NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Gde su ti orasi?

      Već godinama slušam (i čitam) o drastičnom padu kvaliteta TV programa tokom protekle decenije, ali mi se čini besmislenim lamentirati za izgubljenom televizijom naše mladosti i vremenom u kome smo živeli u jezivoj zabludi da su šund i kič nešto što se nama nikada neće desiti. Desilo se. Ipak, televizija se i danas, najvećim delom moga budnog stanja, ne gasi dokle god sam u kući. To je prva stvar koju "otvorim" nakon očnih kapaka, i poslednja koja se gasi. Od prvog kofeinskog lončeta do pečenih semenki kad padne noć, zvuk iz televizora me drži u prividnom spidu, dajući mi iluziju potpune informisanosti. Uz televizor kuvam, usisavam, pišem tekstove, surfujem po Internetu, jedem + čitam (akcija koja zahteva specifičnu multitasking veštinu).
       Kao ekstatični "šarač" TV programa, često na kanalima nalećem na jedan čudovišan horor omnibus - od telešopova koji me ubeđuju da su kosmodiskovi, depilatori i rekviziti za ekspresno sticanje vitke linije apsolutno neophodni u mom životu, preko Mahmuta ( na svim kanalima), do telenovela koje me uveravaju da bajke postoje i mogu se desiti i meni ako dovoljno čvrsto zatvorim oči.
       Kao samozvani pripadnik neke virtuelne estetske policije, mogla bih da na našim tv kanalima detektujem i dalje zavidan nivo kiča, šunda i ostalih vrsta neukusa. Taj niskoestetizovani perpetuum mobile stoga neki i dalje s pravom nazivaju Pandorinom kutijom.
       Na stranu kompletan program TV Pink, koji se kosi sa mojim elementarnim životnim stavom i na kome je kvalitet produkcije obrnuto srazmeran obrazovanju voditelja, negativne poene dobijaju emisije koje teorije i konstrukcije na temu muško-ženskih odnosa, trenutne političke situacije i ličnog stava, razvijaju do krajnjih apsurda. Ipak, najveći pad poslednjih godina doživela je muzička TV scena. Posle blickriga primitivnog hibrida nazvanog turbofolk i ekspanzije jugonostalgične novotalasne muzike na uštrb domaće pop i rok scene, u svetu aktuelna muzička kultura nije ni dobila šansu da se razvije na brdovitom Balkanu. To muziku iz TV prijemnika, uprkos časnim izuzecima, još uvek čini zastrašujućom.
       Da ipak nije sve tako crno pokazuju školski i obrazovni program RTS-a, i dalje na zavidnom nivou, uprkos tome što su popularne emisije preuzete iz stranih medijskih kuća. Ili emisije iz kulture koje se na ozbiljan način bave našom sadašnjicom.(Ovde sasvim subjektivno izdvajam Beokult.) Ponekad uspem da ulovim i emisije o pozorištu na Artu i Trećem kanalu, nažalost - ne redovno.
       Najredovnije gledam B92 i uglavnom se uspavljujem uz "Seks i grad" (nasuprot Ali Mekbil koja me iritira do besmisla), a vikendom uz Neon i biser tog programa "Sin cities".
       Kao nepopravljivi optimista, živim u nadi da će jednog dana naši urednici upaliti svoje satelitske kanale i iskopirati, bar vizuelno, one koji o medijima znaju išta više od nas. Srbija ima pametnih ljudi. Da parafraziram danskog kraljevića: snaga genija može se sabiti u orahovu ljusku.
      
       Gde su sada ti orasi kada su nam najpotrebniji?
      
       SELINA LOVREN AKSENTIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu