Skidanje emisije o potencijalnoj deustašizaciji zemlje s programa državne televizije vratilo je Hrvatsku pred staru zagonetku - da li je sadašnja država rezultat partizanskog ili ustaškog pokreta ili manje ili više spretna kombinacija njihovog nasleđa

      Jedna amaterski sprovedena medijska cenzura eksplodirala je u Hrvatskoj poput tempirane bombe. Fitilj se, doduše, proteže pedeset godina unazad, ali još preti opasnim posledicama. Neki kažu da je to zato što su ga zapalili tradicionalni neprijatelji nacionalnih vrednosti, drugi misle da se radi o pogrešnoj politici bivše vlasti, dok treći smatraju da se ovakve dileme najbolje rešavaju zakonom. Legalisti su, međutim, ostali u manjini, pa pitanje treba li modernoj hrvatskoj državi zakon o deustašizaciji još čeka odgovor. Razlog je gotovo uvredljivo banalan. Emisija posvećena ovoj temi naglo je skinuta sa programa državne televizije uz objašnjenje da neki njeni delovi dovode u pitanje same temelje sadašnje Republike Hrvatske. Pred četiri miliona stanovnika tako je ponovo postavljena stara politička i ideološka zagonetka. Da li je sadašnja hrvatska država rezultat partizanskog ili ustaškog pokreta ili se radi o manje ili više spretnoj kombinaciji njihovog nasleđa?
       Emisija pod nazivom "Latinica" koju šira javnost u Hrvatskoj nije uspela da vidi, nije odgovorila ni na jedno od ovih pitanja, ali je njeno skidanje s programa Hrvatske televizije pokazalo da je pogled unazad i te kako u stanju da zakoči budućnost prosečnog stanovnika Hrvatske. Pogotovo, ako je ona definisana kao država svih građana koji u njoj žive, kako to propisuje nacionalni ustav. Hronološka pozadina najnovijeg medijskog skandala na HTV-u uglavnom je poznata. Nova glavna i odgovorna urednica Jasna Ulaga-Valić odbila je da pusti u program emisiju "Latinica", autora Denisa Latina. Ozbiljne zamerke prilozima u "Latinici" našlo je još nekoliko urednika Hrvatske televizije, a kako vremena za precizniju cenzuru više nije bilo, emisija je skinuta uz objašnjenje da je reč o ozbiljnim "profesionalnim propustima" novinara koji su je potpisali.
       Za nekolicinu hrvatskih novinara organizovana je zatvorena projekcija etiketirane "Latinice", a televizijske kasete dokopali su se i mnogi mediji. Građani Republike Hrvatske tako su ponovo došli u situaciju da im se u malim dozama serviraju istine, poluistine i laži iz njihove nacionalne prošlosti i da se, prema sopstvenim afinitetima, priklanjaju uglavnom suprotstavljenim političkim stavovima gostiju "Latinice". Bili su to lider Istarskog demokratskog sabora Ivan Jakovčić čija je stranka još u vreme vladavine partije pokojnog predsednika Franje Tuđmana zahtevala od nacionalnog parlamenta da izglasa zakon o deustašizaciji. Isti zahtev postavila je pre dve godine i koaliciji stranaka koja danas vlada Hrvatskom, ali bez rezultata.
       O mračnoj i zločinačkoj pozadini "Nezavisne Države Hrvatske" koja je ozakonila progon građana ostalih rasa, nacija i vere, govorio je i poznati zagrebački publicista Slavko Goldštajn čija je porodica stradala u Jasenovcu. Suprotne stavove zastupali su, van Hrvatske manje poznati, lideri nekih desničarskih pokreta čiji su preci stradali prilikom povlačenja ustaške vojske na Blajburgu 1945. godine. O ustaškoj i partizanskoj prošlosti Hrvatske i njenom zakonodavstvu govorio je i prvi Tuđmanov ministar pravde Bosiljko Mišetić, dok je političke zatvorenike iz vremena socijalističkog poretka zastupao nekadašnji emigrant Đuro Perica.
       Polemika između gostiju u studiju ipak nije bila razlog za povlačenje emisije iz redovnog programa. Kao sporni, označeni su prilozi o ustaškim logorima iz Drugog svetskog rata u kojima su preživeli logoraši govorili o torturama kroz koje su prošli. Autorka Elizabeta Penić je kao jednu od mnogobrojnih sudbina prepričala kalvariju četrdesetčetvoročlane sarajevske porodice Levi. Rasne zakone i logore ustaške države preživelo je samo troje ljudi sa ovim prezimenom.
      
       "Srednje rešenje"
       Za cenzore "Latinice" najsporniji je ipak bio prilog u kome je gostovao poznati hrvatski režiser u egzilu Lordan Zafranović. U samom početku nabrojane su neke notorne činjenice koje su početkom devedesetih godina kod nehrvata u Hrvatskoj, pogotovo onih koji su preživeli ratnu državu Ante Pavelića iz 1941. godine, ponovo izazivale zaboravljene strahove. Autorka priloga Ljubica Letinić konstatovala je da se dolaskom Hrvatske demokratske zajednice na vlast hrvatski jezik ponovo isticao kao jezik koji nije sličan ni jednom drugom živom jeziku, uspostavljena je tajna policija pod skraćenim imenom UNS kako se u Pavelićevo doba zvala i zloglasna Ustaška nadzorna služba, Hrvatska je u administrativnom smislu ponovo podeljena na županije, kuna se vratila kao nacionalna valuta, dok su u nacionalnu vojsku vraćeni nazivi činova i ordenja iz ustaškog vremena. Lordan Zafranović je u ovom prilogu govorio o potrebi da se Hrvati odreknu ideologije koja im zatvara put u budućnost i zajednicu modernih svetskih država i o svom filmu "Testament" posvećenom holokaustu koji i dalje leži u bunkerima državne televizije u Hrvatskoj.
       Reakcija se nije dugo čekala. Veterani poslednjeg hrvatsko-srpskog rata jednoglasno su podržali glavnu urednicu državne televizije Jasnu Ulagu-Valić i čestitali joj na odbrani nacionalnih vrednosti na kojima je utemeljena današnja Hrvatska. Novinarsko udruženje u Zagrebu reagovalo je očekivano poltronski, a ni autor "Latinice" nije stao u odbranu novinara koji su napravili priloge za njegovu emisiju. Čitava priča svela se na tehničku proceduru i problem uredničkih sujeta, sa zaključkom da je sve moglo drugačije da se završi da su televizijski šefovi seli za isti sto i našli "srednje rešenje".
      
       Ideološke metastaze
       Mada će prosečan Hrvat, a pogotovo Zagrepčanin, danas prezasićeno odmahnuti rukom na sam spomen istorije, prethodnih režima i njihovih zločina, ostaje činjenica da priča o ustašama i partizanima u Hrvatskoj već pedeset godina ne silazi s nacionalnog dnevnog reda. Počinje sa 1918. godinom u kojoj su, prema nekim političkim teorijama, Hrvati na prevaru završili u istoj državi sa Srbima i Slovencima pod dinastijom Karađorđevića, nastavlja se kroz razdoblje "šestojanuarske diktature" kralja Aleksandra, kulminira u atentatu na Stjepana Radića u beogradskoj skupštini, Drugom svetskom ratu i Pavelićevoj marionetskoj državi.
       Iz ovog ugla posmatrana nacionalna tragedija Hrvata počinje ulaskom partizana u Zagreb, nastavlja se u socijalističkom razdoblju poratne Hrvatske i Jugoslavije, a završava se na prvim višestranačkim izborima 1990. godine na kojima se nacija plebiscitarno odlučila za život van jugoslovenske zajednice, u sopstvenoj nacionalnoj državi.
       Ovako posmatrana istorija čini svaku raspravu o potencijalnom zakonu o deustašizaciji potpuno izlišnom. Tim pre što i neki domaći teolozi smatraju da Hrvatskoj ne preti nikakvo neoustaštvo, nego upravo "buđenje partizanštine". Izjednačavanje ustaškog i socijalističkog razdoblja u hrvatskoj istoriji vrhunski je argumenat kojim kreatori javnog mnjenja u zemlji izbegavaju razgovor o potrebi zakonske zabrane ustaških pozdrava, simbola ili naziva u javnom životu moderne Hrvatske. Opravdanje je, koliko neubedljivo, toliko i vrhunski cinično. Sve i kad bi u nacionalnom parlamentu postojala volja za stavljanje ustaških tradicija van zakona, on zbog međunarodne javnosti ne bi mogao da bude do kraja pravedan. U žargonu glasnih desničarskih ideologa to znači da zastupnici Hrvatskog državnog sabora jednostavno nemaju dovoljno hrabrosti da jednako tretiraju antifašizam i fašizam, pobedničke i poražene vojske iz Drugog svetskog rata.
       Tako proizlazi da fašizam i njegove metastaze u hrvatskoj istoriji nisu zlo zbog svoje isključive rasističke ideologije, nego zbog činjenice da su njegovi vojnici izgubili rat. Ili, kako to precizira katolički publicista don Živko Kustić: "Moglo bi se reći kako zbog svijeta o kojemu ovisimo, tko Hrvatskoj dobro želi, ne smije veličati ustaštvo, a koji Hrvatskoj zlo ne žele, ne bi smjeli veličati ni partizanstvo." Sve dok, uz ovakve crkvene poruke s medijskih propovedaonica, političari zadrže povez preko očiju, zakoni će biti suvišni.
      
       ZORICA STANIVUKOVIĆ