Sastanak jugoslovenske delegacije i hrvatskih domaćina u luksuznom dvorcu "Bežanec" u Hrvatskom Zagorju pokazao je da dve zemlje nemaju isto mišljenje o institutu pravne države. Kao nova prepreka u normalizaciji odnosa između Hrvatske i Jugoslavije sada se pojavio famozni institut "stanarskog prava". Preciznije, reč je o odbijanju hrvatske strane da Srbima koji su tokom rata napustili stanove u Hrvatskoj omogući da ih otkupe kao i svi ostali građani koji su u Hrvatskoj ranije bili nosioci stanarskog prava. Kako se radi o najmanje 50 hiljada stanova čiji bivši stanari žele da se vrate u Hrvatsku, "etničku katastrofu" naslutila je već bivša vlast Hrvatske demokratske zajednice. Nekadašnji potpredsednik nacionalnog parlamenta Vladimir Šeks tada je preteći poručio međunarodnoj zajednici da su "stanarska prava" za Srbe "prošlo, svršeno vrijeme" i da "nema te međunarodne institucije koja može natjerati samostalnu Hrvatsku da vrati stanove okupatorima i agresorima". Bilo je to u junu 1998. godine. Tri godine kasnije, kada su vlast u zemlji izborima dobili bivši opozicionari politike Hrvatske demokratske zajednice pokojnog predsednika Franje Tuđmana, jedna rečenica potpredsednice kabineta Ivice Račana neprijatno je podsetila na govor Vladimira Šeksa. Hrvatska vicepremijerka Željka Antunović sredinom ovog meseca rekla je da Srbi koji su nekada imali stanarsko pravo u Hrvatskoj "žele materijalizirati, unovčiti intenciju međunarodne zajednice, kupiti stan za vrlo male novce, prodati ga skuplje i s tim novcem otići živjeti drugdje u svijetu. To je ta prijevara u koju se silom želi uvući hrvatska vlada, a mi na to nećemo pristati niti nas itko može natjerati da pristanemo".
       Pristali ili ne, hrvatski domaćini su ovog vikenda ipak morali da ugoste delegaciju iz Beograda koju su predstavljali predsednica Komisije za izbeglice Sanda Rašković-Ivić i savetnik jugoslovenskog predsednika Vojislava Koštunice za izbeglice, Petar Lađević. Upravo su oni najavili da, uz podršku OEBS-a i UNHCR-a, u Hrvatskoj konačno pokreću pitanje stanarskog prava. Hrvatska strana unapred je najavila da o tome uopšte ne želi da razgovara, a domaći stručnjak za sukcesiju Božo Marendić čak tvrdi da su se Srbi tog prava odrekli čim su pristali da sa Hrvatskom potpišu sporazum o sukcesiji imovine bivše zajedničke države. Lažna pravna dilema svodi se na uvredljivo jednostavnu činjenicu. U stanovima u kojima su nekada živeli Srbi, u Hrvatskoj danas žive Hrvati izbegli iz srpskog entiteta u Bosni i Hercegovini ili pripadnici Hrvatske vojske (ali i paravojnih formacija) koji aktuelni stambeni prostor jednostavno smatraju ratnim plenom. Aktuelna vlast u Zagrebu i predobro zna kako su male njene šanse za opstanak, ako se suoči sa ratno i politički zloupotrebljnim domaćim stanovništvom, pa se radije upušta u polemike sa međunarodnim institucijama. Upravo zato u javnosti se pojavljuju skoro neverovatne tvrdnje odgovornih ličnosti političkog života Hrvatske koje bi, u krajnjoj liniji mogle da se uporede sa dugo smišljanim neistinama. Tako, recimo, može da se čuje da su Srbi sa teritorija Kninske Krajine, možda i imali razloga da napuste Hrvatsku, ali Srbi u velikim gradovima nisu. Ili se može pročitati da prilikom otkupa stanova u vreme bivše vlasti niko nije bio diskriminisan, što znači da su stanovnici "srpskih stanova", čak i kada se radi o "vojnim stanovima" bivše JNA svoje kvadrate mogli da otkupe pod istim uslovima kao i njihovi hrvatski susedi. Svako ko je u Hrvatskoj proveo samo nekoliko meseci u 1991. ili 1992. godini, pa i kasnije, dobro zna koliko uvredljivih neistina ima u ovakvim tumačenjima. Oni sa boljim pamćenjem prisetiće se i da je tadašnja hrvatska vlada pod patronatom pokojnog predsednika države Franje Tuđmana pripremala ozbiljne planove da dekretom zapleni svu srpsku imovinu u Hrvatskoj, pa čak i privatno vlasništvo građana srpske nacionalnosti. Strah od međunarodnih institucija sprečio je institucionalizaciju ovakve pljačke, ali se ona nastavila u "pojedinačnim incidentima". Kako sada stvari stoje, hrvatska strana pristala je da "primi" neke od svojih bivših građana koji su zemlju napustili u vreme rata, ali to ne znači da će im omogućiti da se usele u svoje ranije stanove. Većina će biti zbrinuta "u skladu s mogućnostima države", a sretnici koji se ponovo nađu u svom predratnom stanu moći će da ga otkupe tek za deset godina. Ako se ovom vremenskom periodu nadoda dvanaest proteklih ratnih godina i činjenica da izbeglice, uprkos strahovima domaćih ksenofoba svih nacionalnosti, ipak nemaju devet života, najsigurniji smeštaj za sve izbeglice predstavljaće lokalna groblja.
      
       Z. STANIVUKOVIĆ