NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Podmuklo, zločinački

      1.
       Grofici Hanskoj, kad je napisao pismo na ciglih sto osamdeset stranica, Balzak je našao za shodno da u post skriptumu dopiše: Oprostite, moja grofice, nisam imao vremena da napišem kraće.
       Tu anegdotu - legendu (koja će se kasnije uvažavati i kao jedan od principa moderne književnosti) često je podvlačio legendarni beogradski tumač svetske književnosti prof. Raško Dimitrijević.
       Dakle, za jedno ljubavno (ljubavničko) pismo grofici Hanskoj Balzak je utrošio sto osamdeset stranica papira. Sad ja "umišljam" da ću jednu takvu temu kao što je napad na Sjedinjene Američke Države od 11. septembra 2001. godine (dakle, na početku trećeg milenijuma po našem evropskom i tzv. zapadnjačkom računanju vremena) savladati na tri-četiri stranice novinskog teksta! Naravno, uz najveću štednju papira, reči, znanja, činjenica, uz najoptimalniju upotrebu citata i fusnota, uz sva moguća sažimanja i skraćenice (još i uz besomučno šamaranje kompjutera), ta tema iziskuje najmanje tri hiljade stranica. Toj temi se takođe može prići sa raznih strana i iz bezbroj uglova posmatranja. Ona je neiscrpna. Sve dok, kao i sve drugo to naše vreme čini osobenim u odnosu na druga vremena, ne padne u zaborav.
      
       2.
       Još nisu raščišćene ruševine simbolnih zdanja i ustanova Sjedinjenih Američkih Država, još nisu, reklo bi se, ni opojani svi nevino postradali u toj stravičnoj terorističkoj akciji 11. septembra, a nekmoli da su ispitane sve okolnosti i da je kako-tako uobličena slika šta se to i kako dogodilo (cela istina takvih umu neshvatljivih događaja nikad se neće saznati), a napisano je toliko izveštaja, tekstova, impresija, analiza, novinskih članaka, kolumni, uvodnika itd. - jedva da bi za sve bili dovoljni preostali, nepopunjeni kapaciteti vašingtonske biblioteke (aleksandrijske našeg vremena). Epiteti iz naslova ove beleške već su se izlizali, već su opšta mesta. Nemaju konzistentnost "krmače" na rukopisima starih pisaca, iz vremena kad se još pisalo polako, pernicom, koja se svakomalo umakala u mastilo. Opšte je mesto, takođe, da je diverzija od 11. septembra bila uperena ne samo protiv Sjedinjenih Država nego i napad na ZAPADNU CIVILIZACIJU i njene tekovine.
       Šta je ZAPADNA civilizacija?
       Kad ona počinje?
       Gde je njeno rodno mesto?
       Šta ta odrednica u poodmakloj globalizaciji sveta znači?
       Naravno, pitanja i odgovori moraju sačekati bolju priliku. Pre svega kad ZAPADNI čovek shvati da s njim ne počinje niti je igde zapisano da se s njim završava svet. Uostalom, ta ista ZAPADNA civilizacija nikad nije imala dovoljno vremena za pitanja i odgovore. Ona uvek žuri. Ona je nervozna. (Ona nije ona Grčka koje više nema.) Ona je prezaposlena, ona se satire od posla. Ona je akcija. Iako najprosvećenija među savremenim civilizacijama (odrednica koja na naše oči korozira), ZAPADNA civilizacija (uz divljenje beskrajnom nizu njenih veličanstvenih tekovina) bar kad je u pitanju vreme koje se ne opire proveri (a to je kratko vreme), moć pretpostavlja duhu, materijalno bogatstvo bogatstvu sreće postojanja.
       Starozavetno OKO ZA OKO, ZUB ZA ZUB pokazalo je veću otpornost na koroziju od novozavetnog LjUBI BLIŽNjEGA SVOGA KAO SAMOGA SEBE. I to baš na ZAPADU, dakle na onom delu sveta na kome se učenje Isusa Hristosa najbolje primilo i postalo (ili bar se verovalo da je postalo) antropološka dominanta.
       Treba li umereno obrazovanom čitaocu ukazivati na Krstaške ratove, Konkvistu, Napoleonove projekte, raspad već raspadnute Habzburške (uistinu prosvećene) monarhije, ili na sav onaj užas koji simbolizuje nesrećni austrijski kaplar Hitler, itd.?
       Šta da kažemo o kolonijalnim ratovima?
       Da li su oni bili samo "širenje kulture, prosvećenosti i civilizacijskih tekovina" ili i ubijanje miliona "divljih, necivilizovanih, neprosvećenih" ljudi i naroda?
       ZAPADNI čovek mora, konačno (ali bez ikakvih ograda) priznati da je Holokaust (kao definitivna emanacija zla) njegova tekovina. Nemojmo se zaklanjati iza Hitlera. On je samo jedno ime. On nije "pao s Marsa" - on je OMOGUĆEN. Taj famozni ZAPADNI svet formirao je Hitlera, omogućio ga. Šekspir bi rekao: To je pitanje.
       Kad je Vili Brant, kao predstavnik najveće i najkulturnije (znaci navoda nisu potrebni) nacije u Evropi, dakle Nemačke, simbolično pao na kolena ispred krematorijuma u kojima su u Drugom svetskom ratu (a to je bilo juče, ima nas koji još pamtimo) u kojima su spaljivani živi ljudi, uglavnom Jevreji, lepo je (to Brantovo padanje na kolena) kao gest, kao osvešćenje (mogućnost osvešćenja) čoveka zapada, ali nije dovoljno, nije potpuno. Holokaust bar za nekoliko vekova mora postati obavezni (ne fakultativni) predmet u školama. Današnja mladež, bar kako pokazuju brojne ankete, i ne zna šta je Holokaust. Kao da zaborav nije druga smrt već umrlih.
       A ja vam kažem: omladinac koji ne zna šta je Holokaust, ne može biti nosilac obnove i preporoda. Na njega se ne mogu osloniti vekovi ispred nas. Navodim reči srpskog pisca Aleksandra Tišme: "... Kaže se da vreme leči, da je zaborav jedna dobrobit. Kaže se da je san druga dobrobit. Ja, međutim, osećam i san i zaborav kao neku uvredu naše svesti, našeg odraslog bića. Verovatno ja mnogo zahtevam od čoveka tražeći da on uvek zna šta je činio i šta su mu drugi činili i da se nikad ne prepusti snovima, dakle onome što nije stvarnost nego zamišljanje..." (razgovor s Anđelkom Cvijić, Politika).
       Ovaj citat mi pomaže da rečem: Omladinac koji ne zna - šta je Holokaust, ne zaslužuje ime sina Čoveka i Čovečice po novozavetnom učenju. Divljaštvo nije ono najgore što će se dogoditi u vremenima koja dolaze.
       Predsednik Sjedinjenih Država u osetljivom, komemorativnom kontekstu, kaže: "Mi Amerikanci ne zaboravljamo svoje mrtve..." To je lepo. To nije samo lepo rečeno nego je lepo i kao princip. I kao afirmacija vrhunske ljudske kategorije koja (jedina?) čini čoveka večnim.
       Ja, međutim, takođe u osetljivom trenutku (nesputan državničkom pragmom, savezničkim interesima, bespogovornom lojalnošću, ličnim interesima koji me sve manje interesuju, nesputan obavezama prema ZAPADNOJ civilizaciji itd.) moram dodati: i drugi narodi, ne samo veliki američki narod, oplakuju svoje mrtve. S njima nestaju (?) i oni sami ili bar njihov najbolji deo. Na celom svetu to je isto, nije to neka američka osobenost.
       Američke osobenosti su bogatstvo i moć.
       Amerika je najveća. S njom se niko ne može (ne sme) upoređivati. To već može povrediti famozne američke nacionalne interese.
       Amerika je sve naj. To je njena osobenost, a ne ono iz pasusa o oplakivanju mrtvih. Ovo poslednje je konstanta ljudske vrste, i ne samo u "istorijskim" vremenima. Ali to je druga tema.
       Amerika je 11. septembra 2001. godine doživela dramu, tragediju. Njen prevashodni zadatak, u vremenu posle te uistinu teške (i složene) nesreće, nije da pronađe krivce i da ih kazni ili kako se to eufemistički kaže "privede licu pravde" - za to nikad nije kasno, zločin ne zastareva - njen primarni zadatak jeste da odgovori na pitanje: Zašto se to baš njoj, veličanstvenoj Americi, dogodilo? Odgovor na to pitanje velika Amerika duguje samoj sebi.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu