NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Politička apatija koja traje

U Engleskoj se u svakodnevnom životu - na žurkama, prijemima, večerama o politici jednostavno ne govori. Ta tema je obavijena nekom jezivom tišinom. Tako da sam ja rešio da se politikom bavim u svojim komadima, ali me i laburisti i torijevci za sada u komentarima na sreću ili nesreću zaobilaze

      Delo jednog od najznačajnijih i najhrabrijih savremenih dramskih pisaca mlađe generacije - Marka Rejvenhila - upoznaće ove nedelje i naša publika, na beogradskoj premijeri drame "Polaroidi" u režiji Ksenije Krnajski u Narodnom pozorištu. Rejvenhil je posle studija drame u Bristolu i kratke karijere pozorišnog reditelja, svetsku slavu stekao 1996. komadom "Šoping end faking" gledaćemo ove sezone na sceni "Teatra Bojan Stupica"), posle kojeg su usledili "Faust je mrtav" i "Torbica". Nakon dugogodišnjeg eksplicitnog i šokantnog bavljenja homoseksualnošću, Rejvenhil je u najnovijem komadu "Moli haus" (2001) na opšte zaprepašćenje otvoreno ismejao britansku "gej scenu" što je nagovešteno i u drami "Polaroidi" (1999) povodom koje je i urađen ovaj intervju.
      
       Glavni junaci "Polaroida" su sredovečni Nik koji je posle 15 godina robije zbog napada na poznatog biznismena konačno na slobodi, njegova bivša devojka, levičarka Helen koja je u međuvremenu postala uspešna političarka, HIV pozitivni homoseksualac Tim i njegov koristoljubivi ljubavnik, ruski izbeglica Viktor. Nijedan od njih nije pošteđen vaše oštre kritike. Koga u ovoj grupi gubitnika, ipak najviše "volite"?
       - Bavim pisanjem, jer ne znam odgovore na neka pitanja i moglo bi se reći da je svaki od mojih likova istovremeno u pravu i greši. Dok pišem, odjednom jako zavolim nekog od junaka da bih se, kako se radnja razvija, udaljio od njega, počeo čak i da ga mrzim i zavoleo nekog trećeg. Nema lika sa kojim saosećam od početka do kraja, jer sam dok pišem i sam nošen napred-nazad, gore-dole, što, nadam se, pomaže zanimljivosti komada. Volim da publiku dovodim u zabunu, kod mene nikada ne možete da zaključite. "Ahaa, ovo je pozitivan lik, sada znam o čemu se radi", već ćete ostati zbunjeni i pitati se: "Gde li se nalazim, koji od ovih junaka je pravi i kuda li me ovo sve vodi?"
      
       Ipak, izgleda da bivši robijaš Nik ima nekako najviše "pozitivnih" osobina, tačnije najmanje "loših". Zbog čega ste odlučili da psihički najstabilniji bude upravo bivši zatvorenik, i zašto je za komad 1984. godina toliko bitna?
       - "Bivšeg robijaša sam uzeo za junaka samo zato što je to bio najlakši način da ga dramaturški odvojim od društva na 16 godina. Alternativa je bila da bude u komi iz koje se iznenada budi, ili da pati od amnezije (smeh). Trebao mi je element bajke, da imam nekoga ko nije sasvim u kontaktu sa svetom koji ga okružuje. A 1984. godinu sam odabrao jer mi se čini da je to bila poslednja godina u kojoj su se u Britaniji dogodile neke pozitivne, radikalne političke akcije. Podsećam vas da je tada bio aktuelan veliki štrajk rudara u Britaniji koji je izazvao političke potrese i polemike. Gušenje tog štrajka donelo je veliko razočarenje Britancima i označilo početak perioda političke apatije koji još traje.
      
       "Polaroidi" su iznenađujuće oštri i kritični prema laburistima i levičarima uopšte, dok u intervjuima ne štedite konzervativce. Da li je bilo direktnih reakcija?
       - U Engleskoj se u svakodnevnom životu - na žurkama, prijemima, večerama o politici jednostavno ne govori. Ta tema je obavijena nekom jezivom tišinom. Tako da sam ja rešio da se politikom bavim u svojim komadima, ali me i laburisti i torijevci za sada u komentarima na sreću ili nesreću zaobilaze.
      
       Jedna od junakinja "Polaroida" se pita: "Zašto ne uradimo nešto da promenimo situaciju, kako smo dozvolili da nam se ovo dogodi?" To isto pitanje je kod nas u Srbiji bilo godinama aktuelno i njime se iz jednog drugog ugla bavilo dosta naših dramskih komada. Kako objašnjavate pasivnost savremenog čoveka?
       - Logično je da se svi suočavamo sa sličnim dilemama jer su se svi sistemi u koje smo verovali - politički, porodični, socijalni i religijski jednostavno raspali. Sada smo u periodu istorije u kome niko ni u šta ne veruje. Nalazimo se usred velikog vakuuma koji istovremeno frustrira ali i oslobađa nagoveštavajući novi svet. Ovo je i u pozitivnom i u negativnom smislu važan istorijski period.
      
       Čini se da bavljenje univerzalnim temama u komadima vešto skrivate bizarnim seksualnim vezama, šokantnim scenama i eksplicitnim rečnikom. Kao da želite da gledaoca po svaku cenu zbunite i udaljite od poruke komada?
       - Kada bih vam rekao da me tzv. univerzalne teme i dileme ne interesuju i da čak smatram da ne postoje, ne biste mi verovali. Kao pisca privlači me samo ono što se sada i u ovom trenutku oko mene dešava. Ali, vaša konstatacija mi je interesantna. Pozorišni komad teško ili gotovo nikako ne može da reši neki problem, ali možda može da neka pitanja postavi preciznije i tačnije. Zbog toga je i fascinantno kada pisac doživi da rezultat njegovog pisanja publika prepozna, posebno publika iz neke druge sredine. Zadivljujuće je kada otkriješ da neko ko živi u Jugoslaviji, na primer, tačno zna o čemu govoriš, i reaguje na ono što si mislio dok si pisao komad. Tu čovek pomisli ovo je neverovatno, pogodio sam pravu stvar.
      
       Našoj publici će, čini se biti posebno zanimljiv lik velikog dobrotvora, donatora koji kaže: "Ljudima na Istoku dajem milione za humanitarnu pomoć i umetnost, ali kad god odem tamo u njihovim pogledima osećam iskonsku mržnju. Uzimaju, a ne vole me." Da li ste na umu imali nekog određenog?
       - Pozicija moćnog donatora je fascinantna i nezaobilazna posebno u ovakvom komadu. Taj lik je najviše nalik Džordžu Sorosu o kome sam dosta čitao. Sa druge strane sam imao prilike da se upoznam i popričam sa jednim od braće Sači - velikih marketinških stručnjaka i kolekcionara savremene umetnosti. Na istraživanju tog lika sam proveo nekoliko meseci, pakujući sva saznanja u veliku količinu mašte da bi bilo upotrebljivo. Mislim da replika koju ste spomenuli dosta dobro opisuje frustracije jednog savremenog kapitaliste-dobrotvora."
      
       Šta je u tom smislu onda prava tema "Polaroida"?
       - Dok sam ih pisao, želeo sam da budu drama o globalizaciji i otuđenju. Onda se ispostavilo da komad govori o politici i sukobu generacija. Kada sam video londonsku premijeru, shvatio sam da sam zapravo sve vreme pisao o smrti. Danas ljudima koji u raznim zemljama gledaju nova izvođenja, "Polaroidi" najverovatnije govore o nečem potpuno novom.
      
       TANJA PETROVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu