NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Dar profe matematike

Za svoj nagrađeni roman "Oproštajni dar" autor kaže da je nastao iz potrebe da se neke velike i teške teme obrade uz dozu vedrine, uz smeh i suze, a u njemu ima i Horhea Luisa Borhesa i Mihalja Kertesa

      Za Knjigu godine 2001. žiri Drugog programa Radio Beograda, u sastavu Gojko Tešić, dr Aleksandar Jerkov, dr Bojana Stojanović-Pantović, dr Predrag J. Marković i dr Divna Vuksanović, među više stotina objavljenih u Jugoslaviji između dva Sajma knjiga, većinom glasova proglasio je roman Oproštajni dar (u izdanju "Svetova" iz Novog Sada) Vladimira Tasića.
       Posle ovog dela i ove nagrade autor se visoko uspeo na srpskoj književnoj lestvici, a pomenuti žiri ispisuje: "Istoriji i poetici savremene srpske književnosti Vladimir Tasić nudi ono što joj je potrebno i što je veoma teško pronaći: vitalan oblik pripovedanja u kojem se najbolje nasleđe kraja veka i nova potreba za suočavanjem sa stvarnošću i prošlošću pretapaju u ono što je rečeno nama, sada i ovde."
       Vladimir Tasić rođen je 1965. u Novom Sadu. Nakon kraće muzičke karijere u novosadskoj grupi "Grad" upisao je Prirodno-matematički fakultet, a diplomirao 1988. Iste godine odlazi u Kanadu na postdiplomske studije. Doktorirao je matematiku. Neko vreme radi kao istraživač na Oksfordskom univerzitetu. Za to vreme nastaje i njegova prva zbirka priča Pseudologija fantastika, koju 1995. u Novom Sadu objavljuje Matica srpska. Od te godine živi u Frederiktonu (Kanada), gde radi kao profesor matematike i član fakulteta za interdisciplinarne studije Univerziteta Nju Bransvik. Slobodno vreme, kog u malom istočnokanadskom gradiću ima napretek, posvećuje pisanju. Drugu zbirku priča Radost brodolomnika (Novi Sad, "Svetovi") objavljuje 1997. a naredne godine prevedena je na engleski. Ovog leta Tasićeva kritička studija Matematika i koreni postmodernog mišljenja objavljena je uporedo na engleskom (Njujork, Oxford Universitdž Press) i na španskom (Buenos Aires, Ediciones Colihue).
      
       Žiri u obrazloženju nagrade za vaše poslednje delo, gospodine Tasiću, izrekao je zanimljivu ocenu: "'Oproštajni dar' snagom oblikovanja ljudske tragedije, dočaravanja praznine i preokretanjem priče, oslonjene na neočekivane događaje, pokazuje šta je književno umeće i zašto nam je savremena književnost potrebna." Koja je bila vaša "potreba" za ovakvim delom?
       - Ne mogu da obrazložim potrebu za pisanjem uopšte, pa ni ovog romana posebno, jer to nije racionalan impuls. Mnogi ljudi, iskustva i tekstovi sudelovali su u formiranju ideja iz kojih je docnije nastao Oproštajni dar. Ako se može govoriti o mojoj potrebi za ovakvim delom, onda je to bila potreba da se neke velike i teške teme obrade uz dozu vedrine. Iskreno govoreći, hteo sam sve odjednom: roman o stvarima koje su i univerzalne i lokalne, o velikim i malim pričama, roman u kom ima svega, smeha i suza, Borhesa i Kertesa, a koji se čita lako, u jednom dahu, i mami vas da ga ponovo čitate.
      
       Vi ste i naučnik i književnik. Naš poznati književni kritičar, estetičar i profesor književnosti Bogdan Popović često je isticao da nauka sama nije dovoljna za duhovni razvoj čoveka, već da su za to neophodni i književnost i umetnost. Kako izgleda kad jedan čovek gradi dva naizgled odvojena sveta - svet egzaktnog i svet lepog?
       - Neki pisci su barmeni, poštari, bokseri, fizički radnici, kuvari, drugi su fizičari, semiotičari, urednici, profesori istorije, činovnici u osiguravajućim društvima. Ja sam, igrom slučaja, profa matematike. To ne prolazi dobro na žurkama, ali ne žalim se. Uostalom, Keno je književnost tumačio kao neku vrstu neiscrpne jezičke kombinatorike. Ne mislim da je to suština literature, samo ukazujem na to da se odvojenost svetova egzaktnog i lepog ne mora uzimati za polazište svake rasprave.
      
       Da li vam je značajniji uspeh u matematici ili u književnosti?
       - O uspehu nije na meni da sudim, ali mi je veoma važno da ono što radim nekom nešto znači. Matematika je pomalo ezoterična. Razumeti neki delić savremene matematike zahteva godine inicijacije da bi se savladao jezik, istorija problema, da bi sva ta gomila simbola počela da dobija neki smisao. I književno delo, naravno, ima svoje kodove, svoje znakove i bogatstvo tradicija na koje se oni pozivaju; ali ono, čini mi se, lakše može da se savlada, jer literatura postoji u okviru pristupačnijih konvencija. U tom smislu, književnost mi je važnija.
      
       Zanimljiv je naslov vaše prethodne knjige "Matematika i koreni postmoderne misli". Gde je zajednički koren?
       - Teza pomenute knjige je da postoje izvesne sličnosti između argumenata postmoderne teorije i argumenata koji su početkom dvadesetog veka korišćeni u dugoj i veoma važnoj filozofskoj raspravi o prirodi matematičkog znanja. Daleko od toga da se tako složen i loše definisan fenomen kao što je postmodernitet može svesti na nekoliko matematičkih trikova. Radi se samo o tome da neke stvari mogu staviti u matematički kontekst i kritički tumačiti na nov način. To je ono što sam pokušao da pokažem u svojoj studiji, kao jedan pomirljivi prilog žučnoj raspravi između poklonika nauke i postmoderne teorije.
      
       JOVAN JANJIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu