NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Carska godina

Malo koji lider danas u svetu može da se pohvali tolikom i nesmanjenom popularnošću kao ruski predsednik Vladimir Putin, uprkos tome što mu kod kuće zameraju "prozapadnjaštvo", a na Zapadu uspostavljanje "medijskog monopola" u Rusiji

      (Specijalno za NIN)
      
       Ruski predsednik Vladimir Putin, koji se, za svoje protekle dve godine u Kremlju, u očima SAD kvalifikovao kao solidniji partner nego što je bio njegov prethodnik Boris Jeljcin, (ne)očekivano je postao meta američke administracije, ali ne zbog nekog ozbiljnog neslaganja u odnosima Vašingtona i Moskve, već zbog "slobode javne reči" u Rusiji. Slučaj TV 6, koja je prošle nedelje, na osnovu sudske odluke morala da prekine emitovanje, u neku ruku predstavlja reprizu drame koju čuvena televizijska mreža NTV, nije uspela da preživi. Njeno gašenje na Zapadu je propraćeno gromoglasnim kritikama u kojima je Putin optuživan, maltene, za povratak staljinizmu. Ovog puta, Bela kuća i Stejt department zadovoljili su se znatno blažim kvalifikacijama koje se svode na upozorenje da mogući nestanak još jedne "poslednje nezavisne televizije" predstavlja "ogroman korak nazad" i svedoči o "prisustvu političkog pritiska na ruske nezavisne medije".
       Ta razlika je u jačini američke reakcije na zlu sudbinu TV 6 u, najmanje, dve nove činjenice u gledanju Zapada na ruskog lidera. Prvo, da je on za zvaničnu Ameriku i njene evropske saveznike postao, istinski, toliko značajan partner da i jedni i drugi izbegavaju da svaki zgodan povod koriste da ga uzmu na zub. "Udar" na TV 6 je, naime, pogodio samo Amerikance, dok su ga Evropljani potpuno "prevideli", dok ih je gašenje NTV-a, pre godinu dana, udružilo u veoma bučnoj osudi. Drugo, priznaje se, pre svega u Zapadnoj Evropi, ali i u SAD, da se Putin, i u takvim potezima kao što je sudska intervencija protiv ove TV stanice (mada on odbija da u tome ima ma kakvog, pogotovo ne neposrednog udela), strogo drži domaćih zakona.
       I domaća reakcija je ovog puta mnogo uzdržanija nego kad je počela drama(tizacija) gašenja NTV-a, jer je u međuvremenu svima, izuzev ogorčenim profesionalnim "antiputinovcima" postalo jasno da se istorija ponavlja i da je i ovog puta reč o trzajima onemogućenih bivših moćnika, tzv. oligarha iz Jeljcinove ere, koji pokušavaju da sačuvaju preostale ili povrate ranije poluge uticaja na politiku Kremlja i na političkoj sceni u celini.
      
       Famozni Berezovski
       Sudbina koja je snašla NTV i sada TV 6, bez obzira na to što Putin odbija svako lično učešće u njihovoj likvidaciji, predstavlja očiglednu ilustraciju njegove strategije sređivanja prilika i odnosa na domaćoj sceni, odnosno "lišavanja" moći dveju najuticajnijih grupacija na ruskoj političkoj sceni. Prvi su bili već pomenuti oligarsi, biznismeni koji su stekli fantastična bogatstva tokom kriminalne faze privatizacije nacionalnih bogatstava, a finansiranjem Jeljcinovih predsedničkih kampanja i pravo neformalnog saodlučivanja o državnoj politici. S Jeljcinom im je to polazilo za rukom, dok su s Putinom već na početku imali probleme. Najistaknutiji među njima, Vladimir Gusinski i Boris Berezovski koji su svoje finansijsko-privredne interese i političke ambicije štitili preko medijskih imperija (prvi je posedovao NTV, drugi TV 6, kao i akcije državne televizije ORT, a obojica i niz dnevnih listova, nedeljnika i radio-stanica), neminovno su se našli prvi na udaru, jer su najupornije nastojali da svoj uticaj na Jeljcina prenesu i na Putina.
       Drugi su bili gubernatori, lideri oblasti, koji su u Jeljcinovoj eri po položaju bili i članovi Gornjeg doma parlamenta, odnosno sudelovali i u političkoj i u zakonodavnoj vlasti.
       Za Putinovu strategiju obe grupe su bile opasne, jer su faktički predstavljale žarište političke nestabilnosti karakteristične za sve vreme Jeljcinove vladavine. Oligarsi u prvom redu, jer su mnogi gubernatori bili pod njihovom kontrolom, uticajem ili njima izmanipulisani. Nije, onda, bilo čudno što je Putin prvo njih lišio poluga destrukcije države. Da su se Gusinski i Berezovski zadovoljili s moći koju im je obezbeđivao njihov biznis, NTV i TV 6 bi i danas bili na sceni, jer su obe stanice, i zbog programa i zbog profesionalizma (izuzev u njihovoj upadljivo antikremljovskoj, antiputinskoj orijentaciji, zasnovanoj na negaciji po svaku cenu u prvom redu ruskog predsednika lično, pa tek onda njegove politike) uživale veliki ugled i popularnost.
      
       Bez potresa
       Iako je izgledalo da će obračun s Gusinskim i Berezovskim, koji je u jednom trenutku podigao veliku prašinu, ugroziti Putinovu neprikosnovenost kao lidera koji "nije kao njegovi prethodnici" i pomračiti njegovu omiljenost u najširoj javnosti, faktički se ništa nije promenilo. Ni u poziciji njegovih inostranih partnera, ni na domaćoj sceni. On i dalje uživa nezabeleženu popularnost, mada u životu običnog ruskog čoveka nema mnogo upadljivih promena nabolje.
       Istina, optimizam koji on širi, kad tvrdi da su stvorene osnove da se i 2002. nastave "ubrzani oporavak privrede" i "rast životnog standarda stanovništva" - ima pokrića. Putin je, naime, uspeo da zaustavi eroziju posle finansijskog kraha avgusta 1998, koji je prouzrokovao ne samo odliv stranog kapitala i pad nacionalne ekonomije, već i opšte osiromašenje najširih slojeva stanovništva, još gorim obezvređivanjem rublje nego na početku te decenije. Rusija je prošle godine ostvarila privredni rast od pet i po odsto, prosečna plata je skočila za šest i po procenata (na, za opšte ruske prilike, zavidnih tri i po hiljade rubalja, što će reći na oko 8 000 dinara), dok je nezaposlenost svedena sa 11 na devet odsto.
       Njegovu popularnost nije ugrozila ni nedoglednost "čečenske kampanje", iako je upravo očekivanje, da će ona najzad, posle godina Jeljcinovih vojnih poraza u dva rata protiv gorštačkih terorista na severnom Kavkazu i njegove kolebljive politike mira, bilo presudno što je nacija prihvatila nepoznatog Putina kao svog. Istina, novija ruska istorija, bar otkako se praktikuju istraživanja javnog mnjenja, svedoči o tome da je popularnost njenih lidera jeftina roba.
       Svaki od njih je na početku vladavine uživao veliko poverenje uz rastuću popularnost, da bi posle nekoliko godina bio suočen sa razočaranjem ili ravnodušnošću javnosti. Tako je bilo sa Mihailom Gorbačovom, kome su perestrojka i glasnost obezbedili opšte prihvatanje u narodu i priznanje, sve dok mu "rat protiv votke" nije skinuo oreol najomiljenijeg lidera i izložio ga podsmehu, kao Nikitu Hruščova, tri decenije ranije. Ponovilo se sa Jeljcinom, čija je popularnost na početku bila u obrnutoj srazmeri sa opadajućim autoritetom Gorbačova na zalasku, ali nije izvesno da će slično biti i sa Putinom.
      
       "Car" koji to nije
       Putina, kao po inerciji, i posle dve godine od njegovog ulaska u Kremlj, nazivaju "novim carem Rusije", što je godilo Jeljcinu, ali ne odgovara njegovom profilu. Ako je išta u vezi s njim očigledno, onda je to utisak da on, za razliku od njegovog prethodnika, koji se čak trudio da se uživi u tu ulogu, uopšte ne odgovara tradicionalnoj predstavi o ruskom "caru" postcarske epohe. Kao najpopularniji ruski političar od početka devedesetih, Putin je prvi od njih koji svoju politiku, gotovo potpuno oslobođenu od ideologije, zasniva na pragmatičnim ciljevima.
       On je nesumnjivo političar evropske orijentacije, s ambicijom da Rusiji obezbedi dostojno mesto i ulogu na svetskoj sceni, s tim da joj oni pripadaju zbog njenih stvarnih vrednosti i značaja, a ne osnovu (vojnog i drugih) potencijala, kao što je bio slučaj sa bivšom sovjetskom supersilom. Ako ga poredimo sa Jeljcinom, mogućno je zaključiti da je mnogo veći nacionalista i patriota nego njegov prethodnik. To kad je reč o prioritetima njegove spoljne politike i njegovog delovanja na svetskoj sceni, koji svedoče o njegovoj oportunosti, pragmatičnosti, pa i cinizmu. Na unutrašnjem planu, međutim, razlika je još upadljivija. Jeljcin, bivši komunista najvišeg ranga, deklarisao se kao "ubeđeni", ako ne i ogorčeni antikomunista, dok se za Putina može reći da nije antikomunista, mada sigurno nije ni komunista.
       Za Jeljcina je, na primer, karakteristično da je više pratio diktate spoljnopolitičkih ciljeva zapadnih zemalja, u prvom redu SAD, da se svojski trudio da bude prihvaćen (kroz farsičnu G-8, kao da je svojim partnerima govorio: "Primite me, i ja sam vaš"), dok se Putinova "popustljivost" prema Zapadu (opet u prvom redu prema SAD) svodi na traganje za modusom vivendi, ne na štetu već u korist Rusije.
       Iako nema javne potvrde, nesumnjivo je da se u Rusiji, zahvaljujući njegovom uticaju, rađa politička superpartija, Ujedinjena Rusija, spajanjem pokreta Jedinstvo i Otadžbina-cela Rusija (ovaj drugi je osnovao moskovski gradonačelnik Jurij Luškov kad je pre dve godine uobražavao da bi mogao da zasedne u Kremlju, koji je u međuvremenu pristao uz Putina, a njegova politička tvorevina izgubila smisao). Putinova ambicija je da u parlamentu, njegovom donjem domu Državnoj dumi, deluje jaka partija koja neće morati da paktira s njegovim političkim protivnicima.
       Zbog toga, mada pre svega zbog obuzdavanja destruktivne uloge NTV-a, sada i TV 6, Putina ne smatraju demokratom u evropskom smislu te reči, mada je veliko pitanje da li je Rusiji danas takav demokrata uopšte i potreban. U svakom slučaju, bez obzira na sve promene od raspada SSSR-a, čini se da Rusi i dalje veruju da je njihovoj zemlji potrebno da najzad dobije jednog "dobrog cara". Iako mu se ta uloga sviđala, Jeljcin se u njoj nije proslavio. Iako Putin tu ulogu ne želi, očigledno je da njegovi sunarodnici misle da joj on više odgovara nego bilo ko od njegovih prethodnika.
      
       BRANKO STOŠIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu