Kada kažem televizija, pomislim isključivo na prošlost. Prvi događaj iz lične istorije koji pamtim vezan je upravo za televiziju: imao sam dvije godine, dva mjeseca i devet dana. Proslavljalo se rođenje mog brata, a ja sam na sav glas plakao, jer je u tom momentu nestalo struje i prekinuto je moje uživanje u pustolovinama nekog crtanog heroja. U nastupima narcisoidnosti često mislim da to nije slučajno i da sam za televiziju vezan sudbinski. Kratko rečeno, televizija je najvažnija sporedna stvar u mom životu. Odnosno, bila je dok je i svijet koji je prikazivala bio normalan. Zato će ovaj tekst, u stvari, biti patetični pomen prošlosti.
       Zbog prirode svog posla moj otac je - sve sa familijom - često mijenjao mjesto boravka (uglavnom po vertikali - nadmorskoj visini, nego, na moju žalost, po horizontali). I prvi svečani događaj na novim adresama bio je namještanje TV antene. Zato mi je, vjerovali ili ne, prva asocijacija na djetinjstvo taj svečani ritual u kom se svi na sav glas deremo - "desno, još desno, još malo", a moj otac se pravda da je slika i dalje loša zbog "megatalasa".
       U mojoj kući, najpopularnije su bile političke emisije i sportski programi. Ja nisam gledao niti jedno, ali sam sve ostalo bukvalno gutao. Mada je moj otac čvrsto tvrdio da je život na 1500 metara nadmorske visine neuporedivo uzbudljiviji od virtuelne TV stvarnosti. Ja se nisam dao prevariti: dječiji filmovi "Zimskog bioskopa" bili su događaj zbog kojeg je vrijedilo ustati iz toplog kreveta. A zbog "Smogovaca" sam sa bratom razmjenio nekoliko stotina pesničenja.
       Atmosfera socrealizma iz moje kuće izbijala bi jedino za "Pjesmu Evrovizije". Spomenik glupog televizijskog spektakla izazivao je kod odraslih ljudi djetinjasto veselje, a u mojoj kući se tada umjesto rakije pilo vino.
       Moja omiljena knjiga iz rane mladosti zvala se "noćni program". Poslije "I noć i dan" TV Sarajevo sanjao sam da ću postati šarmer i novinar kao Džek Kilijan u "Pozivu u ponoć", a Dejvida Linča sam zavolio preko "Tvin Piksa". Na "Programu plus" TV Zagreb sam se oduševljavao serijom "Tajna Sahare" i neustrašivom momčinom Alfom, a prve soft porniće sam gledao baš tu - subotom uveče.
       Ponedjeljkom se gledala dosadna domaća drama i kasnije prva TV sapunica "Dinastija", utorak je bio dan bez televizije, srijedom u 20:00 sam nakon dosadnih razglabanja u emisiji "Kino oko" čekao filmove iz zlatnog doba Holivuda (Hil, Stoun, Kopola, Ćimino...) koje tada nisam ni razumio, ali su mi zbog nečega bili dragi. Četvrtak je bio rezervisan za Olivera Mlakara, Lazu Golužu i "Kviskoteku", a petak za američku akcionu seriju ("Poroci Majamija"...) . Subota je bila jedini dan kad je bio dobar film na televiziji, to se čekalo cijele sedmice. Nedjelja je bila dan za svakoga: za đake ("Nedeljni zabavnik" sa Vajtom i Rusom), za vojnike ("Dozvolite da se obratimo"), za seljake ("Znanje - imanje", "Brazde"), za moju majku (Saša Zalepugin i Željko Malnar u "Nedjeljnom popodnvue" TV Zagreb) i brata ("Sportski pregled").
       Preko "Hita mjeseca" sam saznao šta je Laibach i ko je Ekatarina Velika. "Mitovi i legende", dokumentarna serija Vladete Jankovića napravljena u okviru programa za djecu TV Beograd vjerovatno je najzaslužnija za moju odluku da studiram istoriju.
       Televiziju danas skoro i da ne gledam. Osim Pinka, naravno. Zbog Homera Simpsona. Ako nešto i pogledam, to radim iz mazohizma: "Fantastik erotik", "Svet plus", "Ljubav i moda".
       Skupljajući pare za DVD plejer...
      
       GORAN TARLAĆ