NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Štap i šargarepa<br>Dragoslav Rančić
Berluskoni nacionale

Italija je dugo važila za zemlju koja se zalaže za veću integraciju u Evropi. Insistirajući na većem nacionalnom prestižu, premijer Berluskoni je tu predstavu potpuno poremetio, a da Italija od toga nije imala koristi, nego samo štetu

      Da li nas saznanje da ima i gorih i nezgodnijih od nas može ispuniti zadovoljstvom? Sudeći po pisanju britanskih komentatora, može. "Mi, Britanci", - piše "Indipendent" - "možemo sad da dignemo noge na sto i da se malo opustimo. Naš oveštali položaj loših momaka Evrope uzurpirali su Italijani, koji se dosta dobro snalaze u toj ulozi. Silvio Berluskoni, koji je ujedno premijer, ministar spoljnih poslova i medijski magnat Italije, napravio je svoju zemlju bezmalo tako nepopularnom u Evropi kakvom je Britaniju nekad napravila Margaret Tačer. I što je gore, stvar čak i nije u novcu, nego u reklamiranju uticaja Italije."
       Nedeljama već traju Berluskonijevi nesporazumi, pa i oštri javni sporovi, sa liderima Evropske unije. U te rasprave italijanski premijer
       uneo je dosta mediteranske žestine, pa je dobio milo za drago: da izneverava načela zajedničke politike Evropske unije, da iritira druge prenaglašenim italijanskim nacionalizmom, da vodi svoju zemlju u izolaciju, i to opasnim putem koji obezvređuje evropske demokratske tekovine (u "blagi totalitarizam", tvrdi francuski "Nuvel opservater"), pa čak i da nameće jednog neofašistu za člana važnog tela koje sprema prvi evropski ustav i samim tim ima udela u oblikovanju budućnosti Evrope.
       Ima se utisak da je dosta od onoga sa čime se Berluskoni sukobljava u sopstvenoj zemlji preneseno na evropsku političku scenu. Najpre mu se zamerilo, i u Italiji i van nje, da je u julu prošle godine, za vreme samita G-8 u Đenovi, italijanska policija upotrebila grubu silu protiv demonstranata. Jedan demonstrant je ubijen, a istraga je bila trapava i neefikasna, bez političkih posledica. Onda je Italija, jedina u Evropskoj uniji, bila protiv zajedničkih evropskih poternica i naloga za hapšenje lica osumnjičenih za kriminal, posebno u privredi, i finansijske zloupotrebe. Za jedne je to bilo suprotstavljanje zajedničkoj evropskoj borbi protiv terorizma, posle terorističkih napada na Ameriku, a za druge nastojanje da se prikriju sopstvene nečasne radnje u biznisu, za šta bogatog i u sticanju bogatstva bezobzirnog Berluskonija optužuju ne samo italijanski opozicioni političari, nego i neki poslovni krugovi u Evropi.
       Italijanska vlada nije sa oduševljenjem vodila akciju za uvođenje evra, pa je bivši ministar spoljnih poslova Renato Ruđero, veliki pristalica zajedničke evropske valute, podneo zbog toga ostavku. Ostavivši utisak da se svojom politikom udaljava od Evropske unije, Berluskoni je preuzeo i funkciju ministra spoljnih poslova. Startovao je skandalozno - izjavom u Berlinu da je zapadna civilizacija superiorna nad islamom, što je izazvalo erupciju gneva u muslimanskom svetu - ali je ispoljio rešenost da položaj šefa diplomatije ne prepušta nikome drugome. Rimska "Republika" je tada podsetila da je samo Benito Musolini svojevremeno na duži rok vodio i vladu i diplomatiju, i to sa skandaloznim rezultatima.
       Potom je Berluskoni istupio iz dogovora o nekim zajedničkim evropskim saobraćajnim projektima, a blokirao je, dosta mušičavo, i predloge za osnivanje nekoliko agencija Evropske unije, uporno insistirajući na nacionalnom prestižu Italije i kad je to postajalo iracionalno i krajnje neprijatno. Upamćena je njegova žučna polemika na nedavnom samitu Evropske unije u Lekenu o tome gde treba da bude sedište Agencije EU za ispravnost hrane. Predloženo je da sedište agencije bude u Helsinkiju, dok je Berluskoni tražio da bude u Parmi. Njegov glavni argument, uz dosta podignut glas, bio je u tvrdnji da je "Parma sinonim za dobru kuhinju, dok Finci čak i ne znaju šta je pršut". Možda je to i tačno, ali tolerantno i parlamentarno nije.
       Najnovije uzbuđenje Berluskoni je izazvao na nedavnom skupu šefova diplomatije Evropske unije u Briselu zahtevom da italijanski predstavnik u Konvenciji za izradu evropskog ustava bude Đankarlo Fini, njegov zamenik u vladi i lider postfašističkog Nacionalnog saveza, koji je evropskoj javnosti poznat po izjavi da je Musolini bio "najveći italijanski državnik 20.veka". Za divno čudo, i na ogorčenje mnogih, Berluskoni je ovu bitku dobio, jer je pravilo da svaka zemlja daje po jednog predstavnika, ako se izuzmu članovi predsedništva. (Bivši italijanski premijer, socijalista Đulijano Amato, potpredsednik je Komisije i drugima uteha da će neutralisati Finija).
       Italija je dugo važila za zemlju koja se zalaže za veću integraciju u Evropi. (Rimski ugovor iz 1957. osnovni je dokument Evropske unije.) Berluskoni je tu predstavu potpuno poremetio, a da od toga, ne samo po ocenama njegovih političkih protivnika, Italija nije imala koristi, nego samo štetu. Zbog ovakve politike svoje vlade Italijani su stekli reputaciju najvećih evropskih gunđala.
       Nema sumnje da je igra na kartu većeg nacionalnog prestiža namenjena prevashodno unutrašnjoj potrošnji. Ali je jedno pitanje ipak ostalo za razmišljanje: šta će biti sutra, kad u Evropsku uniju uđe još deset zemalja, ako počne nadmetanje uskogrudih nacionalizama koje upravo integracija treba da priguši i suzbije?


Copyright © 2000 NIN - redakcija@nin.co.yu