Priručne interpretacije, bez obzira na njihovu "civilizacijsku prihvatljivost", ne mogu više da zamenjuju ozbiljne i promišljene analize kao i suočavanje stavova koje vodi neizbežnoj polemici. Za svetlu zgradu "istine i pomirenja" ovakvi razgovori mogu biti samo neke cigle u zidu za koji će trebati još dosta, a i drugačijeg materijala
       U Kulturnom centru "Reks" prošle sedmice (24.11), sakupilo se publike, kao za normalnu kino-predstavu, koja je želela da se iz prve ruke upozna sa "iskustvima srpske i hrvatske istoriografije 1990-2000". Razgovori koje finansira nemačka fondacija "Fridrih Nauman" obavljeni su već u nekoliko navrata. Izdata su četiri zbornika.
       Tema beogradskog skupa, koji je organizovao Centar za antiratnu akciju, bila je "Ideologija i istorija". Ambasador Vesna Pešić je ovaj skup nazvala "povijesnim zbivanjima" i rekla da je ovo "korak ka tome da zaista jednog dana kažemo kako smo se pomirili".
       Šta je tu rečeno? "Činjenicama iz prošlosti ne možemo okretati leđa, jer narodi koji se ne mogu suočiti s prošlošću ne zaslužuju bolju budućnost" (Ivo Goldštajn, Filozofski fakultet, Zagreb). Protekle decenije se desila "najveća tragedija ovog naroda u modernoj istoriji" (Olga Popović-Obradović, Pravni fakultet, Beograd). To je bio "suštinski antidemokratski i anticivilizacijski period".
       Što se same istorijske nauke tiče, bilo je podsećanja da je u "drugoj" Jugoslaviji "paritet u politici pratio paritet u istoriografiji" (Ljubinka Trgovčević, Fakultet političkih nauka, Beograd), da je "tradicionalni način istraživanja (misli se na istoriografiju u SFRJ) "bio u vezi s dnevnom politikom" (Igor Graovac, Hrvatski institut za povijest).
       Kako je priča na skupu istoričara u "Reksu" odmicala, tako se broj prisutnih krunio. Publici se činilo kao da je "ovaj film već gledala". Problem što istoričari u "Reksu" govore uglavnom tako da bi i većina znatiželjnih slušalaca mogla da u lakom tonu ispripoveda takvu količinu "opštih mesta", ipak je u jednom trenutku objasnio Ivica Prlender sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu: "Društvo traži odgovore, a naša disciplina je spora."
       Na ovom skupu se moglo razumeti da je odgovor ove grupe istoričara na "izazov trenutka" zasad dvostruk: nešto gorke ironije na bezobzirnu političku zloupotrebu činjenica i elementarne logike, te prilična rezignacija nad saznanjem kako se novo-nacionalističko tumačenje istorije uistinu malo razlikuje od onog tako kritikovanog i odbacivanog marksističkog. Put ka stvaranju "otvorenog koncepta istorije" (Dubravka Stojanović) izgleda da će biti dug kao i put ka stvaranju otvorenog društva.
       Možda je najporaznija spoznaja to da "sto puta ponovljana" istina na ovakvim skupovima neće skoro uticati na bitniju promenu sadržaja predmeta istorije u školama i udžbenicima. Takve knjige, istina, nisu pisali "profesionalni istoričari od integriteta", ali to za one koji uče u ustanovama gde postoji jedna istina svakako neće biti od većeg značaja.
       Doprinos ovakvih, ipak promenadnih razgovora - kao održavanja kakvog-takvog kontakta između dva naroda - bio je od izuzetnog značaja tokom rata i neposredno potom. Danas, po publici u "Reksu" se moglo zaključiti, očekuje se više. Opšta mesta su upamćena. Nešto od toga su već stereotipi koji bi i sami mogli biti razmatrani. Priručne interpretacije, bez obzira na njihovu "civilizacijsku prihvatljivost", ne mogu više da zamenjuju ozbiljne i promišljene analize kao i suočavanje stavova koje vodi neizbežnoj polemici. Za svetlu zgradu "istine i pomirenja" ovakvi razgovori mogu biti samo neke cigle u zidu za koji će trebati još dosta, a i drugačijeg materijala.
      
       SLOBODAN RELjIĆ