NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

U kandžama OFAK-a

Iako su Jugoslaviji zvanično ukinute sankcije, one ne samo da još važe, jer je novac još zamrznut i biće, već suma zaleđenog novca može i dalje da se povećava

      Da li je istina da bivša Jugoslavija na računima koje je zamrzla Agencija za kontrolu inostranih računa (OFAK) ministarstva finansija SAD od 1992. do 1998. godine, ima 1,4 milijardu i četiri stotine miliona dolara kao što je to svojevremeno tvrdila bivša direktorka Beogradske banke Borka Vučić ili je to jedna od ribarskih priča o bogatoj tetki u Americi?
       Lakonski odgovor bio bi - pare su kod ujka Sema a on, stvarno, sporo računa. Duži odgovor traži vraćanje jednu deceniju unazad. “Niko u zemlji ne zna koliko para u inostranstvu imaju jugoslovenske banke i preduzeća. Računima preduzeća trebalo bi da se bavi Privredna komora Jugoslavije, ali se ona time ne bavi. Jedino što pouzdano znamo je da bivša centralna banka Jugoslavije na računima u SAD ima zamrznutih 179 miliona dolara, ukupno u svetu 360 miliona dolara i zlato u vrednosti od 70 miliona dolara kod Kredi Svis i Bank Frans”, kaže za NIN Olivera Ilinčić, direktor deviznog sektora Narodne banke Jugoslavije (NBJ) i član finansijske grupe u okviru jugoslovenskog tima za sukcesiju.
      
       Moljakanje
       Ironično, ali istinito - socijalisti i nove jugoslovenske vlasti, ogorčene sporošću OFAK-a, mogli bi da se slože da bi od međunarodne zajednice bilo lepše da je SRJ i drugim bivšim republikama SFRJ dozvolila da uzmu novac koji je njihov, nego da, od prilike do prilike, moljakaju za donacije.
       Iako su Jugoslaviji zvanično ukinute sankcije, one ne samo da još važe (jer je novac još zamrznut i biće) već suma novca može i dalje da se povećava, jer ukoliko jugoslovensko preduzeće nije izmirilo svoje obaveze prema nekom američkom subjektu, OFAK i dalje automatski ima pravo da zamrzne i na jedinstveni račun pošalje novac koji bi ovog četvrtka bio upućen u SAD.
       Dobra vest je da su transferi novca koji su svojevremeno takođe bili zamrznuti (od sto dolara građana koji su svojima slali pare za lečenje do ozbiljnijih suma preduzeća u visini od, na primer, 750 000 dolara) odmrznuti u oktobru prošle godine. Banke i preduzeća sa OFAK-ove liste, koja nemaju dugovanja prema SAD, mogu normalno da obavljaju platni promet sa Amerikom. Na nekad kilometarskoj listi ostala su samo imena pojedinaca, porodice Slobodana Miloševića, njihovih bliskih saradnika iz SPS-a i JUL-a, Ratka Mladića, Radovana Karadžića i Bogoljuba Karića.
       U centralnoj banci NIN-u je potvrđeno da je u sredu NBJ posetio jedan član OFAK-a, a drugi bi u Beogradu trebalo da bude idućeg meseca.
       Američki sagovornici rekli bi da nikako ne treba mešati stav aktuelne američke administracije - koja podržava brzo odmrzavanje računa i OFAK-a “čovečuljka koji vuče konce iza velike figure čarobnjaka iz Oza”.
       OFAK je, objašnjava se, dosadna , veoma birokratizovana i spora institucija, uvek hitra da zamrzne račune terorista svih vrsta, ali prilično nemarna da ih jednom, kad za to dođe vreme, i odmrzne. Od oko 150 službenika koliko ih u OFAK-u ima, samo jedan, ili povremeno dva angažovana su na jugoslovenskom slučaju.
       “Ne znamo čak ni da li je na taj zamrznuti novac obračunavana kamata ili nije. Ni u to do sada nismo imali uvida”, kaže Ilinčićeva.
       Borka Vučić, koja je javnost zaprepastila izjavom da su Amerikanci dužni nama a ne mi njima, tvrdila je da na taj novac prvo nije plaćana nikakva kamata, a zatim je određena kamata od jedan i po odsto godišnje.
      
       Panika
       Jugoslovensku stranu danas hvata takva nervoza, da je sklona da veruje da će novac koji joj pripada dobiti “na sveto nikad”.
       Optimističkiji odgovor od “nikad” je da bi suma koja ulazi u sukcesiju mogla biti razdeljena u naredna tri meseca, jer je američka strana odlučila da pokuša da ubrza proceduru. Nešto od tog ubrzanja čini i u delo sprovedena inicijativa američke administracije da ljudi koji sređuju bilanse dve agencije - Beogradske i Jugobanke u Njujorku, budu povezani sa američkim ekspertima koji sede u Agenciji za sanaciju banaka i češljaju bilanse likvidiranih: Beogradske, Invest, Jugo i Beobanke.
       Obećanu brzinu kvari činjenica da je dokumentacija dve agencije, 1992. godine stavljena u podrume njujorškog bankarskog odeljenja, negde zagubljena. “Nedostaju neki vrlo važni dokumenti i čovek se može ozbiljno zapitati kako se to dogodilo”, kaže za NIN Radovan Jelašić, viceguverner NBJ zadužen za kontrolu banaka.
       Već spominjana Vučićeva, izjavila je ranije da je 1996. godine jedna ekipa Beogradske banke išla u Njujork da bi obnovila važnost kredita koje je odobrila jugoslovenskim klijentima i da je dokumentacija zaista bila u jednom podrumu, ali dostupna za pregledanje i fotokopiranje.
       U ovom trenutku obe strane u maratonskim i iscrpljujućim pregovorima slažu se da celo knjigovodstvo dve agencije mora ispočetka da se rekonstruiše.
       Da bi stvar bila gora i zapetljanija, na računima dve agencije bilo je novca bivše centralne banke, depozita (uglavnom srpskih) ali i preduzeća iz drugih SFRJ republika. Jelašić kaže da su dve agencije, takođe, odobravale kredite preduzećima iz cele bivše Jugoslavije što dodatno komplikuje proceduru u pregovaranju i jasno utvrđivanje o tome kome šta pripada. Na papiru dve agencije poseduju sto miliona dolara, “ali njihova dugovanja su znatno veća”, kaže Ilinčićeva. Za američku stranu, to je unutrašnje jugoslovensko pitanje. OFAK će odmrznuti tih sto miliona dolara, a kako će oni biti raspodeljeni stav je unutar-jugoslovenskog dogovora.
       Zanimljivo je da u Jugoslaviji ima dosta ljudi (najmanje osam) koji bi mogli posvedočiti ili izneti detalje o radu i zaduženjima dve agencije. Prvi direktor Agencije Beogradske banke bio je Boško Kostić, sadašnji direktor Rajfajzen banke i nekadašnji direktor Anglo-Jugoslav banke koji je u Londonu službovao u vreme uvođenja sankcija. Ta banka imala je, prema sećanjima sagovornika NIN-a, oko deset miliona dolara na računu agencije Beogradske banke u Njujorku. Pokušaj NIN-a da kod Kostića proveri taj podatak, nije dao rezultate.
      
       Svedoci
       Jedan od direktora Agencije Jugobanke bio je i Dušan Trbojević, nekadašnji viceguverner NBJ.
       Sagovornici NIN-a tvrde da bi Geneks, koji je na OFAK-ovoj listi imao uredno registrovanih 47 adresa, od sedišta u Beogradu do predstavništava u celom svetu, među kompanijama trebalo da ima najviše novca u SAD. Pokušaj NIN-a da to u Geneksu proveri, ostao je bez uspeha.
       Preduzeća sa liste, koja bi mogla imati novac na računima u Americi, nisu se obraćala za pomoć Privrednoj komori Srbije niti je u knjigovodstvima preduzeća koja ulaze u privatizaciju posebno registrovana takva stavka. Od 1992. godine u tim preduzećima (na listi OFAK-a su bile sve važne banke i preduzeća) promenilo se mnogo rukovodstava, a knjigovodstvo u kojem je postojao trag o potraživanjima i dugovanjima prema Americi je možda, takođe, pojeo neki ćošak u skladištu.
       U Minelu (koji je od 1992. godine mnogo puta promenio organizacionu šemu) rečeno nam je da novo rukovodstvo firme ne zna da li ima novca na računima u Americi, ali da ne veruje u to.
       U Jugoeksportu koji je sada u stečaju, nadležni stečajni upravnik takođe nije bio spreman za razgovor iako je prema podacima objavljenim u štampi 1992. godine, ta firma u trenutku blokade imala dva miliona dolara na računu i nakit Zlatare “Majdanpek” u vrednosti od 500 do 600 hiljada dolara u kasi. Na poverilačkoj strani mogli bi se naći američki klijenti kojima je Jugoeksport u to vreme trebalo da isporuči ugovorenu robu. Ta roba je, prema izvorima NIN-a zadržana u zemlji zbog uvođenja sankcija, prodata na domaćem tržištu i uknjižena u bilans preduzeća.
       Vredi reći da je sva dokumentacija o zamrznutom novcu, kao i inventar (u koji spada i imenik službenika Jugoeksporta) pohranjena u skladištima u Njujorku.
       Prema sećanju sagovornika NIN-a i Sevojno (na listi OFAK) ima nekoliko hiljada dolara na svom računu.
       Sagovornici NIN-a sa obe pregovaračke strane veruju da je milijarda dolara, koliko bi prema računu Vučićeve moralo biti u SAD “preterana cifra”, ali se slažu da je većina preduzeća imala od nekoliko hiljada do nekoliko miliona dolara na računima u Americi.
      
       Prema novim jugoslovenskim vlastima sumnjičavi, bivši direktori dve agencije u Njujorku tvrde da domaća strana pokazuje neshvatljivu mekoću prema OFAK-u i dozvoljava da sav novac sa američkih računa uđe u sukcesiju iako je (prema svedočenju Vučićeve) 90 odsto novca u agencijama pripadalo srpskim preduzećima. U sadašnjem timu za pregovore o sukcesiji, NIN-u je rečeno da se upravo radi na tome da se suma koja pripada jugoslovenskim preduzećima izuzme iz deobnog bilansa bivše Jugoslavije.
      
       Mreža
       Zanimljivo je da američki sagovornici koji pamte Borku Vučić iz njenih najboljih bankarskih vremena, i dalje veruju da bi ona mogla imati dragocene podatke o tajnim jugoslovenskim državnim računima i da je nevolja što je nekooperativna. Vučićeva je u nekoliko navrata izjavila da je radila sa Miloševićem i da bi radila sa bilo kojim jugoslovenskim vlastima da je pozovu, ali je nevolja što njen rejting, i među bivšim saradnicima (iz vremena Miloševića) i kod novih jugoslovenskih vlasti, nije najbolji.
       Američki sagovornici, na primer, veruju da je Vučićeva razvila veoma inteligentan način za redistribuciju jugoslovenskog novca preko centralne banke Kipra, a ne, kao što se verovalo, preko of shore jedinice Beogradske banke u toj zemlji.
       I jugoslovenski i američki sagovornici skloni su da toj priči dodaju nekoliko pikantnih detalja. Sin guvernera centralne banke Kipra bio je, navodno, odličan drug Marka Miloševića, sina bivšeg jugoslovenskog predsednika. Otac, guverner i sadašnji kandidat za predsednika Kipra, navodno, ignoriše sve pokušaje jugoslovenskih vlasti da dospeju do podataka o jugoslovenskom novcu, jer bi mu to upropastilo predizbornu kampanju. Prisustvo kiparskih banaka je vidljivo i u centru Beograda, a i neke grčke banke za koje se ranije verovalo da su bile kanal za odlivanje jugoslovenskog novca, takođe su u Beogradu, ali uz jasan blagoslov i dobrodošlicu NBJ.
      
       TANJA JAKOBI
      
      
Tajne

Kad tvrde da u SAD leži više od jedne, a u svetu na zamrznutim računima ukupno dve i po milijarde dolara, socijaliste, u stvari, niko ne može da pobije, izuzev njihove bliže neugodne prošlosti. Ukoliko je Jugoslavija posedovala toliki novac, i to na računima koji su tajna i za strance i za nove vlasti, zašto ih jednostavno nije uzela, već se samo kod Kine od 1997. do svog pada zadužila milijardu maraka.
       Kako to da je posle pretnje kineskog Sinoghema da će obustaviti isporuku nafte, Vučićeva uzela izrazito skup kredit kod Australian Nju Ziland (ANZ) banke od 50 miliona dolara u proleće 1997. godine? Zašto je tadašnja vlast prodala udeo u Telekomu Srbija, i kako to da je Mirko Marjanović do poslednjeg daha 2000. godine pregovarao o prodaji beočinske Cementare i Cementare u Novom Popovcu da bi se obezbedio novac za predizbornu kampanju SPS-a?


      
      
Put novca

Glavni cilj američke administracije je da utvrdi gde će, pošto bude odmrznut, novac završiti. Time se bar zvanično objašnjava temeljan pristup OFAK-a koji zastupa tezu da se novac ne može odmrznuti pre nego što se detaljno utvrdi koliko je novca bilo na računima, da li je neko od jugoslovenskih preduzeća imalo depozit u jednoj a uzelo kredit u drugoj američkoj banci i slično. Kad ti podaci budu sređeni (računa se da je razuman rok oko dve godine), lista sa utvrđenim rezultatima biće stavljena na OFAK-ov veb sajt na Internetu. Potom će mogući američki potražioci moći da stave nove zahteve, u tom slučaju će sve završiti pred nekim od američkih sudova i to ne može trajati manje od tri do pet godina.
       Ukoliko bi se po odmrzavanju računa utvrdilo da bi novac legao na račun nekog pojedinca ili preduzeća kojim rukovodi neko od bliskih Miloševićevih saradnika (na primer, ukoliko bi bilo utvrđeno da Progres koji vodi bivši srpski premijer Mirko Marjanović poseduje novac na američkim računima), blisko je pameti da bi takav transfer bio zaustavljen i da bi novac završio u jugoslovenskoj državnoj kasi.


      
      
Kina i Rusija

Jugoslavija raspolaže sa 46 miliona dolara novca u Kini, što je doduše gotovo nikakva suma prema jugoslovenskim dugovima koji su samo u periodu od 1997. do 1999. godine porasli na milijardu nemačkih maraka.
       Jugoslavija, takođe, ima potraživanja iz vremena bivšeg SSSR-a od oko 800 miliona dolara, ali pregovori u vezi sa vraćanjem tog novca idu sporo. Rusija koja je preuzela vraćanje tog duga, trebalo bi da da Jugoslaviji novac koji je gotovo dvostruko veći od ukupnog iznosa donacija u 2001. godini. Jugoslavija ima novi dug koji datira iz 1997. godine i iznosi između 270 i 300 miliona dolara.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu