Na nedavno završenom Trećem kongresu najveće bošnjačko-muslimanske stranke u BiH, Alija Izetbegović se povukao po treći put

      Do prije samo desetak dana, ime Sma-il Tihić bilo je malo poznato izvan granica Bosne. Ovaj bošnjački političar koji je netom zamijenio Izetbegovića na čelu SDA, iz potpune čak i lokalne anonimnosti, izašao je zapravo tek posljednjih nekoliko godina i to preko parlamentarne pozornice Republike Srpske kao prvi nesrbin koji je dobio funkciju u onom drugom, manjem entitetu. To što je tamo u skupštini dobio stolicu tik do Kalinićeve predsjedničke, nije se dogodilo zahvaljujući njegovoj ličnoj borbi za nacionalnu stvar, odnosno za konstitutivnost Bošnjaka na teritoriji cijele BiH, nego kao rezultat pritiska međunarodne zajednice na srpsko rukovodstvo da predstavnike izbjeglica, povratnika i zatečenih komšija postepeno uključuje u poratne strukture multietničke vlasti.
       Položaj prvog među Muslimanima, odnosno Bošnjacima u Republici Srpskoj, donijeće, zatim, Smailu Tihiću čisto po formaciji i formalni položaj potpredsjednika SDA. Isto onako kao što je, recimo, svojevremeno lider sandžačkog ogranka ove stranke Sulejman Ugljanin po funkciji automatski dobio i status potpredsjednika u Centrali stranke, mada je rijetko iz (Novog) pazara stizao da dođe na (Baš) čaršiju. Razlika je u tome što novi predsjednik SDA mnogo više boravi u Sarajevu jer i nije stalno nastanjen u Banjaluci. Ali ni to kao ni činjenica da je Izetbegovićev zemljak (Bos. Šamac), pa ni podatak da važi kao inteligentan, uporan, stručan, sistematičan i odan partijski aktivista, nisu još ni izdaleka dovoljni da objasne ovaj spektakularni skok u njegovoj političkoj karijeri.
       Tihić je ispotiha u finišu borbe za Izetbegovićevo nasljeđe pretrčao poznate partijske bosove poput Omera Behmena (radikalnog ideologa i kadrovika vječito drugog u stranačkoj hijerarhiji), Harisa Silajdžića (potencijalnog povratnika u stranku u kojoj je uživao status princa prestolonasljednika), Hasana Čengića (finansijski moćnog lidera ekstremno desne frakcije u stranci iza kojeg stoji brojan porodični klan), Edhema Bičakčića (na prošlom kongresu čak zvanično predstavljenog kao liderovog favorita za novog prvog čovjeka stranke). I, napokon, mimoišao je i Halida Genjca - skromnog i vrijednog radišu u stranačkom aparatu kome su po kongresnim kuloarima najveće šanse prognozirali sami delegati trećeg po redu najvećeg skupa SDA.
       Naravno, demokratska procedura bila je zadovoljena i svi su se oni, uključiv Genjca, našli u konkurenciji. Ali Izetbegović je neke prethodno diskretno ubijedio da se povuku a nekima i rasporedom sjedišta u kongresnoj dvorani stavio do znanja koliko su daleko od prvog reda. Zbog onih delegata koji, kako duhovito primjećuju Sarajlije, teže kopčaju scenario, aktuelni predsjednik je u salu ušao zajedno sa budućim i cijelo vrijeme ga držao uz svoje skute, a to je već bilo sasvim dovoljno da glatko bude izabran.
       Da li je, dakle, bila riječ o već toliko puta viđenoj političkoj predstavi u kojoj lider u povlačenju za nasljednika promoviše najslabijeg među pretendentima kako bi iz sjene mogao da nastavi da vlada i da se, kasnije, čak, eventualno i vrati na čelo? Podsjećamo da je prošlog mjeseca u razgovoru za beogradski TV kanal B92 Izetbegović rekao da se ne bi povukao ni sa najviše državne funkcije da je znao da Silajdžić neće pristati da ga zamijeni. A kada je riječ o najvišoj partijskoj, malo ko se još sjeća ili je uopšte i znao da je bošnjački lider već jednom odlazio i vraćao se na čelo SDA. Bilo je to početkom rata kada je nakratko pro forma bio ustupio mjesto tvrdom i lojalnom aparatčiku iz Tešnja Mirsadu Ćemanu. Tada je manevar bio u funkciji inostranog predstavljanja Izetbegovića kao nestranačkog i nadstranačkog ratnog predsjednika svih Bosanaca i Hercegovaca koji lokalno niko i nije ozbiljno shvatio ni zapamtio.
       No, šta je danas posrijedi kao razlog Izetbegovićevog privremenog ili trajnog, fingiranog ili stvarnog odlaska po drugi put? Kada je onomad, neposredno uoči početka Trećeg kongresa, neočekivano obznanio da neće prihvatiti svoju neprikosnovenu kandidaturu na čelo najveće nacionalne stranke najbrojnijeg naroda u državi Bosni, politički posmatrači nisu bili skloni da povjeruju da je riječ o zdravlju i godinama. Takvo objašnjenje moglo se prihvatiti kada se nešto ranije sa najviše državne funkcije bio povukao "da bi mogao da se potpuno posveti stranci". Ali, ovoga puta... Otkako su, naime, SAD inicirale globalnu Antiterorističku alijansu, različite bezbjednosne formacije međunarodne zajednice stacionirane u BiH sistematski pročešljavaju bošnjački dio federacije i kantonalne policijske kartoteke u potrazi za "sarajevskom vezom" Bin Ladenove frakcije islamskog terorizma.
       Na pitanje ko je na najvišem nivou pozvao ili barem ugostio hiljade mudžahedina tokom rata u srednjoj Bosni, ko im je omogućio da se poslije rata trajno nasele u Bočinji i formiraju logore za terorističku obuku, ko im je podario državljanstva i izdao pasoše, u Hagu odgovara već nekolicina bošnjačkih generala. Konačno, Izetbegović je i sam posljednjih nedelja u brojnim intervjuima govorio o realnoj mogućnosti da i sam bude optužen, bez obzira što lično smatra da mu u Ševeningenu nije mjesto. Ne može da ne imponuje njegov filozofski zaključak da je sličnim primjerima nepravde ispunjena čitava istorija i da pred međunarodnim tribunalom nema namjeru da brani sebe nego Bosnu i Bošnjake. Ne manje ostavlja utisak i njegovo otvoreno priznanje da je sve značajne odluke ipak prije svega donosio sam i da je zato spreman da preuzme odgovornost i za ponašanje svojih sljedbenika. Očigledno nije riječ samo o iskrenom vjerniku i čovjeku u godinama nego i o političkom lideru koji svoju ličnost i djelo već posmatra u istorijskoj perspektivi.
       Šta je, s obzirom na sve to, logičnije nego pretpostaviti da povlačenjem najprije iz državne, a evo, sad i iz partijske politike, želi da preduprijedi da se njegovim mogućim iznenadnim "službenim putovanjem", sljedbenici ne nađu obezglavljeni. A čišćenjem vrha stranke, što će reći Predsjedništva i Izvršnog odbora, od ratnih veterana i radikalnih islamista (Behmen, Halid i Hasan Čengić, Ganić, Živalj, Latić i sl.) te promocijom Tihića, Terzića, Nakaša, Mašovića, Palavrićke i novih funkcionera bez duže političke biografije Karli del Ponte unaprijed izbije iz ruku svaki argument koji bi mogao da desetkuje čelo stranke. Da bi izbjegao eventualni prigovor Volfganga Petriča "dobri su oni ali im ne valja partija!", Izetbegović je novom rukovodstvu pred odlazak tutnuo u ruke kongresnu deklaraciju po kojoj se SDA od nacionalnih i vjerskih ciljeva okreće ka građanskim i opšteljudskim. Za svaki slučaj, za sebe je izmislio, dvije nove funkcije umjesto jedne stare te tako postao počasni predsjednik i predsjednik Političkog savjeta.
      
       NENAD KECMANOVIĆ