NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Pobuna u jezičkom raju

U Vukovoj zadužbini nedavno je održan naučni skup povodom filozofskog dela “Jezik prije jezika” Miše Kulića. Takvu počast i takvo uvažavanje kod nas nije doživeo niko od domaćih živih filozofa

      Kulićeva knjiga “Jezik prije jezika” pojavila se pre više od godinu dana i autora su, ubrzo, počeli da upoređuju sa Huserlom, Hajdegerom, sa filozofima svetskog formata. Kulić izbegava da komentariše ove, za našu sredinu gotovo neverovatne komplimente, već je radije spreman da razgovara o samim idejama ove impresivne knjige.
       Miša Kulić (50) rođen je u Sarajevu, živi u Beogradu, a kao redovni profesor predaje na novosadskom Filozofskom fakultetu.
       Može se reći, da je ovaj intervju počeo još 1992. godine u beogradskom, tada kultnom kafiću “Plavi jahač”, a da je priveden kraju prošle nedelje u - “Šumatovcu”.
      
       Šta ste vi, gospodine Kuliću? Teolog niste. Filozof jeste, svakako. A vi, rekao bih, sebe vidite kao teogramatičara. Šta je to teogramatika?
       - Teogramatika nije teološki, već filozofski pojam koji se odnosi na sam način razumijevanja temeljne strukture smisla čovjekovog bivstvovanja kao jezičkog bivstvovanja. Taj smisao sam nazvao teogramatikom, jer pokazuje ne samo teološki kao ontološki smisao gramatike, već, istovremeno, i onaj jezički smisao koji prethodi svakoj teologiji i ontologiji.
      
       Ako sam dobro shvatio, samo preko pitanja o jeziku omogućeno nam je razumevanje smisla čovekovog bivstvovanja?
       - Postoji samo jedno pitanje kojim nam jezik otvara svoj najčudesniji i istovremeno najzagonetniji smisao koji svi bez razlike posjedujemo, a do njega se dolazi samo onda kada razumijemo da postavljajući pitanje o jeziku, to možemo učiniti opet samo jezikom. Putovati u jezik se može samo jezikom, jer se bez jezika ne bi ni znalo da se uopšte negdje putuje. A time nam se odmah pokazuje da se iz jezika ne može izaći i odložiti ga negdje izvan sebe, jer kada bi to bilo zaista moguće, onda bismo tada mi ostali bez jezika, pa onda ne bismo ni mogli imati nikakav smisao, jer nema smisla koji može za čovjeka da bude smisao, a da mu on istovremeno nije kazan jezičkim smislom. Mimo jezičkog smisla ne može se pojaviti nikakav smisao, pa je upravo zato on za nas isto što i apsolutni smisao. Zato se tek ovdje i otvara put u razumijevanje tajanstvenog smisla ljudskog bivstvovanja, jer se odmah zapaža da naše bivstvovanje ne može da zna za samo sebe izvan smisla jezika, odnosno, da je zagonetni smisao čovjekovog bivstvovanja položen u smisao njegovog jezičkog bivstvovanja.
      
       Da li je to blisko Hajdegerovoj poziciji u razumevanju mišljenja i jezika?
       - Hajdeger na jednom mjestu zaista pominje jezičku samozasnovanost našeg bića, ali mi se čini da konsekvence ovog stava nikada nije dovodio u vezu sa pojmom mišljenja. Zbog toga ni Hajdeger ne izlazi iz tradicije razumijevanja jezika samo kao govora, pa je otud jezik za njega samo “kuća bitka”; dakle, ne sam bitak kao bitak. Svakako, budući da Hajdegeru bitak nije isto što i kuća u kojoj bitak stanuje, to mu bitak neprestano i bježi negdje izvan jezika, iako bez jezika nikada ne bi ni mogao da sebe pokaže kao bitak.
      
       Šta je, po vašem mišljenju, “Adamova i Evina teogramatička pobuna” protiv Boga?
       - Riječ je zapravo o zagonetnoj strukturi istovremenosti gramatičkog i logičkog smisla jezika. Sve što možete da kažete, a da neposredno ili podrazumijevajući ima subjekt, objekt i predikat, uvijek nužno ima svoj gramatički, dakle, jezički smisao. Recimo, jedna takva rečenica može da bude da: “mjesec spava u susjednoj sobi”. To ima gramatički, ali ne i čulno-logički smisao, jer nam naše iskustvo odmah kazuje da to nije istina. Tako se vidi da gramatički smisao jezika ne poznaje nikakvu istinu ili neistinu, jer u njemu, isto kao i u predstavi judeohrišćanskog Boga, uvijek sve samo jeste. I kada se kaže da nešto nije, ono opet jeste, jer jeste u smislu kazivanja. Istinu poznaje samo naš logički smisao, jer on odbija da svaka gramatička istina uvijek jeste i njegova istina, odnosno, mi zapažamo da logički jezički smisao, poput Adama i Eve, sumnjom ustaje protiv svoga Tvorca, protiv gramatičkog jezičkog smisla. Pri tome, vidimo da se logički smisao ne može kazati a da se ne kaže gramatičkim smislom jezika, odnosno, čovjek se uvijek kazuje Bogom, kako bi rekla judeohrišćanska teologija, pa se tu odmah i pojavljuje zagonetno pitanje: kako je moguće, i kako se to uopšte događa da se u smislu našeg jezika nalaze istovremeno dva sukobljena jezička smisla, gramatički i logički, božanski i ljudski?
      
       Niče je rekao: nikada se nećemo osloboditi Boga jer imamo gramatiku.
       - Gramatički i logički smisao su fundamentalno sukobljeni upravo zato što u gramatičkom smislu jezika uvijek sve jeste i uvijek sve ima smisao i kada nema logički smisao, jer sve uvijek ima njegov jezički, gramatički smisao. Gramatički smisao jezika ne poznaje ništa besmisleno, a logički smisao jezika to odbija, jer ne vjeruje da je njegov smisao isto što i apsolutni gramatički smisao, pa mu sada ostaje zagonetka: otkud njemu uopšte taj božanski gramatički smisao jezika u kome sve ima smisao, i kakva je to zagonetka njegovog bivstvovanja koja mu omogućava da gramatičkim smislom jedino može da kazuje svoj logički smisao otpora gramatičkom smislu? Vjerujem da je nešto slično mislio i Niče kada je zapisao, mada, nažalost, sam nikada nije šire razvio i objasnio šta je tačno mislio kazivanjem: da se nikada nećemo osloboditi Boga jer imamo gramatiku.
      
       Šta je onda Adamov i Evin teogramatički greh?
       - Adama rado vidim kao teološku apstrakciju ontološkog smisla koju imaju gramatički padeži. A šta su padeži? Padeži čine da jedna riječ ispadne iz svog datog osnovnog nominalnog smisla. Dakle, oni svojom promjenom krive to prvobitno značenje riječi. Padeži su isto što i pad smisla jedne riječi u smisao koji ona u svom osnovnom značenju nema. Tako je ovaj jezički grijeh koji se neprestano čini padežima, istovremeno i slika Adamovog teološkog grijeha, jer i Adam koji sumnjom ispada iz svog jednog od Boga datog značenja, ujedno i krivi sopstveni od Boga dati jedan smisao samog sebe.
       Adamova krivica je, dakle, u tome što je iskrivio svoj jedan božanski smisao, pa ga to i izvodi iz rajskog boravka u grešni, krivi zemaljski boravak, odnosno, Adam ispada iz gramatičkog smisla jezika u logički smisao jezika. Zanimljivo je da Latini padeške promjene i zovu deklinacija, jer declino i znači iskošeno, krivo. Od tada Adam svoj smisao života može jedino da traži na kosini padeža, ali tako da ni u jednom padeškom položaju ne uspije da dohvati sopstveni dati smisao.
       Tako je Adam bez prestanka prisutan u svakom smislu našeg jezika, jer zaista jezik za nas ne bi imao nikakav smisao kada ne bi imao ovaj grešni, padeški smisao koji nam kazuje gdje je nešto, od čega je, do čega je, sa kim je, ali istovremeno, uprkos nesumnjivoj logičkoj orijentaciji koju dobivamo padežima, pojavljuje se i pitanje o smislu te orijentacije. Naime, izgleda potpuno nelogično da gramatički smisao jezika kojim se jedino može kazati ovaj naš logički, svoju orijentaciju ima samo kao nešto istovremeno.
       Mi ne možemo biti istovremeno i od nečeg i do nečeg, dok u gramatičkom smislu jezika, samo malo pažljivije pogledajte tu strukturu smisla - ne postoji stvarna razlika u vremenu, već samo istovremenost. Zato se odmah i vidi da je gramatička struktura jezičkog smisla isto što i teološka struktura, budući da se i u jednom i u drugom slučaju mora pojaviti pitanje o ovom zagonetnom značenju istovremenosti za našu orijentaciju koja se zasniva samo u logici neistovremenosti.
      
       U “Jeziku prije jezika” vi, rado, predloge upoređujete sa anđelima.
       - Svakako, time se tek otvara pitanje gramatičkog kao ontološkog smisla. Padeži u osnovi predstavljaju samo posebno pokazana boravišta prijedloga, jer ta čudesna jezička bića koja se zovu prijedlozi, kao recimo: od, do, ka, sa, na... jedina i daju logički smisao jeziku, ali njihova neobičnost dolazi od njihove apsolutne apstraktnosti. To su riječi bez roda, broja, padeža i vremena, pa i djeluju samo kao neka bestjelesna bića koja poput nekih zvjezdica svijetle u noći da bi svakom jezičkom putniku pružili pouzdanu orijentaciju na zagonetnom jezičkom nebu smisla. Bez prijedloga ne bi mogao postojati nikakav jezički smisao, pa se i postavlja pitanje: kakve su to riječi bez kojih nijedna riječ nema značenje da je riječ? Prijedlozi izvještavaju svakoj riječi gdje je ona, sa kim je ona, do čega je ona... pa su po svom jezičkom značenju prijedlozi isto što i teološki anđeli, jer angelos i znači vjesnik.
      
       Da li je vaša teogramatika, u stvari, radikalna kritika judeohrišćanskog pogleda na svet? Ili je to pokušaj odbrane hrišćanstva?
       - Ne, filozofsko stanovište koje se razvija u “Jeziku prije jezika” ne bavi se ni kritikom, a ni odbranom judeohrišćanstva, već iz orijentacije koju zadobiva u razumijevanju istovremenosti gramatičke i logičke strukture jezika želi da pokaže pouzdano mjesto sa kojeg može jasnije da se razumije smisao čovjekovog bivstvovanja kao jezičkog bivstvovanja.
      
       Nije li “Jezik prije jezika”, danas, u eri svake pa i filozofske postmoderne, pokušaj zasnivanja jednog novog postmodernog metafizičkog mišljenja? Ili se vi, zapravo, vraćate staroj, dobroj metafizici koja je sasvim lepo živela od Aristotela do Hegela, pa i do Hajdegera, ako hoćete?
       - Postmoderna nije jednoznačan pojam, ali ono što se sa sigurnošću može reći, jest da postmoderna bježi od svake metafizike, pa je iz tog ugla gledajući ovo vaše stanoviše o postmodernom metafizičkom mišljenju veoma zanimljivo. Moje filozofiranje je bez sumnje metafizika, spekulacija, i to je za mene jedini duhovni oblik u kojem filozofija jeste filozofija. Filozofija je uvijek bila samo metafizika, promišljanje stvarnosti u njenoj cjelini, a ne u nekom njenom dijelu. Zato to samo izgleda kao paradoks: da se u metafizičkom, spekulativnom mišljenju, koji postoji samo kao čista apstrakcija, i koji zato neupućenom izgleda samo kao neki hladni, bezosjećajni svijet u kojem ne stanuju ljudi, jedino i promišlja ono stvarno univerzalno ljudsko. Zato postmoderno mišljenje nije ono u čemu ja vidim neko filozofsko mišljenje, jer nigdje ne vidim mišljenje u kojem mogu da prepoznam filozofiju.
       S druge strane, razumijevanje smisla jezika kao nečeg besubjektivnog, koje se tematizuje i u postmoderni, kao da bi “Jezik prije jezika” moglo da približi ovoj orijentaciji. Ipak, mislim da to nije moguće, već se ovim možda samo pokazuje da stav o subjektivnosti ili besubjektivnosti nije ona bitna razlika koju bi postmoderna željela da postavi između sebe i metafizike. U osnovi, postmoderna tematizuje jezik kao i dosadašnja metafizika: ne vidi ga drugačije nego samo kao govor. Ali, čim se jezik shvati samo kao govor, iz vida mora odmah da nestane i njegov temeljni smisao u kojem prepoznajemo svoje bivstvovanje, jer se ne zapaža da bismo mi imali smisao jezika i kada ne bismo znali nijedan govorni jezik.
       Poimanje jezika samo kao govora može biti od značaja vjerovatno samo filologiji, ali za stvar mišljenja smisla jezika tu nema nikakvog prostora. Kritika moderne filozofije, ukoliko je ta moderna filozofija metafizika, iz perspektive “Jezika prije jezika” zasnivala bi se, po mom uvjerenju, u nečem drugom. Naime, u previdu da je zapadna metafizika, i to ne samo kod Hajdegera, izolovala pitanje o bitku izvan strukture smisla jezika i neopravdano ga postavila kao jedino sudbonosno pitanje mišljenja.
      
       DRAGAN JOVANOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu