje) Kneževića (35), Momira (Neđe) Mitrovića (34) i Gojka Vujičića (40), sva trojica iz Prnjavora.
       Sredinom novembra 1997. u rejonu Gostovića, u prisustvu predstavnika "međunarodne zajednice", ekshumirano je sedamnaest leševa srpskih vojnika. Trinaestorica su bila obezglavljena, jedna glava bila je pored tijela, dok su ostaloj trojici lobanje bile skrhane. U tom trenutku vlasti Republike Srpske od muslimanske strane potraživale su informacije o još pedeset i četvorici srpskih boraca čija nesrećna sudbina se vezuje za rejon Gostovića i pripadnike jedinice "El mudžahid".
       Na djelu je, dakle, zločin striktno usaglašen s pravilima u pomenutom priručniku za islamskog vojnika. Vojnoj komandi stavlja se na raspolaganje da odluči da li je korisnije i od interesa za opštu stvar, da oslobodi, razmijeni ili likvidira neprijateljskog zarobljenika...
      
       ZAPADNI IZVEŠTAJI:Navodima "konačnih izvještaja" zapadnih "ekspertskih komisija" o samostalnosti mudžahedina u Bosni protivi se i činjenica da su mudžahedini pod imenom Abdelilal Dandi Karade, Ašraf Griani Hasan, Elan Talal Muhamed Oman, Džafar Husein Dar Halifan, Mohd Salem Hnaiti, Mohamed Momodonja, Mohamed Abdurahman Monjahdi, Rede Abdulaziz Sah, Šerif Mohamed Hasan i Zinedin Rede Gasal - njih, dakle, desetorica dobitnici visokog muslimanskog ratnog priznanja "zlatni ljiljan".
       Boravili su u Zenici, Tešnju, Zavidovićima, Orašcu, Gučoj Gori, Janjićima i Konjicu - zabilježio je izvještač lista "Dani" u aprilu 1997. - Dolazili su i kao četrnaestogodišnjaci, no ne stariji od četrdeset godina. Tek po neki je bio visokoobrazovan, teolozi su među njima još i rjeđi. Elita je bila u "El mudžahidu", odredu kojem se pripisuju najveće zasluge u oslobađanju Vozuće. "El mudžahid" je samo kratko bio paravojna formacija, no ni kada je bio u sistemu nije preferirao njegove odlike. Zadržali su vlastito ustrojstvo... Na njihovom ispraćaju zaplakali su mnogi, pa čak i Rasim Delić... Gotovo svi mudžahedini koji su boravili ovdje stekli su bosanskohercegovačko državljanstvo. Neki na osnovu učešća u borbi, većina ženidbom.
       Donesoše mi jedan zanimljiv dokument - svjedoči u svojim kad nas neprevedenim memoarima Bugarin Velko Miloev, službenik Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju (OEBS) koji je u Bosnu stigao po potpisivanju dejtonskog mirovnog sporazuma. - Dokument je govorio o uticaju mudžahedina na lokalne bosanske običaje. Bio je to ugovor o braku. (Arapi su, govori se, uzimali samo djevojke od četrnaest godina starosti.) Danas 5. avgusta 1994. godine - pisalo je u tom dokumentu - između našeg brata Mazina, sina Ahmeta Gamida iz Saudijske Arabije (broj pasoša) i kćeri Mumina Zaimovića iz Bosne i Hercegovine, po imenu Mirsada Zaimović, koju uz njenu saglasnost zastupa opunomoćenik Hasan Bašić, sklopljen je ugovor o braku, u prisustvu dvojice svjedoka - Samira Avdića i Abu Ubeide, i uz platu od pet stotina njemačkih maraka kao mehr (svadbeni dar, arapski - M. T.), i uz garancije da će sve biti onako kako Alah zapovijeda.
      
       BRATSKO POVEZIVANJE:Po povratku iz posjete Arapskim Emiratima, Maleziji, Turskoj, Sudanu, Iranu i Egiptu, u januaru 1994. reis-ul-ulema Mustafa efendija Cerić saopštio je kako je učinio značajne pomake u bratskom povezivanju. Sa turskim reisom, na primjer, uz prezentaciju nesreće bosanskih muslimana, nesreće imama i njihovih porodica, stradanja džamija, bosanski reis potpisao je protokol o međusobnim odnosima, što praktično znači da će turska strana finansirati izgradnju tri nove medrese u Bosni, obučiti hiljadu novih imama i pružiti stručnu pomoć u organizaciji vakufa.
       Sredinom 1994. bosanski reis efendija Cerić izašao je sa fetvom (ukazom) po kojoj je svaka muslimanka u Bosni dužna da rodi petoro djece. Reisova fetva odmah je izazvala različite komentare, od odobravanja, do prepoznavanja praktične primjene jednog od načela Izetbegovićeve Islamske deklaracije i političkog programa SDA. Efendija Cerić u jednom trenutku osjetio je potrebu i da se javno brani i obrazlaže razloge oktroisanja privatnog života bosanskih muslimana sa pozicije najvišeg vjerskog poglavara. Ratni zločinac Mladić - veli bosanski reis - rekao je da muslimani nemaju atomsku bombu, da ih se zbog toga ne treba bojati, ali da mi imamo demografsku bombu. Pošto je Mladić rekao da će spriječiti muslimanske demografske bombe, moja dužnost po šerijatu je da se obratim muslimanima s fetvom.
       Na stranu tvrdnje o tobožnjem Mladićevom izjašnjavanju o "demontaži" muslimanske "demografske bombe", koje se zaista nigdje ne mogu naći do u reisovim tlapnjama, slučaj Cerićeve fetve samo je još jedan primjer zloupotrebe ratnih nevolja i neprilika u realizaciji revivalističkog zadatka.
      
       ISLAMSKI ZAKONI:Londonski "Dejli telegraf" (The Dadžlldž Telegraph) od 18. februara 1995. pisao je o "proširenju" zone ratnika džihada iz Zenice na Tešanj. Oni u Tešnju, piše list, obučavaju muslimanske vojnike i uvode islamske zakone u tom području. Na udaru su se našli malobrojni tešanjski katolici i pripadnici mirovnih snaga Ujedinjenih nacija. Na njihov zahtjev zatvorena je ratna bolnica koju je UNPROFOR ustanovio u Tešnju. Glavne "zasluge" za prisustvo mudžahedina list pripisuje Stranci demokratske akcije i Izetbegoviću koji inaugurišu fundamentalističku islamizaciju "Armije BiH".
       Tvrdnje o potpunoj islamizaciji Izetbegovićeve armije bile su definitivno potkrijepljene u maju 1997. godine.
       Plakat koji je odštancan za Dan armije još jednom je potcrtao vjernički karakter te laičke državne institucije - kritički se u maju 1997. osvrnuo muslimanski list "Dani". - Ništa ne bi bilo sporno da se pored tog neospornog elementa armijskog identiteta (polumjesec sa zvijezdom - M. T.) našlo mjesta i za neki drugi znak Bosne i bosanskog društva koji bi na simboličkoj ravni potcrtao iz kojih to sve izvora bosanska armija generira svoju povijesnu ulogu. Na plakatu se nije našlo mjesta čak ni za zemlju Bosnu, pa ispada da je primarna funkcija Armije odbrana vjere, a ne odbrana države.
      
       AMERIKANCI, NOVI PRISTUP:      Odmah po sklapanju dejtonskog mirovnog sporazuma, američka administracija naložila je svojim obavještajnim službama na Balkanu da intenziviraju već uspostavljeni nadzor nad islamskim grupama koje su se borile na strani bosanskih muslimana, za koje su nalazili da predstavljaju prijetnju interesima Amerike i bezbjednosti američkih vojnika u sastavu NATO, koji će biti upućeni u misiju u Bosni.
       Veoma je poznato - ustvrdio je bivši ministar muslimanske policije - da su u nekim jedinicama u centralnoj Bosni Amerikanci imali svoje ljude. Neću reći samo Amerikanci, nego i druge zemlje, Francuska, Engleska...
       Rezultate prethodnog obavještajnog rada na terenu eksplicirao je "Vašington post" od 30. novembra 1995. prenijevši zabrinutost ame- ričkog Ministarstva odbrane zbog prisustva boraca iz islamskih zemalja. Mudžahedini kojih se naprasno uplašila i američka vlada stacionirani su, kako navodi list, u blizini Tuzle, upravo u zoni u koju se upućuju američke trupe. Visoki predstavnici američke administracije, navodi list, mudžahedine smatraju tvrdokornim teroristima. Neki od njih su, sumnja se, 19. novembra iste godine, učestvovali u ubistvu američkog državljanina u blizini Tuzle, koji je radio za Ujedinjene nacije.
      
       INCIDENTI:Incidenti, oni o kojima se sada javno progovorilo, otpočeli su ranije. Grupa od trideset mudžahedina 27. oktobra 1995, prema saopštenju portparola Ujedinjenih nacija, zaustavila je britansku jedinicu plavih šljemova i spriječila njen ulazak u Zavidoviće. Jedan dio grupe maltretirao je Britance ne dozvoljavajući prolazak, dok je ostatak zauzeo borbene položaje za napad. Bio je to odgovor na pogibiju jednog od "braće u islamu" kod Bugojna, kojeg su tri nedjelje ranije ubili britanski vojnici zbog prijetnji oružjem, koje im je upućivao. Predstavinici Ujedinjenih nacija uputili su protest muslimanskim vlastima u Sarajevu, a UNHCR otkazao humanitarne konvoje za područja pod muslimanskom kontrolom, jer mudžahedini bjehu uhapsili norveške članove ove organizacije i držali su ih kao taoce. Bila je to prilika da predstavnik Ujedinjenih nacija saopšti kako su mudžahedini "strani element", te da ih ima oko osam stotina i skoncentrisani su u srednjoj Bosni.
       Nedjelju dana kasnije, komanda zapadnih trupa u Bosni, povodom hapšenja jednog novozelandskog oficira od strane mudžahedina u okolini Zenice, zaprijetila je da će, ukoliko se incidenti nastave, u borbu protiv mudžahedina uvesti "Snage za brza dejstva" iz sastava Sjevernoatlantskog vojnog pakta.
       U broju od 9. novembra 1995. pariski "Libr žurnal" objavio je članak u kome ukazuje na činjenicu da je za mlade ljude iz islamskih zemalja Bosna i Hercegovina model i teren za obuku. Novine u Rabatu i Bejrutu posvećuju opširne tekstove islamskoj legiji koja se bori na Balkanu i smrti jednog od njenih zapovjednika, jednog od četiri emira. Islamska jedinica, koja broji hiljadu petsto vojnika, uvijek je bila na prvim linijama u borbama protiv Srba, a predvodi je Abu Maali. Legija oficijelno pripada Trećem korpusu muslimanske armije, ali je vojno i logistički samostalna, jer je direktno snabdijevaju islamske zemlje. Podijeljena je u četiri grupe kojima komanduju emiri, a njen štab se nalazi u Zenici. Među dobrovoljcima nalaze se Arapi sa Bliskog i Srednjeg istoka, Alžirci, poturčeni Evropljani i nekoliko Amerikanaca. Prema podacima koje iznosi pariski list, ova jedinica od čak tri hiljade vojnika - pet stotina je izgubila u borbama.
       Za zapadne vlade, naime, u periodu nakon potpisivanja okvirnog mirovnog sporazuma najvažnija je statistika, broj iz kojeg izvlače zaključak o mudžahedinskoj snazi i opasnosti za njihove vojnike koje namjeravaju da šalju u Bosnu. Dok se bezbjednost njihovih vojnika nije našla u vlasti volje mudžahedina, problem kao da nije postojao.
      
       (Nastaviće se)
      
      

Kad Velika Sila hoće da crno predstavi kao ružičasto - uspeva joj. Sva su joj sredstva na raspolaganju, a tu je i uobičajena karakterna crta slabijih, da i ne razmišljajući potvrde da je baš tako kako Sila kaže. Čitava "međunarodna zajednica" je na svojevremena srpska upozorenja o prisustvu i učinku "svetih ratnika" islama u ratu u BiH gledala s prezrenjem. Jer SAD su tada nalazile da je "srpska opasnost" veća od svih opasnosti u regionu, a bogami i šire. Srpske priče predstavljene su kao somnabulije, a srpski dokazi - čak i u vidu odsečenih glava - izazivali su podsmeh.        Sve se promenilo u danu. "Sveti ratnici" su postali hit tema. Tako i zagrebački nedeljnik "Nacional" objavljuje mudžahedinsku Be-Ha priču tako da bi se i Radovan Karadžić postideo zbog mirnoće s kojom je o tome pričao u ratnim prilikama. "Alija Izetbegović je bio čest gost mudžahedina..." "Ali nevjernici moraju znati da se bitka nastavlja do Sudnjeg dana", komentariše hodža potpisivanje Dejtonskog sporazuma. Tu je i priznanje da su mudžahedini stizali preko Hrvatske...        NIN-ov feljton će dati prikaz koji se sastoji od reportaža i beleški u zapadnoj štampi, službenih izveštaja koji su bagatelisani, i tek nekih srpskih svedočenja koja dosad nisu uzimana ozbiljno.        Pisac feljtona Miroslav Toholj, kao bivši ministar informisanja RS, svakako je bio na mestu gde su stizale mnoge vesti i izveštaji. One su ovde beležene bez mnogo emocija i komentara. Činjenicama to, ponekad, nije ni potrebno.