NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Čarobnica dečijeg srca

Padao je sneg nad Stokholmom kada je u ponedeljak 28. januara 2002. u 95. godini života, u svojoj kući u Stokholmu, umrla Astrid Lindgren. Ceo svet ju je zvao Pipi Duga Čarapa

      (Specijalno za NIN iz Stokholma)
      
       Imala je temperaturu, nešto višu nego obično. Verovatno se radilo o prehladi koju je već duže vreme imala. Bila pri punoj svesti, ali slaba i u krevetu. Svest joj se pokatkad gubila, ali smo imale snage da zajedno ponešto otpevamo - tada su joj reči navirale."
       Ovako opisuje poslednje trenutke Astrid Lindgren njena bliska prijateljica Margaret Strumsted. A Ale Viriden, najbolji prijatelj najpoznatijeg pisca za decu, kaže da iako slepa i jako slaba, svest nije gubila do kasno u nedelju uveče. "Za mene je ovo veliki gubitak. Bili smo dobri prijatelji poslednjih 70 godina."
       Pisac Barbara Lindgren kaže da Astrid poznaje od svoje 12 godine, kada joj je poslala jedan svoj tekst. Dobila je jedan pozitivan odgovor od Astrid i to je bio početak životnog druženja: "Ona je bila istinski prijatelj, jednostavan i vredan poznanstva. Njene knjige će tek živeti. Ona je uvela svakodnevni život u dečiju literaturu, uporedo uspevajući da decu uteši i obraduje."
      
       Vidimo se u Nangijali
       U novembru 2001. Astrid je napunila 94 godine života. Proslavila ga je mirno u krugu najbližih. Sama nije davala intervjue ali su ponovo njeni najbliži otkrivali ponešto iz njenog života. Njen prijatelj Ale Viriden doneo joj je buket lala, razgovarao s njom o događajima u svetu:
       "Kakav je ovo svet u kojem živimo? Nekako ga osećam stranim", komentarisala je poslednje događaje u Americi. Kažu da je iako iscrpljena, dočekivala goste s kafom i kolačima, jer je i sama mislila da su jako ukusni.
       Ovih dana ponavljaće se često citat iz njene knjige "Braća Lavlje srce": Vidimo se u Nangijali! Oni koji Astrid nisu razumeli (oni koji nikada nisu bili deca), prevodili su Nangijalu kao želju za smrću ili zemlju smrti. Ali, svi koji su ozbiljno čitali Astrid znaju da je ona u svojim knjigama mračnu stranu života olakšavala. Nangijala ili Nangilima je samo drugo ime za Nevidljivu zemlju ili neku daleku zemlju gde ćemo se svi ponovo družiti. "Astrid nije više ovde i sada, ali u Nangijali će se uvek nalaziti i za nas i za našu decu", kaže Lars Linder, jedan od mnogih Šveđana koji pokušava da ublaži tugu posle smrti velike čarobnice dečijeg srca.
       Njene priče pratile su decu od polovine prošlog veka. Bile su drugačije. Dotadašnji pisci za decu pisali su o dalekim zemljama, carevima i princezama. Astrid je govorila o napuštenoj, odbačenoj deci, koja su živela tu, u zemlji radničkog zamaha u borbi za bolji život. Pisala je o njima i baš za njih.
       Evo šta je najomiljeniji pisac Švedske u jednom rukopisu za svoju izdavačku kuću "Raben & Sjogren" napisala o sebi: "...
       I da počnemo od početka - u novembru 1907, tada kada sam se ja rodila u jednoj staroj crvenoj kući oko koje su rasla jabukova drva. Bila sam drugo dete u kući od oca zemljoradnika Samuela Augusta Eriksona i majke Hane, rođene Jonson. Imanje se zvalo Nes i još uvek se tako zove i bilo je u posedu crkve od 1411. Mi smo imali imanje pod rentom. Kuća je bila iz 1700.... Nas je bilo četvoro dece Gunar, Astrid, Stina i Ingegard i živeli smo jedno srećno detinjstvo u Bulerbiju, baš kao i junaci u mojim knjigama iz Bulerbija.
       ...U međuvremenu smo porasli - kada je došlo vreme da se damo u svet. Ja odlazim za Stokholm, gde se školujem za sekretaricu, radim u jednoj kancelariji, udajem se (1931) i dobijam dvoje dece, Larsa i Karin. Oni su želeli da im pričam. To sam i radila.
       Ali nisam pisala knjige, ne, jer sam još od ranije odlučila da to ne radim. Većina ljudi koja nikad nije napisala nijednu knjigu u životu i ne donosi nikakvu zvaničnu odluku da neće pisati, ali ja sam to odlučila.
       Još u školi su mi govorili 'kada porasteš, pisaćeš knjige'. Čak sam nekoliko puta u sali uvredljivo nazvana 'Selma Lagerlef iz Vimerbija'. Mislim da me je to uplašilo da čak nikad i ne pokušam s pisanjem, mada sam negde u sebi znala da bi pisanje bilo zabavno. I uvek mi je postavljano pitanje: kako sam ja uopšte počela da pišem?
       Moja tada sedmogodišnja ćerka Karin imala je 1941. godine upalu pluća. Svake večeri tražila je da joj sa ivice kreveta pričam neku dečiju priču. Jedne večeri, onako iscrpljena, upitah je: 'Šta da ti pričam?' A ona odgovori: 'Pričaj mi o Pipi Dugoj Čarapi!' Ovo ime Karin je u trenutku smislila. Naravno da nisam pitala ko je bila Pipi Duga Čarapa, već sam samo počela priču. Iza jednog tako čudnog imena mora da postoji neka čudna devojčica. Kasnije su Karin i njeno društvo pokazivali živo interesovanje za Pipi tako da sam priču o njoj ponavljala i ponavljala.
       Marta 1944. padao je sneg u Stokholmu... Pala sam i ozledila stopalo tako da sam dugo bila vezana za krevet. Da bih dobila na vremenu, stenografirala sam priču o Pipi, kao iz vremena kada sam bila sekretarica, što i dan-danas radim sa svim svojim knjigama - prvo ih stenografišem.
       Maja 1944, na deseti rođendam moje ćerke Karin, poklonila sam joj rukopis priče o Pipi. Potom sam kopiju poslala jednoj izdavačkoj kući. Znala sam da je neće izdati, ali da pokušam! Priča o Pipi je i mene prodrmala, tako da sam svoje prvo pismo izdavaču završila: 'U nadi da me nećete prijaviti vlastima za zaštitu dečijih prava...' Uostalom, ja sama imam dvoje dece i kakva je to majka koja može da napiše ovakvu knjigu za decu!
       Naravno da mi je rukopis vraćen. U međuvremenu mi se pisanje dopalo pa sam napisala još jednu knjigu za devojčice 'Brit Mari olakšava svoje srce'. Knjigu sam poslala izdavaču 'Raben & Sjogren' na takmičenje za najbolju knjigu za devojčice 1944. I desilo se čudo. Dobila sam drugu nagradu. Nikada srećnija nisam bila nego te jeseni kada sam čula za nagradu. Iduće 1945. isti izdavač objavio je novo takmičenje za najbolju dečiju knjigu. Tada sam poslala 'Pipi' u malo doteranijoj verziji. I dobila sam prvu nagradu.
       Sve ostalo kasnije se zavrtelo samo. 'Pipi' je bila zaista uspeh, iako je bilo i šokiranih knjigom koji su se plašili da će se deca poistovetiti sa Pipi. 'Nijedno normalno dete ne jede celu tortu za užinu', ili 'nijedno normalno dete ne može da podigne celog konja u vazduh jednom rukom'. To je verovatno istina. Ali, ako može da podigne konja, moći će verovatno i da pojede celu tortu.
       ...Napisala sam četrdesetak knjiga prevedenih na skoro 80 jezika, dosta knjiga u slici, nekoliko komada za decu i nešto poezije za decu. Radila sam filmove, radio i TV serije za decu. Od 1946. do 1970. vodila sam dečije izdavaštvo u 'Raben & Sjogrenu'. Udovica sam od 1952, s dvoje dece i njihovim familijama (sin mi je umro u leto 1986). Imam sedmoro unučadi i osmoro praunučadi. I uvek dolazi pitanje: šta sam ja htela s mojim knjigama?
      
       Dete
       Ja nisam ništa želela, ni s 'Pipi' niti s drugim knjigama. Pišem da bih umirila dete u sebi u nadi da će tako i druga deca naći sebi zabavu. Na pitanje: koji je recept za jednu dobru dečiju knjigu, ja uvek odgovaram: koji je recept za jednu dobru knjigu za odrasle? Pokušavam da budem samo iskrena, to je moja jedina vodilja. Pišem o onome što ja znam, pa čak i ako se radi i o Nangijali. Ono što ne znam, o tome i ne pišem.
       ...Na pitanje: koja deca me inspirišu - moja deca, unuci? Odgovaram, da ne postoji nijedno drugo dete koje me inspiriše osim deteta koje sam ja jednom bila. Čovek uopšte ne mora da ima rođenu decu da bi pisao knjige za decu. Čovek sam mora biti dete koje se seća kako je to bilo.
      
       JELENA IVANIŠEVIĆ-PAUNOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu