NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

San o drugačijem

U Milhajmu je prošle nedelje obeleženo dve decenije postojanja Teatra na Ruru za koji su vezani blistavi trenuci jugoslovenskog pozorišta

      (Specijalno za NIN iz Milhajma na Ruru)
      
       Hitajući ka Teatru na Ruru, smeštenom usred idiličnog parka u zgradi nekadašnjeg banjskog lečilišta na rubu Milhajma, svaki put me prožima isti osećaj: neka čudna, kontradiktorna mešavina svečane ustreptalosti i domaće prisnosti. Punih dvadeset godina tu se igraju uzbudljive predstave, slave uspesi u restoranu "Mama Rosa", priljubljenom uz pozorište u nekoj vrsti simbiotične koegzistencije, tu se okuplja velika porodica sačinjena od prijatelja, saradnika, sponzora i obožavalaca Teatra na Ruru.
       U prošlu nedelju, na proslavi dvadesetogodišnjice osnivanja pozorišta, usred starog foajea, tamo gde su se krojili kostimi, gde se sastančilo i diskutovalo, neočekivano se pojavila muzička grupa iz Kirgistana; odeveni u srmom izvezene skupocene odore, članovi ansambla sede pored svojih instrumenata kao na nekoj egzotičnoj slici. Novi prijatelji! Velika pozorišna porodica širi svoj krug, postaje sve veća, šarolikija, još obuhvatnija.
      
       Uloga Gordane Kosanović
       To se potpuno uklapa u koncepciju teatra u Milhajmu, zasnovanoj na otvorenosti prema svetu. Neophodnost pribavljanja sredstava putem gostovanja, ali i uvek prisutna radoznalost i želja za kontaktom sa drugim kulturama učinili su da Teatar na Ruru zaigra u više od 250 gradova u tridesetak zemalja sveta. Ali i on sa svoje strane poziva pozorišta drugih zemalja, i to ne samo na uobičajena gostovanja, već na učešće u dugoročnim i dugotrajnim projektima. Tako su u trogodišnjim ciklusima u Milhajmu predstavljena pozorišta Jugoslavije, Turske, Poljske, Rusije, pa zatim post-Jugoslavije, a krajem 90-ih godina otpočelo se sa višegodišnjim projektom "Put svile" u koji su uključene zemlje centralne Azije, posebno Iran, a odskora i Irak.
       Danas je Teatar na Ruru sa svojih 50 i nešto premijera poznat i priznat u zemlji i svetu. Međutim, njegovo osnivanje pre 20 godina predstavljalo je rizičan poduhvat. Bio je to eksperiment u koji se, isprva samo na pet godina, odvažno upustio industrijski gradić Milhajm na Ruru. Prema ugovorenoj formuli, preko jednu trećinu budžeta ostvaruje sam Teatar, što je dvaput više nego što se u proseku očekuje od komunalnih pozorišta. Teatar na Ruru to sa lakoćom postiže zahvaljujući brojnim gostovanjima po nemačkoj provinciji i turnejama u svetu.
       Prva predstava izvedena je 19. novembra 1981. godine. Bila je to "Lulu" Franka Vedekinda sa Gordanom Kosanović u glavnoj ulozi. Samo mesec dana kasnije, usledio je Euripidov "Kiklop". Nenavikli na nekonvencionalno, snažno i provokativno pozorište, ljudi su masovno napuštali salu, katkad bi gledalište ostalo poluprazno. Iznervirana, Gordana je jednom prekinula predstavu i zamolila nezadovoljne da izađu napolje, kako bi ostatak publike mogao da na miru do kraja odgleda komad. No, ubrzo je počeo da raste broj zaljubljenika u Teatar na Ruru, čiji je logotip bela strelica na plavom polju poput putokaza na autoputevima, a nisu izostale ni pohvalne pozorišne kritike i zvanična priznanja.
       Legendarna jugoslovenska glumica Gordana Kosanović, za čiju je pozorišnu izražajnost Teatar na Ruru vezan od samog početka, nastavila je da igra još nekoliko godina, dok je 1986. smrt nije prerano pokosila u 33-oj godini života. Nije zaboravljena. Njena izuzetnost spominje se u svakoj prilici, a po njoj je ustanovljena i nagrada koja se svake druge godine dodeljuje neustrašivim i sugestivnim glumcima. Među njima su se svojevremeno našli Miki Manojlović i Slobodan Beštić. Ovog puta su to Narges Hašempur iz Irana i Ana Mele iz Turkmenistana.
       Tri su osnivača Teatra na Ruru: reditelj Roberto Ćuli, dramaturg Helmut Šefer i scenograf Gralf-Edcard Haben. No, glava i srce, idejni pokretač, organizator i opsenar, jednom rečju Veliki mag ovog nesvakidašnjeg preduzeća danas je 67-godišnji Roberto Ćuli. Prezrevši nasledstvo na koje je imao pravo kao izdanak jedne italijanske, kako je sam naziva, velikoburžujske porodice, ovaj doktor filozofije i hegelovac napušta 1965. rodni Milano i odlazi u Nemačku kao pravi gastarbajter. Prvo radi kao fabrički radnik, pa kao vozač kamiona, radnik u pozorištu, a ubrzo i kao pozorišni reditelj. Godine 1972. upoznaje Helmuta Šefera i otada su reditelj i dramaturg nerazdvojni tandem koji će generisati ideju o "drugačijem" teatru, oslobođenom tereta okoštalih struktura koje vladaju u tradicionalnim komunalnim pozorištima. Danas Ćuli, koji je prestao da bude Italijan, a nije, sem na papiru, postao Nemac, ističe da nije slučajno što je teatar osnovao stranac i kosmopolita. Svaki umetnik koji u sebi nosi ranu je, kako kaže, na neki način emigrant, a pozorište i gluma često nastaju iz dubokih povreda.
      
       Utočište za beskućnike
       Konstrukcija postignuta u dogovoru sa gradom Milhajmom dopušta izvesnu nezavisnost pozorištu koje gaji posebne umetničke, estetske i, ne naposletku, društveno-političke ambicije. Njegova posebnost pribavila je Teatru na Ruru atribut svetskog stecišta teatara, jer je obišavši sve kontinente uspeo da kao nijedno drugo pozorište, uspostavi vezu sa svetom i da upozna nemačku publiku sa pozorišnim kretanjima drugih zemalja.
       Prvi kontakti uspostavljeni su, verovatno zaslugom Gordane Kosanović, sa tadašnjom Jugoslavijom. Ćulijev teatar je učestvovao na pozorišnim festivalima kao što su BITEF i MESS, i kao prvo pozorište Savezne Republike Nemačke sproveo turneju po Jugoslaviji. Godine 1987. kiselim zvaničnicima je usred Zagreba servirao komad Slobodana Šnajdera "Hrvatski Faust" u kojem se žigoše saradnja hrvatskih pozorišnih ljudi sa ustaškim režimom za vreme NDH, a 1997. je u Beogradu prikazao dramu istog autora "Zmijin svlak" sa delikatnom temom silovanja žena u ratu u Bosni.
       Krajem 1991. Teatar na Ruru pruža utočište i mogućnost rada romskom pozorištu "Pralipe", kojem je zbog nedostatka novčanih sredstava u Skoplju pretilo zatvaranje. "Pralipe" je danas afirmisano pozorište Roma u Nemačkoj. U vreme izolacije Srbije početkom 1992. Ćuli demonstrativno pruža ruku i poziva Jugoslovensko dramsko pozorište na gostovanje u Milhajm. Kornejeve "Pozorišne iluzije" u kojima očekuje nadiranje tenkova tek su nagoveštaj burnih dana.
      
       Ćuli se okreće glumi
       Izbijanje rata na Balkanu baca pacifistu Ćulija u očajanje. On koristi svoj teatar kao platformu i kao priliku za susret razdvojenih pozorišnih ljudi iz raspale Jugoslavije na neutralnom terenu. Od početka NATO bombardovanja 1999. u nevelikoj pozorišnoj dvorani redovno održava večernje diskusije "O večnom miru", u koje se, ako su već sprečeni da dođu, ljudi uključuju telefonskim putem. Juna iste godine, uspeva da dovede u Milhajm Jugoslovensko dramsko pozorište sa "Beogradskom trilogijom" Biljane Srbljanović i Centar za kulturnu dekontaminaciju sa monologom "Eva Braun".
       Na jubilarnoj proslavi srećom su na podijumu opet prisutni stari prijatelji iz bivše Jugoslavije: Dragan Klaić, profesor na Fakultetu dramskih umetnosti iz Beograda, a poslednjih desetak godina direktor Holandskog pozorišnog instituta u Amsterdamu i Slobodan Šnajder, pored Petera Handkea jedini živi autor čija se dela izvode u Teatru na Ruru. Proslava je sva u znaku glume i glumaca, koji za Roberta Ćulija predstavljaju glavne pokretače predstava, jer direktno komuniciraju sa publikom. Ćuli kaže: "Srž teatra nisu ideje, pa ni sam komad, već kolektivna kreativnost glumaca. Kroz glumu telo misli, putem glume inteligencija postaje čulna." Po njemu se tajna uspeha Teatra na Ruru sastoji prvenstveno u glumačkom dostignuću.
       U poslednje vreme se i sam Ćuli, koji je svojevremeno u "Hrvatskom Faustu" ostvario jednu epizodnu, ali veoma efektnu ulogu, sve više okreće glumi. Posle pohvalnih kritika izvođenja Sen Egziperijevog "Malog princa", u kojem je prošle godine pored Marije Nojman, onako vremešan i bradat, dirljivo odigrao ulogu malog bezazlenog princa, on upadljivo često sam sebe naziva glumcem. Milhajmom čak kruže priče da namerava da napusti funkciju upravnika pozorišta i posveti se isključivo glumi. Treba li ga odvraćati od takve namere?
      
       MIRJANA MILOŠEVIĆ-VITMAN


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu