NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Povez na očima demokratije

Amerika je prvo objavila rat terorizmu, da bi onima koje je u tom ratu zarobila zatim uskratila status ratnih zarobljenika i prava po Ženevskoj konvenciji

      Uprkos vojnom trijumfu, Amerika se danas suočava sa ideološkim protivnikom koji može da ispadne tvrdokorniji od islamskog fundamentalizma. Reč je o, u svetu sve prisutnijem, antiamerikanizmu, upozorava ovog ponedeljka čuveni britanski pisac indijskog porekla Salman Ruždi čitaoce "Njujork tajmsa". Ruždi dalje objašnjava Amerikancima da je ovog puta problem u tome što se antiamerikanizam širi i u Evropi, među tradicionalnim američkim saveznicima, a podstiču ga američki trijumfalizam i ignorisanje ostatka sveta u zanosu pobede nad talibanima. Ruždi, koji sa njima deli netrpeljivost prema militantnom islamu čiji je gnev osetio u svom ličnom životu, sve ovo Amerikancima saopštava prilično nežno, ne želeći da ih rasrdi i tako izgubi njihovu pažnju i dobru volju: uglavnom im u svemu daje za pravo i podruguje se njihovim kritičarima.
       U svemu, osim u jednome: blago ih kori što ne daju status ratnih zarobljenika talibanima koje drže okovane i zavezanih očiju u američkoj bazi Guantanamo na Kubi. Tamo su Amerikanci od sredine januara smestili blizu dve stotine avganistanskih boraca u kaveze. Nije posredi metafora: reč je o pravim žičanim kavezima bez zidova koji zatočenike ne štite od sunca, vetra i kiše: Kada su novinari u januaru pitali kako će zatvorenicima biti za vremenskih nepogoda, predstavnik američkih oružanih snaga je crnohumorno odgovorio: Pokisnuće.
      
       Evropska osetljivost
       Za divno čudo, Amerikanci u to vreme nisu ni sanjali da će snimak okovanih zarobljenika obrijanih brada, povezanih očiju i primoranih da kleče, sa puškama uperenim u leđa, izazvati zgražavanje ne samo u islamskom svetu, već i u savezničkom delu Evrope. Fotos su sami pustili u javnost, a reakcija evropske javnosti koja je protestovala zbog kršenja ljudskih prava talibana, zatekla ih je i zapanjila.
       U međuvremenu su, doduše, prilično korigovali retoriku. Američki ministar odbrane Donald Ramsfeld je u prvi mah rekao da mu je "potpuno svejedno" kakvi su uslovi za zatvorenike na Kubi, i da oni, kao "ratnici mimo zakona" (unlanjful combatants) nemaju nikakva prava po Ženevskoj konvenciji, ali je administracija odskora krenula u pravu propagandnu kontraofanzivu: sada ne samo što Međunarodnom Crvenom krstu dozvoljava pristup zatvorenicima, već organizuje obilaske i turneje Guantanamo baze za novinare iz svih zemalja koje su se namrštile na nehumani tretman prema talibanima.
       Sada je u američkim novinskim izveštajima odjednom naglasak na tome kakvu prvorazrednu medicinsku negu zarobljenici dobijaju u kubanskoj bazi (i kako se oni sami tome ne mogu dovoljno načuditi), dok je prvog dana njihovog boravka na Kubi general Ričard Majers, šef Generalštaba američke vojske, ovako novinarima opisao okovane ljude (neki od njih su bili pod dejstvom sedativa): tako su opasni da bi "zubima izgrizli hidrauliku u avionu C-17 ne bi li ga srušili..." Ramsfeld se krajem januara otvoreno rugao članovima britanskog parlamenta koji su kritikovali tretman zatvorenika: "Neverovatno je šta oni sve vide sa razdaljine od pet hiljada milja..." Sliku talibana na kolenima sarkastično je, prema "Njujork tajmsu", prokomentarisao rečima: "Zaboga! Prisiljeni su da kleče!"
      
       Kao nacisti
       Ima, ipak, neke poetske pravde u činjenici da su se ljudska prava Vašingtonu vratila poput bumeranga. Ironija je tim veća što je ovog puta reč o pravima talibana, koji su za svoje vladavine za ljudska prava svojih i tuđih građana marili koliko za lanjski sneg. Ma koji ugao gledanja odabrali, Vašington je pred licem celog sveta dobio po prstima, i to od pokreta za ljudska prava koji je pre ravno tri decenije sam odabrao, takoreći izmislio, i poslao da po svetu bije bitku u korist američke spoljne politike, a u ime univerzalnih ljudskih vrednosti.
       Pre, otprilike, trideset godina američki Kongres je počeo da udara packe i uvodi sankcije protiv država i režima koji nisu poštovali ljudska prava svojih građana. Sada Amerikanci prevoze talibane širom zemaljske kugle kako bi ih držali u američkom zatvoru, a istovremeno im uskratili visoku pravnu zaštitu koju automatski donosi boravak na američkom tlu, čak i kad niste američki državljanin. Čini se da je pravi razlog što se zatvorenicima odriču prava po Ženevskoj konvenciji taj što Amerikanci žele da ih podvrgnu ispitivanjima kako bi došli do obaveštajnih saznanja o strukturi i razgranatosti Al kaide, kao i o eventualnim novim terorističkim zaverama protiv Sjedinjenih Država. Ženevska konvencija ne štiti ratne zarobljenike od kriminalne istrage zbog eventualno počinjenih ratnih zločina, ali im daje za pravo da uskrate svaku informaciju svojim tamničarima osim imena i čina. Amerikanci se pozivaju na usko tumačenje Ženevske konvencije kad je reč o definiciji ratnih zarobljenika: tvrde da talibani i pripadnici Al kaide nisu nosili regularne uniforme (nešto slično su Nemci koristili kao izgovor da ubijaju partizane na licu mesta, umesto da ih smeštaju u "koldice" rezervisane za "prave" ratne zarobljenike poput francuskih ili engleskih vojnika). Tako su im, jednim udarcem, uskraćena prava po međunarodnim propisima, i prava po američkim propisima.
      
       Hjuman rajts
       Ovo prvo zabrinulo je i američkog državnog sekretara Kolina Pauela koji je, kako je američka štampa otkrila, zatražio od Bele kuće da preispita svoju odluku o "ratnicima van zakona". Reč je o tome da Džordža Buša ionako počinje da bije glas da se ne osvrće na međunarodne propise i ustanove, ukoliko od njih nema opipljive i direktne koristi (kao kad mu treba "blagoslov" UN da krene u odmazdu protiv Avganistana). Istovremeno, "američki taliban" Džon Voker koji je uhvaćen u Avganistanu kad i njegovi saborci na Kubi dobiće pravnu zaštitu visokog ranga kakvu garantuju američki zakoni, i suđenje pred redovnim sudom na tlu SAD. Nije okovan, a advokati se užurbano raspituju ima li osnova da krivično gone američku vojsku u slučaju da je prekršila neko Vokerovo pravo.
       Pauel je osetljiv na argumente NATO saveznika, čija su osećanja pozleđena američkim nemarom prema senzibilitetu Evropljana, a ukazuje i na to da se nekad negde američkim vojnicima može osvetiti ovo ignorisanje međunarodnog prava. Ta bojazan već je našla potvrdu u sudbini koja je snašla Danijela Perla, nesretnog dopisnika "Vol strit džurnala" (Njall Street Journal) iz Pakistana: njegovi otmičari slikali su ga u pozi koja veoma nalikuje onoj u kojoj su "uhvaćeni" talibanski zatvorenici na Kubi, u klečećem položaju, sa povezom preko očiju i puškom uperenom u glavu. I američka organizacija za zaštitu ljudskih prava Hjuman rajts voč (Human Rights Njatch) energično je ustala u odbranu prava talibana, kao i mnogi američki građani i intelektualci, pa i uticajni "Njujork tajms", koji je u redakcijskom uvodniku i u člancima svojih kolumnista zatražio za talibane status ratnih zarobljenika.
       Svetski pokret ljudskih prava, koji je proteklih godina optuživan da radi, pre svega, u korist američkih spoljnopolitičkih ciljeva, danas je naizgled ugrožen novim redosledom tih ciljeva i novim američkim prioritetima u borbi protiv terorizma. U opasnosti je da izgubi svoju najvažniju i najuticajniju prestonicu, odnosno da postane irelevantan u američkoj spoljnoj politici. No, sad ima priliku da dokaže da je uistinu planetaran fenomen, i da nije bio puko oruđe u borbi za očuvanje američke moći. Možda mu emancipacija od Vašingtona pomogne da odraste.
      
       LJILJANA SMAJLOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu