NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Oštro šišanje

Ovo nije dosledna strategija, već očigledno politička odluka vlade da se ne ide odmah u stečajeve preduzeća dužnika, jer bi inače bilo nemoguće da ovakav potres, likvidacija četiri banke ne povuče za sobom nijednog dužnika, krivca za njihovu propast. Očigledno, vlada iz psiholoških razloga nije želela da to sve odjednom uradi, već će te poteze, likvidacije preduzeća, vući postepeno, bez panike, korak po korak.

      Prekomerna medijska galama povodom zatvaranja četiri nekad najveće srpske banke sublimirala se u naizgled trivijalnom pitanju - da li predsednica sindikata može, zaogrnuta u skupocenu bundu, ubedljivo da zastupa interese radnika i objašnjava kako ih je Narodna banka nemilosrdno izbacila na ulicu i ostavila bez hleba. Ili ne može. Ova bunda (u međuvremenu zamenjena kaputom) zapravo je paradigma globalnog slučaja: te četiri banke, kao i njihovi službenici, imaju ranije stečenu imovinu koja sada predstavlja mrtav kapital. On tako mrtav ne donosi prihod, dakle od njega se ne može živeti, a novih prihoda nema.
       Ako bi se ta imovina nekako i prodala (što nije nimalo izvesno), dobio bi se tek mali deo stvarne vrednosti. U međuvremenu, dugovi se gomilaju, nema ko da ih plati, pa se moraju "ošišati" poverioci, odnosno deponenti. Kako? Tako što njih o tome ne samo da niko nije pitao, nego ni obavestio.
       "Dobro je što je budžet Republike Srbije preuzeo na sebe da isplati sve depozite pravnih i fizičkih lica u ove četiri banke, jer znamo do kakvih bi lančanih reakcija došlo ako bi, na primer, EPS hteo da isplati plate, bolnice hranu, škole da plate profesore od novca u bankama koga zapravo nema, pošto je pojeden. To je ukupno 4,2 milijarde dinara - od toga fizička lica imaju milijardu, a ostatak su svi depoziti svih preduzeća u ove četiri banke. To najbolje govori o poverenju u njih", kaže u razgovoru za NIN Radovan Jelašić, viceguverner Narodne banke Jugoslavije zadužen za bankarski sistem.
      
       Nesigurnost
       Na primedbe pobunjenih radnika Investbanke, Beobanke, Jugobanke i Beogradske banke da im nisu obezbeđena alternativna radna mesta već su prepušteni sami sebi, uz bednu socijalnu nadoknadu, Jelašić odgovara kontrapitanjem: ko kome uopšte na početku 21. veka može da garantuje siguran posao i kakva je, uostalom, garancija davanje ljudima minimalca od koga ne može da se živi?
       "Radnici u ove četiri banke definitivno sada jesu na gubitku, ali je njihov ukupni gubitak u proteklih deset godina daleko manji od gubitaka zaposlenih u drugim sektorima; recimo, u prosveti, zdravstvu ili industriji", kaže dr Boško Živković, profesor na BK univerzitetu u razgovoru za naš list.
       "Da li neko stvarno misli da će država i ubuduće da sprovodi socijalni program kakav je obećan radnicima u bankama - hoće, samo u prvo vreme, a posle neće moći jer za to jednostavno nema novca, pošto smo mi država u bankrotstvu", kaže za NIN dr Danica Popović, profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu i jedan od najžešćih kritičara Narodne banke povodom njene politike kursa dinara. Ovoga puta, dr Popović smatra da alternative nije bilo - gašenje propalih banaka je elementarni potez ako se stvarno želi sprovođenje obećane reforme.
       "Radnici propalih preduzeća morali bi da shvate - kako čuju da im je firma u problemima, odmah treba bežati i tražiti neki drugi posao. Bilo koji. Važno je da se preživi, pošto ionako 90 odsto ljudi radi i nešto drugo. Sramota je da neko ko je mlađi od 50 godina traži novac od države", smatra dr Popović.
       "U svetu gde su banke stvarno a ne fiktivno akcionarska preduzeća, činovnici su nameštenici koji rade za platu i nisu faktor u odlučivanju da li će banka ići u sanaciju ili u likvidaciju. To je mešanje teza, zaostalo iz degenerisanog sistema u kome dužnici komanduju bankama, akcionari su to samo na papiru i gde ne postoji čak ni interna kontrola u bankama koja bi sprečavala loše plasmane i zloupotrebe", smatra dr Đorđe Đukić, savetnik za finansije u Policdž and Legal Advice Centar koji je osnovala Evropska unija. U prethodnom režimu Đukić je bio član Saveta NBJ dok to telo nije ukinuto.
       Sudeći prema raspoloženju i ponašanju bankarskih činovnika koji su ostali bez posla (a ima ih ukupno oko 8500), moglo bi se zaključiti da oni ove argumente ako i shvataju, svakako ne prihvataju. Njihov argument najčešće glasi da oni nisu krivi za pogrešne poteze svojih rukovodstava i da sada treba da plate ceh zato što im dužnici nisu vratili kredite. U osnovi, to jeste tačno, ali je ljutnja upućena na pogrešnu adresu. Toliko je upadljivo da prosto bode oči - gotovo niko od mnogih radnika sa kojima smo razgovarali, ne pominje u negativnom kontekstu bivše direktore koji su po definiciji odgovorni za pogrešne plasmane, svakako i brojne zloupotrebe i na kraju propast banaka.
      
       Fiktiva
       "Logično je da radnici Beobanke, na primer, nisu kivni na Zlatana Peručića - on im je, u stvari, bio kao 'majka'. Bili dobri, bili loši, bili neradnici ili neznalice, on im je davao da jedu, odnosno obezbeđivao plate", kaže Danica Popović. Sličan je slučaj i sa Beogradskom bankom - službenici se ovih dana sa nostalgijom sećaju zlatnih godina iz doba Borke Vučić, kad su plate letele u nebo, na zavist kolega iz drugih banaka. Nevolja je samo u tome što su računi dospeli na naplatu.
       "Umesto da najviše problema, kao što bi bilo normalno, imamo sa deponentima koji su ostali bez novca, mi najviše muke imamo sa radnicima. Nama je zapravo ispostavljen račun za političko bankarstvo koje je ovde vođeno ne samo u poslednjoj deceniji, nego 30-40 godina unazad", kaže Jelašić.
       Najbolje je, u objašnjavanju "političkog bankarstva" poći od spiska deset najvećih dužnika ove četiri banke. To su, redom: EPS, JAT, Sartid, TE "Nikola Tesla", Zastava, ŽTP, HIP Pančevo, Minel, NIS Energogas i Jugopetrol. Njima su, ali i mnogim drugim preduzećima, iz političkih razloga, socijalnog mira, "viših interesa", odobravani krediti za koje se već unapred znalo da neće biti vraćeni. Ali to banke nije sprečavalo da knjiže potraživanja, zajedno sa pripisanim kamatama, tako da su bilansi praktično bili fiktivni. Čak i kad je postajalo sasvim očigledno da od naplate kredita (zapravo poklona) neće biti ništa, oni su se eufemistički nazivali "kontaminirana aktiva".
       U međuvremenu, svi zdravi deponenti bežali su u zdrave (u međuvremenu osnovane) banke, a ovim gigantima ostajali su samo njihovi fiktivni akcionari, zapravo najveći dužnici. Ovom prilikom nećemo ulaziti u analizu kredita davanih po interesnoj, a ne političkoj liniji, uz podelu provizije, unapred zaračunatu inflatornu dobit, prelivanje iz društvene "Alajbegove slame" u privatne strogo definisane džepove. To je dobra tema za istražne organe. "Često su zapisnici naše kontrole više za MUP nego za Narodnu banku", potvrđuje i Jelašić.
       "Glavni uzrok propadanja banaka je desetogodišnji embargo u kome nijedna privreda na svetu ne može uspešno da posluje - bili su zabranjeni i uvoz i izvoz, banke nisu mogle da dobiju inostrane kredite i privreda nije ostvarivala dohodak", smatra Borka Vučić.
       Kad se, međutim, pogledaju podaci, dolazi u pitanje tvrdnja da nije bilo stranih kredita: samo u poslednjih deset godina, negarantovani krediti stranim poveriocima (dakle, krediti za koje ne garantuje država) dostigli su 3,5 milijarde maraka. Od toga se za 1,73 milijardu maraka vode ili su pri kraju sudski procesi pred međunarodnim sudovima, a od toga su za 299 miliona maraka pristigle izvršne sudske presude. Preciznije, one dospevaju za naplatu u februaru, kad ističe tromesečni moratorijum na naplatu po uredbi Savezne vlade.
      
       Stranci
       Zato sada, gašenjem ove četiri banke, nastupa "oštro šišanje" inostranih poverilaca, kako je tu operaciju opisao ministar finansija Božidar Đelić. Dogovor sa MMF-om je postignut (ili je dobijeno odobrenje, svejedno) tako da diplomatskog skandala neće biti.
       Među najkrupnije poverioce svrstavaju se Fijat, Iveko, Mitilineos. "Nije tačno da će Mitilineos izgubiti svoje potraživanje. Polovina je već vraćena ogromnim naporom Jugobanke, a kredit mu je osiguran, tako da će se sad grčka država pojaviti sa potraživanjem prema našoj. Mitilineos je ulagao kad je zbog sankcija bilo zabranjeno i da li je Jugobanka kriva što se ovo sve sa Kosovom dogodilo, pa je ulog propao", kaže za NIN Borka Vučić. Ona smatra da se najveći deo inostranih dugova mogao otplatiti građevinskim radovima - postoje čak potpisani protokoli na nivoima banaka i vlada sa zemljama Bliskog istoka. Borka Vučić smatra da je načinjena velika greška, jer nijedna zemlja nije gasila svoje nacionalne banke.
       Premijer Zoran Đinđić, pak, smatra da je "vrhunac cinizma" da oni koji su upropastili banke sada drže javnosti predavanja šta je trebalo, a šta nije trebalo uraditi.
       "Niko me ne može ubediti da su sve ove četiri banke u istoj situaciji. Praktično se sa sanacijom zakasnilo, to je trebalo sprovesti pre tri-četiri godine, za svaku banku posebno. Sada je stečaj bio jedino rešenje da se otarasimo stranih dugova, jer bi aktiviranje tih obaveza bilo prejako breme za državu koja nema sredstava da sanira neku od tih banaka", smatra dr Đukić.
       Ni deponenti uglavnom nisu oštećeni, jer su se odavno preselili u bolje banke. Ovde je reč o dužnicima - sad su u prilici da dobiju išćišćene bilanse i da budu atraktivniji u procesu privatizacije, smatra Đukić. Dobar primer su Robne kuće Beograd, kaže on. Beobanka bi u procesu sanacije mogla postati suvlasnik Robnih kuća, na bazi konverzije potraživanja u akcije. Sada je vlasnik država.
       "Nema otpisa dugova, oni sad duguju stečajnoj masi", smatra dr Boško Živković. "Sad je prava umetnost da se sačuva što više radnih mesta i resursa u realnom sektoru, dakle u privredi i zdrave aktive u bankama."
       "Ovo nije dosledna strategija, već očigledno politička odluka vlade da se ne ide odmah u stečajeve preduzeća dužnika, jer bi inače bilo nemoguće da ovakav potres, likvidacija četiri banke ne povuče za sobom nijednog dužnika, krivca za njihovu propast. Očigledno, vlada iz psiholoških razloga nije želela da to sve odjednom uradi, već će te poteze, likvidacije preduzeća, vući postupno, bez panike, korak po korak", smatra Danica Popović.
      
       Makijaveli
       Zatvaranjem ove četiri banke štoperica je počela brže da radi i za njihove dužnike, kaže Radovan Jelašić. Vreme kad manji deo stanovništva živi na račun većeg dela, definitivno je prošlo. Da bi se izbegao domino efekat, ugrađeni su sigurnosni mehanizmi. Prvo, preduzeća od strateškog ili opštedruštvenog značaja vlada će staviti u proces restrukturiranja, što znači hermetičko zatvaranje za naplatu izvršnih presuda. Ako bi stečajni upravnici sada "krenuli đonom" u naplatu potraživanja od dužnika radi punjenja stečajne mase, mogli bi realno dobiti jedva stoti deo. Šta znači da se uđe u neko preduzeće i zaplani pet automobila i tri kompjutera? pita Jelašić. Dakle, stečajni upravnici (kad ih radnici puste da uđu "u posed") prvo treba u narednih šest do devet meseci da naprave stečajni bilans, pa da pozovu dužnike, da vide šta se i kako može naplatiti.
       I tako vreme prolazi, dok se priča polako ne slegne. Tu dolazimo do političkog dela. Za razliku od Dane Popović, koja predviđa da će iz političko-psiholoških razloga stečajevi preduzeća nastupati dozirano, Kosta Čavoški, pak, podseća premijera Zorana Đinđića šta kaže čuveni mislilac Makijaveli - okrutna dela dobro su upotrebljena ako se izvrše odjednom, a potom se ne nastavljaju nego se preobraćaju u stvari što je moguće korisnije za podanike. Suprotno postupanje - konstantno zasipanje podanika okrutnim potezima, ne garantuje dugo održanje na vlasti.
      
       Pritisak
       Banke su, dakle, morale u sanaciju. Pitanje da li je za sanaciju ove četiri banke bilo potrebno šest, osam ili deset milijardi maraka, uopšte nije od značaja - ova država nije u poziciji da razmišlja ni o jednoj od ovih cifara. Iz sveta, upozorava i dr Živković, F-SAL kredit za ove namene očigledno je izostao i to prosto nije imao ko da plati.
       Sanacija španskog finansijskog sektora, podseća dr Popović, trajala je deset godina i koštala deset milijardi dolara, ali ta zemlja imala je načina da novac obezbedi. MMF je podržavao bankarske sektore u istočnoevropskim zemljama - ilustrativan primer je Češka: taj sektor dobio je privilegiju da ne ide u stečaj sve do 1997. godine i krize češke krune. Posle toga zaključeno je da međunarodne organizacije više neće finansirati nezdrave bankarske sisteme.
       Ovo je verovatno jedan od razloga za rasprostranjeno uverenje da su NBJ, Agencija sa sanaciju, stečaj i likvidaciju, kao i obe vlade, pod pritiskom MMF-a, naprečac posle svega šest meseci pokušaja sanacije, doneli odluku o stečaju. "Pritiskao nas je negativni keš-flou, godišnji gubitak od 50 miliona maraka, a ne MMF", kaže Radovan Jelašić. Na pitanje zašto banke onda nisu odmah likvidirane, kad je čekanje koštalo 50 miliona, Jelašić kaže da bi pogrešna odluka koštala mnogo više.
       Zašto se, dakle, čekalo prethodnih nekoliko godina, kad je sanacioni program pravljen još 1997. godine? Doduše, Beobanka sa Zlatanom Peručićem na čelu i Beogradska banka sa Borkom Vučić na čelu imale su svaka svoj sanacioni program. Na kraju nije urađeno ništa, već je cela priča gurnuta pod tepih.
       "Očigledna je činjenica da je NBJ bila pasivna, prethodni guverner nije hteo da ulazi u taj proces, svestan problema sa kojima bi se suočio", kaže Đorđe Đukić. Nova vlast je zapravo izabrala manje zlo - mogla je umesto banaka likvidirati preduzeća dužnike, u kojima radi deset puta više ljudi.
      
       BILJANA STEPANOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu