Naslov: "Prolegomena za povjest pojma vremena"
Autor: Martin Hajdeger
Izdavač: "Demetra", Filozofska biblioteka Dimitrija Savića, Zagreb 2000.

      Nenad Daković
      
       Rana Hajdegerova predavanja iz Marburga koja je on držao u leto 1925. godine pod nazivom "Prolegomena za povest pojma vremena" hronološki su prva i najizvornija epizoda Hajdegerove rane filozofske faze, iako su sa pozicije recepcije postala najkasnije poznata.
       Ova predavanja nisu samo prva u nizu tematski strukturno najuže povezanih dela koji čine "Bivstvo i vreme" ("Sein und Zeit", 1927) i marburška predavanja iz letnjeg semestra 1927. godine "Temeljni problemi fenomenologije", nego su i osnovno delo ove osobene velike filozofske priče s početka prošlog stoleća, koja je poznata kao Hajdegerova "fundamentalna ontologija", koja iz današnje perspektive predstavlja poslednji pokušaj reanimacije filozofije subjektivnosti, pre njenog sloma kao "stroge nauke" u tzv. jezičkom obrtu, kome će se sam Hajdeger pridružiti u svojoj "drugoj fazi" u kojoj se filozofija približava pesništvu i mitu.
       Tako se može reći da u ovoj ranoj fazi svog mišljenja Hajdeger utvrđuje granice fenomenologije kao granice samog jezika. Uostalom, već je Huserl o transcendentalnom Egu rekao da ovaj "ne mora imati humani sadržaj", kao i to da je san o filozofiji kao "strogoj nauci" već odsanjan, kako se izrazio Huserl. Da Hajdeger ovde dolazi do granica fenomenologije kao velike filozofske priče (o kraju ovih velikih priča govori Liotar, taj "papa postmoderne"), potvrđuje i uvid u to da i "Temeljni problemi fenomenologije" prestaju na istom mestu na kome se završava i "Bivstvo i vreme", kod problema vremena kao smisla bivstva uopšte. Istu ovu nedovršenu, prekinutu strukturu predstavlja i ova "Prolegomena za povest pojma vremena".
       Čitaoca je potrebno upozoriti na razliku između pojmova istorije koji se vezuje za realna zbivanja i povesti koja nastoji da filozofski odredi smisao onoga što se u istoriji zbilo. Ta razlika postoji od Hegela prema kome je filozofija "svoje vreme u mislima obuhvaćeno". Taj put se završava neuspehom u ovoj prolegomeni pojma vremena koji ovde pokušava Hajdeger. U pitanju je pokušaj filozofske razrade koji nikada nije došao do svoje eksplikacije ili epiloga. Tek kasniji će filozofski razvoj posle Hegela, Huserla i Hajdegera pokazati da je razlog u tome što u samom logosu i njegovom subjektu postoji prekid, ili razlika koju nije moguće savladati. Ono isto kojim komanduje prestup. Mesto te razlike je sam jezik ili "šupljina u samom subjektu", kako se izrazio Manfred Frank.
       Zato je u pravu prevodilac ovog dela Borislav Mikulić, koji je do rata radio na Filozofskom fakultetu u Beogradu, koji zaključuje da "u vremenskom i sadržajnom poretku stvari ova trilogija pruža neposredni uvid u književnu povjest jedne filozofske sage o nestajanju, povjest zakazivanja mišljenja, kako se sam Hajdeger izrazio u pismu Žanu Bofreu iz 1946, poznatom pod naslovom 'Pismo o humanizmu'".
       Preostaje mi da zahvalim izdavaču na recenzentskom primerku u čemu vidim početak nove saradnje.