Pravac promenjene spoljne politike Hrvatsku više ne vodi ka najbližim susedima, nego ka globalnim svetskim problemima, pa je normalizacija odnosa sa Jugoslavijom opet završila u slepoj ulici

      Desetak dokumenata i barem nedelju dana najrazličitijih provera za sada su sigurna brana ulasku jugoslovenskih privrednika u Hrvatsku. Ovdašnji preduzetnici ipak se sastaju i razgovaraju s kolegama iz Jugoslavije, a robna razmena između dve zemlje navodno raste. Kako, velika je misterija. U hrvatskim prodavnicama nema proizvoda iz Srbije i Crne Gore, na kioscima nema beogradskih i podgoričkih novina, u knjižarama nema srpskih pisaca, u bioskopima nema filmova snimljenih u Jugoslaviji. Vlada premijera Ivice Račana smatra da tako treba i da ostane, pa je normalizacija odnosa sa zemljom jugoistočno od Hrvatske, opet odložena na neodređeno vreme. Domaći privrednici koji periodično pozivaju ambasadu Jugoslavije u Zagrebu ostaju kratkih rukava. Vize za ulazak u SRJ nisu im uskraćene, ali organizovanijih poslova nema. Da ironija bude veća, neki domaći političari čak optužuju direktore velikih hrvatskih preduzeća za "neprincipijelan pritisak" na zvaničnu politiku. Drugim rečima, političari su ti koji bolje od privrednika znaju da li su "Hrvatskim željeznicama", recimo, potrebni vagoni koje proizvodi smederevska "Goša" a koji već saobraćaju na relaciji Zagreb-Beograd, ili je hrvatskom prehrambenom tržištu potrebna znatno jeftinija hrana iz Srbije.
      
       Izgubljena bitka
       Zvanična politika vlade u Zagrebu i Ministarstva spoljnih poslova pri ovako smelim zaključcima ne rukovodi se samo političkim, nego i psihološkim razlozima. Veoma pojednostavljeno oni se svode na staru floskulu da "još nije vrijeme". Aktuelno stanje u Hrvatskoj, dakle, nije još zrelo za situaciju da se na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu kupuje i čita beogradska "Politika", gurmani nisu željni sremskih kobasica i užičkog kajmaka, a bez trešanja i breskvi iz Grocke preživelo se i prethodnih deset godina, pa može da se živi i dalje. To što su Slovenci praktično već preuzeli monopol nad srbijanskim i crnogorskim tržištem, Hrvatsku, barem naizgled, nimalo ne zabrinjava. Domaća diplomatija unapred je propustila priliku da pomogne hrvatskoj privredi koja otvoreno pokazuje interes za jugoslovensko tržište. Ispada da političari i diplomate opet znaju bolje, a oni tvrde da Hrvatska nema interesa ni za srpske proizvode, ni za srpsko tržište. Svako poređenje sa Slovenijom unapred je osuđeno na neuspeh. Slovenci su, priznaje se u Ministarstvu spoljnih poslova na zagrebačkom Zrinjevcu, bili brži i preduzetniji od Hrvata, ali za tim ne treba žaliti. Hrvatska je, barem tako tvrdi aktuelni šef njene diplomatije Tonino Picula, svesno izgubila bitku sa Slovenijom. Hrvatski susedi severno od Kupe već dogovaraju zajedničke nastupe sa Srbima na istočnim tržištima, koriste lokalnu radnu snagu za proizvodnju u svojim fabrikama i grade velike trgovinske centre u Beogradu. Hrvati, načelno, nemaju ništa protiv dobrih odnosa sa susedima, "ma tko oni bili", ali eventualna privredna saradnja mora da sledi uzlaznu, a u ovom slučaju očito silaznu putanju političkih odnosa Hrvatske i Jugoslavije.
      
       Diplomatija uslovljavanja
       Zašto su diplomatski i bilateralni odnosi Jugoslavije i Hrvatske opet dospeli u slepu ulicu, teško je reći. Jedan od odgovora nude promene u opštoj političkoj situaciji. Posle terorističkih napada na Ameriku i američkog bombardovanja Avganistana, Hrvatska se naglašeno posvetila globalnoj svetskoj krizi. Ovih dana u Zagrebu je vlada premijera Ivice Račana osnovala poseban "krizni stožer" koji Hrvatsku treba da čuva kako od međunarodnog, tako i od balkanskog terorizma, ali i od njenih unutrašnjih političkih napetosti. Činjenica da je Slovenija nedavno u Beogradu otvorila svoju ambasadu u kojoj pedesetak visokoobrazovanih ekonomista i stručnjaka za tržište proučava poteškoće, ali i prednosti u trgovinskoj razmeni Slovenije i Srbije, Hrvatsku je zato zatekla nespremnom. Uprkos insistiranjima međunarodne zajednice novi pravac međunarodne spoljne politike Zagreba ne vodi ka najbližim susedima, nego ka globalnim svetskim problemima.
       Nedavni američki napadi na Avganistan Hrvatsku su opasno približili geopolitičkim zabludama prethodne vlasti. Balkan je, u hrvatskom političkom vidokrugu, ponovo postao svetska periferija sa koje zemlje "mittel Europe" što pre treba da se maknu. Uplašena slovenačkim prodorom na Balkan i srbijansko tržište, ali i rigoroznim kontrolama koje Slovenci istovremeno sprovode na granici sa Hrvatskom, ovdašnja diplomatija zaključila je da niti može niti želi da se upoređuje sa severnim susedima. Što se Jugoslavije tiče, ministar spoljnih poslova Hrvatske Tonino Picula koji je ovoga leta sa puno ambicija za NIN izjavio da je putovanje od Hrvatske do Jugoslavije sa ličnom kartom samo pitanje dana, drastično je promenio mišljenje.
      
       Nov međ.
       Hrvatska diplomatija preko noći je istakla deset razloga zbog kojih do daljnjeg odbija svaku normalizaciju odnosa sa Jugoslavijom. Jedan od njih je pitanje Prevlake koje još nije rešeno. Hrvatska strana koja se, prema izjavi ministra Picule za NIN ovoga leta nadala da će taj pogranični spor biti rešen za 24 časa sada tvrdi da Srbi opstruiraju konačne dogovore. Sledeće što im se zamera je što međunarodnom sudu za ratne zločine u Hagu još nisu izručili ovde ozloglašenog majora bivše JNA Veselina Šljivančanina i ostale vinovnike vukovarske tragedije. Sledi, prema hrvatskim očekivanjima, izuzetno sporo kažnjavanje ostalih ratnih zločinaca, ali i nerazjašnjena sudbina mnogobrojnih Hrvata koji su u ratu bili zarobljeni i odvedeni u Srbiju. Ministar spoljnih poslova Hrvatske kao sledeći od razloga zbog kojih njegova zemlja još nije normalizovala odnose sa Srbijom ističe činjenicu da je Momčilo Perišić jedan od visokih funkcionera vlade srbijanskog premijera Đinđića, a u Hrvatskoj je proglašen ratnim zločincem. Pošto je i površnom pratiocu političkih prilika u zemlji jasno da se, pragmatično gledajući, ovde radi o pokušaju da jedna zemlja interveniše u kadrovskim pitanjima svojih suseda, zaključeno je da bi sledeći argument hrvatskog odbijanja normalizacije odnosa sa Jugoslavijom mogao da bude sporo vraćanje nacionalnog kulturnog blaga koje je tokom rata završilo na teritoriji Jugoslavije.
       Pozadina svih ovih uslova, a u nekim slučajevima čak i ultimatuma, kojima Hrvatska praktično ucenjuje diplomatiju i zvaničnu politiku vlade u Beogradu svodi se na problematične glasine o sukobima premijera Srbije dr Zorana Đinđića i predsednika Jugoslavije dr Vojislava Koštunice, koji kroz nekoliko različitih političkih filtera stižu u Zagreb. Ministarstvo spoljnih poslova na Zrinjevcu zaključilo je da je bitka za zapadnu naklonost ove dvojice političara za Hrvatsku periferno pitanje. Što dalje od Balkana, što bliže srednjoj Evropi, aktuelni je moto ovdašnje zvanične politike.
      
       Uzrujana nacija
       Neraspoloženju šire javnosti prema pokušaju zbližavanja sa susedima u Jugoslaviji doprinele su i reakcije na dokumentarni film o stradanju hrvatskih Srba posle operacije "Oluja" u Kninskoj krajini 1995. godine koji je snimio nekadašnji snimatelj Hrvatske televizije, a zatim slobodni novinar Božidar Knežević. Njegov pedesetominutni dokumetarni film "Oluja nad Krajinom" uzbunio je domaću javnost skoro jednako kao i ratne sirene 1991. godine. U Kneževićevom filmu prikazani su zločini nad srpskim civilima, ali i zapaljena sela Kninske krajine koja su gorela danima posle operacije "Oluja". Film nekadašnjeg snimatelja Hrvatske televizije koji je 1991. godine počeo da radi za različite svetske novinarske kuće, uzrujao je hrvatsku naciju više od svih izručenja domaćih generala Haškom sudu. Jedan od najtužnijih zaključaka je da se radi o "srpskom pamfletu", filmu naručenom od "neprijatelja" i autoru koji radi protiv Hrvatske. Film "Oluja nad Krajinom" počinje i završava izjavom današnjeg ministra obnove u Račanovoj vladi Radomira Čačića koji je u hrvatskom parlamentu otvoreno posvedočio da su sela u Kninskoj krajini sistematski paljena kako se srpsko stanovništvo tamo nikada ne bi vratilo. Nacija je izuzetno teško primila dokumentarne snimke koji bez reči govore da nijedan rat nije do kraja pravedan. Velika većina Hrvata sumnja da je reč o falsifikatu, neki pozivaju na javni linč protiv "neprijatelja Hrvatske", a najveći broj građana misli da su Hrvati ipak bili žrtve, a ne agresori pa su "pojedinačni incidenti" logična pojava u odbrambenom ratu. Film Božidara Kneževića u produkciji kuće "Faktum" iz Zagreba prikazan je na nacionalnoj televiziji posle velikih internih i javnih polemika o tome da li je naciji potrebna ova vrsta istine. Priča se da je na njegovom emitovanju insistirao upravo predsednik Republike Stjepan Mesić, a glavni televizijski argument u prilog prikazivanja "Oluje nad Krajinom" je činjenica da su Kneževićev film već prikazale mnoge velike televizijske kuće u Evropi, a za njegovo otkupljivanje posebno je zainteresovana Radio televizija Srbije. Ovo bi svakako trebalo da bude krunski dokaz "psiholoških zapreka" u zbližavanju sa Srbima i Srbijom koji sugeriše nacionalna diplomatija. Deset proteklih godina kroz Hrvatsku je prošlo kao voda. Kad se bujica povukla, na površinu je opet isplivalo staro pitanje - ko je prvi počeo?
      
       ZORICA STANIVUKOVIĆ