NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Nevolje s klasikom

Naslov: Hasanaginica
Pisac: Ljubomir Simović
Reditelj: Jagoš Marković
Pozorište: Narodno pozorište

      Vladimir Stamenković
      
       Nipošto bez dubljeg razloga, niti zarad postizanja nekog efemernog, ekstravagantnog pozorišnog efekta, Jagoš Marković je prikazao "Hasanaginicu" Ljubomira Simovića u jednoj od sala za probu Narodnog pozorišta, gde pozornica umnogome nadmaša veličinu improvizovanog gledališta, a glumci se nalaze nadohvat gledalaca, na razdaljini koja nemilosrdno otkriva i naglašava svaki detalj u njihovoj glumi.
       On je, verovatno, tako postupio zato što je želeo da povratna sprega između emocija u publici i osećanja koja pokreću likove bude presudan faktor u oblikovanju predstave, u načinu na koji ona dejstvuje. Na to nas upućuju i druga svojstva njegove režije, između ostalog i izuzetna strogost u izboru izražajnih sredstava, ali i odustajanje od svakog nasilnog nadograđivanja teksta, pa i od teatralizacija ukoliko one nisu neophodne i funkcionalne. Jedina sloboda koju je Jagoš Marković uzimao sastojala se u pribegavanju nizu jedva primetnih dramaturških intervencija, u upotrebi oštrih montažnih sažimanja, koja su, približavajući jednu scenu drugoj, dovodila do njihovog uzajamnog prožimanja i slivanja u sažetu, organsku celinu.
       Osim toga, uz pomoć scenografa Borisa Maksimovića, Jagoš Marković je u predstavu ugradio i jedan esencijalan središnji simbol. On je, naime, situirao zbivanja na kosi peščani plato, u čijoj pozadini neprestano s visine curi na pod tanak mlaz peska, sličan peščaniku, čak nalik na neku vrstu zlokobne, opominjuće klepsidre. I time nas je stalno podsećao da su mnoge nevolje ljudi, one izazvane niskim pobudama, ohološću i taštinom - a takvi su i motivi i Hasanage (Marinko Madžgalj) i Bega Pintorovića (Aleksandar Srećković) koji prouzrokuju tragediju jedne nesrećne žene u muškom svetu - i tako izlišne, i toliko apsurdne.
       U isto vreme, baš to skokovito sprezanje najdinamičnijih događaja u napetu, čvrsto povezanu priču, udaljavalo je predstavu Jagoša Markovića od baladnog tona drame Ljubomira Simovića. Ono je prenosilo težište s dočaravanja unutrašnjeg plana ljudskog života na spoljašnje fabuliranje, stavljalo je očigledne povode tamo gde je trebalo da stoje indirektne, uzbudljive sugestije o nejasnom, neobjašnjivom ponašanju likova, nametalo je racionalna objašnjenja umesto da podstiče mutne, uznemirujuće slutnje o čovekovoj prirodi. I zato su junaci u predstavi, a pogotovo Hasanaginica (Vanja Ejdus), gubili zagonetnu životnost, koju imaju dramska lica u komadu: niti su bili u vlasti velikih, žestokih strasti, niti su išta slično prenosili u gledalište, već su jedino dobro podmazivali razvoj ogoljene, dramatizovane spoljne radnje.
       Ali, ni ovaj pokušaj, kao ni neki prethodni, recimo oni koje su s malo uspeha preduzimali Željko Orešković ili Ljuboslav Majera, ne smeju da nas razočaraju, jer se pravi postupak za scensko realizovanje takvih dramskih remek-dela kakvo je i "Hasanaginica" Ljubomira Simovića pronalazi postepeno, tek kad se u praksi ispitaju različite mogućnosti.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu