NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Dve države dve lige

“Bivšu Jugoslaviju nijesu razbili sportisti, pa tako neće i ovu. Za A reprezentaciju važnije je da budem selektor, a za crnogorski fudbal da budem predsjednik njegovog saveza i ove dvije funkcije se ne mogu mjeriti po važnosti”

      Čitav galimatijas oko izbora fudbalskog selektora nacionalnog tima Jugoslavije trajao je gotovo tri meseca. Bilo je kandidata kao nikada do sada, naših trenera iz inostranstva najviše, ali dovoljan broj i sa ovdašnjih fudbalskih napaćenih terena. Svi oni nisu imali iste pobude za prestižnu ulogu koja nosi ime - selektor! Jedni su kandidaturu odbili na početku razgovora sa Stručnim odborom FSJ duboko verujući da im takav vruć krompir uopšte nije potreban. Drugi, pak, videli su svoju kandidaturu samo kao deo lične promocije u iznalaženju bogatog angažmana u inostranstvu. Treći su se neobično srdili, na sve i svakoga, jer ih navodno niko ništa nije pitao. Naravno, bilo je i takvih koji su apriori tvrdili da je čitav izbor za selektora bio prilagođen legendi jugoslovenskog i evropskog fudbala Dejanu Savićeviću. On je, kako je istaknuto u FSJ, “postavljen” na mesto nacionalnog “kouča” samo privremeno do novog rešenja, tamo negde do juna... Tako smo u 36-godišnjaku dobili najmlađeg selektora ikada izabranog na ovim fudbalskim prostorima. Zato Dejan Savićević ante portas!
       U ekskluzivnom razgovoru za NIN Dejan Savićević, za vreme igračke karijere u Italiji nazvan još i Genije, pokušao je da rasvetli sva događanja u vezi s izborom fudbalskog selektora Jugoslavije, a da pri tom on nije sebe video u toj ulozi.
      
       Jednom prilikom rekli ste da ste isuviše mladi da biste bili selektor, da još nemate diplomu trenerske škole!
       - Tačno je da sam rekao i svi u FSJ znaju moj stav, što se tiče toga. Valjda je svima jasno zašto je napravljena procedura izbora i šta se sve dešavalo oko tog izbora. Ali, poslije svih događanja i ozbiljnih konsultacija, prihvatio sam odluku Stručnog odbora i Izvršnog odbora FSJ, da kada nijesmo pronašli odgovarajuće rješenje - da do daljeg budem selektor. Ovoga puta samostalno bez gospodina Vujadina Boškova i gospodina Ivana Ćurkovića kao članova komisije iz vremena kvalifikacionih utakmica za šampionat sveta. Prihvatio sam se da u narednom periodu od šest mjeseci napravim novu selekciju igrača - da kada i ako bude izabran novi selektor, ima jasan uvid šta valja dalje raditi. U ovom trenutku to je jedino važno za dobrobit jugoslovenskog fudbala.
      
       Govorilo se da su, recimo, Dimitrije Davidović, Ljupko Petrović, Ljubiša Tumbaković, konačno i Dušan Bajević, bili samo imaginarni kandidati za selektora, a da je Stručni odbor jedino čekao vaš pristanak.
       - Mislim da je to jedna od mnogih naših iskonstruisanih fudbalskih priča. Jer oduvek se u našoj javnosti govorilo da se selektor bira tajno, da o tome odlučuje jedan čovjek (Miljan Miljanić - pr.a.). Razumiješ! Ovoga puta htjeli smo da svi budu zadovoljni. Odluka IO FSJ, sa predsjednikom Draganom Stojkovićem, bila je da napravimo nešto novo, da nam niko ne može zamjeriti, da kaže: eto, opet su uradili “ispod žita”. Znači, da Stručni odbor (predsednik Lazar Radović, predstavnici FSS Milovan Đorić i FSCG Dragutin Spasojević - pr.a.) kaže svoju riječ, a da IO FSJ sve to sprovede u djelo ako je kandidat za selektora odgovorio na sve postavljene norme i uslove.
      
       Koji su to zapravo uslovi i norme?
       - Ranije, koliko je meni poznato, kritičari su govorili: zašto nijeste ponudili ovome, te onome. Kao, ima od toga i toga boljih, zaslužnih, poznatijih, sposobnijih... Stalno su ponavljane nekakve zakulisne radnje i one su dolazile uglavnom od ljudi izvan fudbalskog znanja. Mi smo, da sve bude jasno, ispoštovali proceduru izbora i na kraju su jedan po jedan kandidat otpadali. Iz kojih razloga, fudbalska javnost odlično zna!
      
       Zvanično ste potpredsednik FSJ i predsednik FSCG. Znači, vaše mišljenje oko izbora selektora reprezentacije Jugoslavije imalo je težinu.
       - Logično je da kao predsjednik FSCG i potpredsjednik FSJ odgovaram za određene uspjehe i neuspjehe fudbalske reprezentacije Jugoslavije. Znači, da i nijesam selektor, imam odgovornost. Zato sam na početku ovog razgovora istakao da sebe nijesam htio da kandidujem za selektora, da ne bih, na neki način, favorizovao Dejana Savićevića! Rekao sam da treba da izaberemo iskusnog trenera, dobrog trenera...
      
       Ali, zvaničan konkurs za selektora nije postojao?
       - Kako da nije bio zvaničan kada je razgovarano sa svim slobodnim kandidatima, onim koji nijesu imali obaveze prema klubovima i koji su ponudili svoj plan i program budućeg rada sa reprezentacijom? Svim zainteresovanim koji su ispunjavali te uslove bio je omogućen razgovor sa Stručnim odborom. Naravno da nije bilo novinskog konkursa, pa to nema nigdje u svijetu. Zamislite da u Italiji, na primer, biraju selektora zato što je samo završio trenersku školu, a nije bio trener ni u kakvoj fudbalskoj zabiti. Biti selektor jedne državne reprezentacije podrazumijeva da je trener od ugleda, da je pri tom imao uspjeha u tom radu, da nešto znači u fudbalskom svijetu! Razgovaralo se sa mnogo kandidata, sa mnogim našim vrhunskim stručnjacima - trenerima. Neki su odbili ovo mjesto (Radomir Antić - pr.a.). Sa mjesta potpredsjednika FSJ zalagao sam se da novi selektor treba da ima ugovornu obavezu u četvorogodišnjem ciklusu kvalifikacionih utakmica za odlazak na evropski i svjetski šampionat koji nam predstoji od jeseni. Da selektoru, kako se to ranije dešavalo, fotelja ne bude odskočna daska za odlazak u inostranstvo (Milan Živadinović i Ilija Petković - pr.a.). Nekim kandidatima je predočen takav uslov i odmah su odustali.
      
       Koliko, zapravo, vredi selektorsko mesto kada se zna da je naš fudbal u jadnom stanju?
       - Zna se zašto je naš fudbal u jadnom stanju. Zbog cjelokupnog stanja u državi. Deset godina smo bili u nekakvim ratovima, pod sankcijama, pod blokadom. Klubovi i igrači nijesu imali od čega da stvaraju i žive. Nekada je “Crvena zvezda” mogla, u vrijeme moje generacije, da zaradi po nekoliko miliona maraka od prodatih ulaznica i reklama na stadionu. Više nema jakih firmi kod nas da ulažu novac u fudbal. Zato smo i prinuđeni da “izvozimo” igrače, pa valjda je to svima jasno. Zamislite kada jedna španska “Saragoza” može da dođe u Beograd i za dvadesetak miliona maraka kupi malog Drulića. A kritičari, uvek bogomdani, za sve prodaje igrača optužuju Miljana Miljanića.
      
       U svim razgovorima Miljan Miljanić je postao neizbežan.
       - U takvim razgovorima je sramota spominjati Miljana. Sve to dolazi od profesionalnih kritičara, pod znakom navoda. Sa njima se nikada nijesam mogao da složim. Da su našli nekog drugog čovjeka, ‘ajde! Ali, čovjeka, koji je čitav život podario fudbalu, kritikovati bez argumenata, jeste sramota. Miljan nije kriv za odliv igrača. Isto se događalo u svim državama istočnog bloka. Niko nikoga za to nije optužio u Rusiji, Rumuniji, Bugarskoj, Ukrajini... Da li su “kritičari” čuli za “Bosmanov zakon”, koji kaže da su svi igrači na svijetu slobodni odmah po isteku ugovora, još i besplatno. Ovaj zakon donijet prije više godina priznala je i Svjetska fudbalska asocijacija (FIFA), a FSJ je njen član. Ko onda može da zabrani odliv igrača iz Jugoslavije? Možda Miljan Miljanić?
      
       Znači li to da će i buduća reprezentacija biti sastavljena isključivo od fudbalera koji igraju u inostranim klubovima?
       - To je naša stvarnost. Ali ne tvrdim da oni koji pokažu zrelost u našim klubovima, neće imati svoju šansu. Priliku da igraju imali su i igrači naših klubova u proteklim, doduše, neuspjelim kvalifikacijama za šampionat svijeta.
      
       Ako i posle juna ostanete na mestu selektora FSJ, koliko ćete se osloniti na igrače iz vaše generacije koji se baš nisu proslavili na šampionatu sveta u Francuskoj i evropskom u Belgiji i Holandiji?
       - Onoliko koliko budu trajali. Mislim da je pogrešno govoriti da je to bila neuspješna generacija. Već sam napomenuo da smo bili dugi niz godina pod blokadom, da nismo mogli u najboljim godinama da igramo zajedno i učestvujemo na velikim turnirima sve negdje do 1994.
      
       Šta ako dođe do “razvoda” Srbije i Crne Gore?
       - Sigurno da će biti teško, da postoji jedna zajednička liga, ukoliko budu dvije suverene države. Onda će i reprezentacija biti pod upitnikom. Ali, moram da istaknem da i onu bivšu Jugoslaviju nijesu razbili sportisti, odnosno fudbaleri. Tako, da i ovu Jugoslaviju sigurno neće razbiti sportisti. Taj posao treba ostaviti političarima, da se oni na najbolji način dogovore...
      
       Fudbalska reprezentacija Crne Gore već je imala prilike da se okuplja i odigra jednu nezvaničnu utakmicu, onako radi sebe...
       - Bila je to samo želja igrača poteklih iz Crne Gore da se zbog sankcija predstave svojim navijačima, a koji nijesu imali prilike da ih uživo gledaju. U tom periodu Peđa Mijatović i ja bili smo značajni igrači u Evropi. Zato je organizovana utakmica revijalnog karaktera između “Montenegro starsa” i igrača iz crnogorskih klubova. Ništa nije bilo politički obojeno, ništa specifično. Posle smo se družili, išli zajedno na večeru...
      
       Konačno, da li je mesto selektora fudbalske reprezentacije Jugoslavije važnije od uloge predsednika Fudbalskog saveza Crne Gore?
       - Što se tiče A reprezentacije, važnije je biti selektor. A za crnogorski fudbal važnije je da budem predsjednik njegovog saveza. To su, ipak, dva mjesta i dvije funkcije podijeljene i ne mogu se mjeriti po važnosti.
      
       ALEKSANDAR MIHAJLOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu