NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Udeo vrednosti

Javnost kojoj Vladimir Tasić, Saša Ilić, Srđan Tešin, Eliezer Papo, Nenad Jovanović, Dragan Bošković, Slobodan Vladušić i neka druga nova imena nisu prvorazredni događaj i izazov, ona je ista koja je prećutala i utišala knjige kakve su "Ukleta zemlja" Svetislava Basare i "Ovo bi mogao biti vaš srećan dan" Milete Prodanovića, a prihvatila kao zaslužne dobitnike NIN-ove nagrade za roman Živojina Pavlovića, Milovana Danojlića i Maksa Erenrajha

      Udeo književnosti u deceniji koja je za nama mora se ocenjivati sasvim nezavisno od nedoumica oko javne uloge pisaca. Srpska književnost zapravo je najbolje što nam se u tom razdoblju dogodilo, zato bi se vredelo setiti da je ona još od srednjeg veka najznačajniji stvaralački domen srpske kulture i da prevazilazi sva druga dostignuća kojima bismo mogli da se upišemo u istoriju i pridružimo svetskoj zajednici, osim ako u to ne ubrojimo i volju za oslobođenje koja nas je više puta dovodila do granice nestajanja. Ni u pometenim vremenima i raspravama koje u najboljem slučaju imaju ideološki i politički smisao, ni u časovima razdražene tuge i besa koji dovodi do očajanja to ne bi trebalo da se zaboravi. Uvek kada se izbistri pogled i smiri razum treba govoriti o književnim vrednostima. Dobro se u dobrom rađa, a i ono što osuđujemo niže će pasti ako se sa prave visine ocenjuje.
       Povod i problem o kojem u ovoj prilici zahvaljujući ljubaznom pozivu NIN-a valja nešto reći, međutim, sasvim je daleko od osnovnog saznanja od kojeg bi svaki razgovor morao da počne i kojim bi morao i da se završi. Da sve bude još teže i neprijatnije, pitanje odnosa prema kraju prošlog veka i sumnja u krivicu za sve što se dešavalo kao da su bezumno sužene na pitanje uloge pisaca, što nema ni svrhe ni smisla. Kada uz to još padne i teška reč, i to ne uz pitanje morala i javnog delovanja, nego se pominje i suđenje, tu je mogućnost ozbiljnog razgovora ukinuta. Ne zbog toga što niko nije kriv nizašta, pa ni građani koji se u javnosti prepoznaju kao pisci, već zbog toga što je savremeno društvo pitanje suđenja poverilo posebnom pravnom mehanizmu. Taj mehanizam još od svojih utemeljenja poznaje krivična dela podsticaja i nagovora i strogo ih sankcioniše. Javna odgovornost, opet, podrazumeva zrelost javnosti da je prosuđuje, ali isto toliko koliko je pravni mehanizam žalosno nesposoban da utvrdi odgovornost čak i onih koji su po ulicama ubijali ljude, toliko je i javno mnjenje nezrelo da se suoči sa onim najtežim: sa samim sobom.
       Suđenja piscima, ili progona i svakovrsnih maltretiranja, ima tokom čitavog veka, od dinastičkih razmirica i vladarskih sujeta, monarhističkih i komunističkih diktatura, do nekrofilnih odbrana lika i dela. Ona su se završavala ne samo svakovrsnim robijama nego i kaznama streljanjem. Valjda je jasno da se od njih još nismo oporavili, pa čak ni razumeli do kraja sve što se desilo. Taman bi još trebalo da se iz bilo kojih razloga bilo šta od toga bilo kada ponovi. Sve je to razumnom i staloženom čoveku samo po sebi jasno, a onim drugima niko nikada ništa nije objasnio, pa i neće.
       Od raspravljanja besmislice, makar i iz opravdane tuge smišljene, slaba je korist, ona samo zamračuje pogled na ono o čemu treba govoriti. Ako postoji volja da se (kritički) prosuđuje književnost, ne treba se usredsrediti samo na ono najgore, već bi se ono najbolje moralo uzeti u obzir. Koliko je, dakle, i kako književnost, u ovom slučaju srpska, pomogla da se pretraje ovo mračno doba, i nije li ona za tih deset godina bila nepresušan rezervoar vrednosti? Možda to nije svakome jednako važno, kao što nema sumnje da sa stanovišta evolucije ljudskog roda i sudbine čovečanstva vrednost srpske književnosti nije najvažnije pitanje - ali nije nijedan bedan, prljavi i ubilački rat u kojem je olako i sa posebnom niskošću potrošen simbolički kapital srpske kulture stican u srpskoj revoluciji u XIX veku i u savezništvima tokom XX veka. Ukoliko čoveku posvećenom kulturi ipak prvo na um pada sve drugo nego uviđanje vrlina kulture, onda po svoj prilici nešto nije sasvim u redu. Jer kada estetska omama mine, vidi se njena antropološka svrha: da nas ustanovi kao bolja bića. Misliti i zalagati se ispod nivoa ovakvog dobra naprosto je nepodnošljivo banalno i znak je podložnosti onome što se naoko odbacuje. Utuk svakog zla koji ne vodi nekom dobru zapravo umnožava zlo.
       Uostalom, tužna uloga nekih javnih ličnosti u protekloj deceniji nije rezervisana samo za bliske saradnike bivšeg režima, inspiratore i tihe simpatizere, ili njegove primitivne oponente koji su se dovoljno često ponašali isto tako bedno - što ne znači da između njihovih političkih likova može da se stavi znak jednakosti. Tu ima sasvim dovoljno mesta i za udeo nerazumevanja književnosti i kulture koje na našu najveću žalost nije politička odlika proteklog doba i samo bivšeg režima, već otkriva jednu od temeljnih slabosti javnosti iza koje stoji najpliće pamćenje koje se uopšte može zamisliti.
       Sa tim saznanjem naš problem počinje da se pomalja u jednom težem i drastičnijem obliku, vezan za tzv. kulturni obrazac i status nematerijalnih vrednosti, kako su govorili Slobodan Jovanović i Stojan Novaković. Samim tim najteže nije utvrditi smisao i svrhu parola o krivici i odgovornosti, ili braniti "svoje" po svaku cenu, u čemu nema nekog naročitog duhovnog truda, premda ponekad može biti odvažnosti i upornosti. Najveću muku Balkan priređuje svakome ko bi se latio poduhvata kakav je nastojanje da se barem koliko-toliko osvesti ono što je najteže. Zašto smo gadni drugima - a i oni nama, to je važno pitanje, ali zašto se nismo (ili jesmo?) ogadili sami sebi, još je važnije. Tek tu će se videti sraz vrednosti koje nas štite od nas samih, i one nesreće koju stalno zadajemo sebi, a samo ponekad, zapravo vrlo retko i drugima.
       Kao što čovek ne sme odjednom da se suoči sa svim svojim nedostacima, jer će u njemu zamreti svaka vitalnost, tako i kolektiv po svoj prilici ne sme da odjednom uoči svoj izbezumljeni lik, naročito dok se u njemu ocrtava istorijski pakao jedne nacije, ali ako se ne priprema i ne osposobljava da vidi dela i prirodu svoje mahnitosti u časovima niskosti i zla, onda je to dobra osnova da se očekuje, sa zebnjom i užasom, kada će nastupiti sledeća erupcija. Duševni bol ne razara samo pojedince. Posledice istorijske nezrelosti, naročito kolektivna nesabranost, u teškom trenutku su uprkos pozivanju na hiljadugodišnju prošlost zadobile crte jedne pomame u kojoj su i najbolja htenja izobličena u najgora dela, a nekmoli najniži karakteri i najpodlije namere.
       Teško je razlikovati pobude, pa i one koje su pokretale pisce, ali je izvesno da nisu iste kada su plod slavoljublja i gramzivosti, ideološkog slepila i oholosti, ili kada su plod tuge (u ovom slučaju srpske) siročadi, bilo ko da im je zatirao očeve. Ono što je u ovoj stvari nepodnošljivo nisu samo gubici u smrti i duševno sakaćenje, nego i ruševine ideala sa kojima smo se u odrastanju srodili. Tuđa niskost pri tome niti je uteha, niti može biti razlog i opravdanje. Ni bivši sunarodnici i sugrađani, ni belosvetske siledžije, germanske barabe i kauboji koje patnje svih nas bole mnogo manje nego putanja jednog naftovoda, ne mogu pomoći u suočavanju sa sopstvenim likom.
       Da čitavu stvar pojednostavimo do najvećeg stepena očiglednosti: da problem nije dublji od jednog političkog zločina zar bi se posle onakvog sloma režima i preokreta od kojeg nas deli samo jedna, a i ta kilava i nikakva, godina, bilo mogućno da opstane i reorganizuje se toliki deo onoga što nas je tištilo i u prethodnom vremenu?
       To je moguće jer je ovde materijalna civilizacija slaba, pa je čovek iscrpljen i izbezumljen od napora da uopšte opstane, i jer je ovde kulturna osnova toliko slaba da čovek ne pripada sebi i onome kako samoga sebe razume, nego se pod naletima povija i dok ga neka nit još uvek drži za to malo tla na kojem se nastanio, iz sebe je već iščupan.
       Lek od svega ovoga nije u olakom osuđivanju i izvikivanju imena, naročito ne onih koja odumiru sama od sebe pa im se vikom veštački, kao da su stvarno važni, produžava život. Mala je korist od mišljenja o minornim piscima a uticajnim političarima, ali i obratno. Uz istinu o sopstvenim nedelima, koja se pomalo probija do običnog čoveka, treba pokazati neshvatljive količine svesnog laganja i obmanjivanja, prevrtljivost svake vrste. Kada bi Srbija imala novinare i istoričare istraživače kao što ih nema, oni se ne bi naslađivali sopstvenim komentarima nego bi sistematično razvejavali zablude i raskopavali tajne kanale kojima se moć održava i distribuira. To je ozbiljan zadatak i on se ne može obaviti olako, iz sopstvene sobe, on traži težak rad i temeljno istraživanje, tu nije reč o izricanju sudova nego o mukotrpnom dokazivanju svakog pojedinačnog slučaja. Inače, kada bivši šef policije odsluži onu smešnu godinicu zatvora više nikoga neće ni biti da se za njega kaže da je kriv i za šta je kriv. Zar su pisci ti koji treba da odmene odsutne iz mrtvog doma, ili je priča o njima zgodna da se prikrije nečije odsustvo? Recimo strogog ocenjivanja uloge aktuelnih političara? Malo ili nimalo ne boli upirati prstom u nekog pisca, a i njega to ništa ne košta, ali da li je isto tako bezbolno osuditi potpredsednika vlade ili ministra policije, da ne govorimo o onim opasnim likovima čija se ni imena ne spominju? Daleko smo mi od pravog javnog pročišćenja.
       Zadatak pred istoričarem i kritičarem savremene srpske književnosti, međutim, ostaje da sabrano i ubedljivo, koliko ume, već danas odgovara za sopstveni izbor vrednosti. Nije njegovo da razabere šta su pisci radili u politici, jer to ne pomaže ni kada je reč o Paundu i Hamsunu, Benu i Selinu, pa neće ni u našem slučaju, ali jeste njegovo da se stara o razumevanju književnosti i da pokaže zašto mišljenje koje je zaostalo na nivou pedesetih dopušta da se diopskurni kumovi Dobrica i Antonije još uvek nekome čine važnim. U javnosti u kojoj se ističu zapisi jednoga i nekakvi "listići" drugoga, uz strku da im se doda još neka nagrada - koju je čak i bivši režim s teškom mukom uspevao da im pribavi - i objave sličice sa venčanja, i ko zna koje još sve najvažnije stvari, očito je da ima problema.
       Javnost kojoj Vladimir Tasić, Saša Ilić, Srđan Tešin, Eliezer Papo, Nenad Jovanović, Dragan Bošković, Slobodan Vladušić i neka druga nova imena nisu prvorazredni događaj i izazov, ona je ista koja je prećutala i utišala knjige kakve su Ukleta zemlja Svetislava Basare i Ovo bi mogao biti vaš srećan dan Milete Prodanovića, a prihvatila kao zaslužne dobitnike NIN-ove nagrade za roman Živojina Pavlovića, Milovana Danojlića i Maksa Erenrajha.
       Uprkos tome, u devedesetim je prepoznato da je Ivan V. Lalić dosegao najviše pesničke vrhove a Milosav Tešić pokazao besprimerno bogatstvo srpskog stiha, da su Radoslav Petković, David Albahari i Goran Petrović obeležili srpsku prozu, Biljana Srbljanović dramu, a tu je čitav niz dela i autora koje vredi dopisati i koja se, koliko je u moći jednog kritičara, i dopisuju, iz teksta u tekst. To je rezervoar vrednosti iz kojeg se crpe snaga, to je razlog da se na naše književne prilike gleda jednim drugačijim okom od onoga koje vidi samo probleme i nedostatke. Upravo to je razlog da se upozori na nesrećan položaj kulture i savremene književnosti u javnosti i zada najteži udarac - udarac književnih vrednosti koji obara sva trula stabla u šumi jedne ogromne književne produkcije. Srpska javnost je nedostojna te književnosti u istoj meri u kojoj su kreatori naše sudbine u politici - pa i neki pisci među njima - nedostojni naših uspomena.
      
       ALEKSANDAR JERKOV


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu