Monografija o Radetu Markoviću dragoceno je svedočanstvo o ovdašnjim pozorišnim (ne)prilikama druge polovine prošlog veka

      "Divno smo se zabavljali i publika je sve to sjajno prihvatila. Sa izuzetkom Mitre Mitrović-Đilas, ministra prosvete. Ona je rekla: 'Ne! Komad u kojem su lopovi prikazani kao simpatična lica ne može da se daje!' I - kraj! Odigrali smo još dve predstave i bez ikakve zvanične odluke, komad je prestao da se igra. Šteta, jer je Soja to režirala vrlo dobro, pokazavši kako se na savremen način igra komedija."
       Ovo je jedna u nizu uspomena koje je ispričao Rade Marković, a objavljene su u monografiji "Rade Marković". Knjigu je povodom dodele "Dobričinog prstena" ovom glumcu izdalo Udruženje dramskih umetnika Srbije a u svom obrazloženju prilikom dodele ove nagrade žiri je istakao da je on "klasik među glumcima" koji je "uloge gradio studiozno, maštovito, sigurno, sa scenskom otmenošću".
       Prvi deo ove knjige pod naslovom "Rade Marković njim samim" sadrži razgovor sa ovim umetnikom u kome je on sebe opisao kao glumca koji se uvek trudio da živi u skladu sa svojim vremenom i da ne dozvoli da njegove "ideje i pogled na svet čak postanu bajati ili prevaziđeni". Kao i njegove kolege koji su se kao i on "samovaspitavali u pozorištu", on je uvek smatrao da se ono "temelji na stvaranju istinskog života na sceni".
       Na tom putu ka pozorištu kakvo je želeo, on je nailazio na mnoge prepreke i česta skidanja sa repertoara predstava u kojima je igrao, iako su neke od zabranjenih predstava bile prekretnica u našem pozorišnom životu. To je bio slučaj sa Beketovim komadom "Čekajući Godoa", ili sa čuvenom predstavom "Mačka na usijanom limenom krovu" koja je bila okarakterisana kao "homoseksualni komad" pa je Rade saznavši da se u publici nalaze članovi rejonskog komiteta, promenio način na koji je igrao Brika.
       Rade Marković je opisao kako je izgledalo "davljenje" Beogradskog dramskog pozorišta i rasprave koje su vođene između upravnika, koji je smatrao da još nije došlo vreme da se na sceni govori istina, i glumaca koji su posle odluke pozorišnog saveta da Zoran Radmilović ne može da glumi u "Čudnoj međuigri" zato što ima suviše veliki nos - napustili pozorište.
       Kao jedna od najboljih uloga Radeta Markovića smatra se ona koju je ostvario u "Konaku" Miloša Crnjanskog. Govoreći o njoj, otkrio je da su mu od velike pomoći bile sugestije ko je mu je o tom liku dao Crnjanski u svojim pismima, a sadržina tih pisama je, ovde, prvi put objavljena. Razgovor sa Radetom Markovićem pribeležio je Zoran T. Jovanović, koji je i urednik ove knjige, a pred čitaocima je i zbirka tekstova čiji su autori teatrolozi, kritičari i reditelji.
       "On je ovekovečio pod reflektorima onu veliku narodsku dobričinu Nikoletinu Bursaća preko dvesta pedeset puta. Umeo je on biti ukočen i dostojanstven, lirski pomeren, poslednji Obrenović u drami Miloša Crnjanskog 'Konak'", napisao je pozorišni kritičar Buca Mirković za koga je Rade Marković pre svega "glumac promišljene stilizacije" koji se savršeno prilagođava likovima koje tumači.
       Goran Marković, sin Radeta Markovića, opisao je kako ga je njegov otac nagovorio da zajedno sa Srđanom Karanovićem upiše prašku filmsku školu i tako podstakne talas naših studenata na toj ustanovi.
       Pre smrti, kolega Branko Pleša je napisao prilog za ovu monografiju. U svom tekstu on je istakao značaj koji je Rade Marković imao u transformaciji našeg pozorišta "od vašarišta i primitivnih golih podova do mesta duhovnih susreta sa svetovima pisaca i genija".
       Treći deo monografije pod naslovom "Glumci i saradnici o Radetu Markoviću" obuhvata izjave njegovih pozorišnih kolega. Iz ovog dela izdvajamo izjavu njegove dugogodišnje partnerke i bivše supruge Olivere Marković koje je napisala: "Sve što sam naučila o pozorištu naučila sam od njega."
       Na kraju ove monografije nalazi se iscrpna dokumentacija sa spiskom svih uloga u karijeri ovog glumca kao i izbor iz njegovih pozorišnih kritika.
      
       VLADAN STOŠIĆ