NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Pink pridike

Širitelji pink stvarnosti i ostali ratni profiteri Miloševićeve ere legalizovali su svoj sumnjivo stečeni kapital. Oni koji su platili diskutabilni porez na ekstraprofit, smatraju stvar završenom. Iz pozicije ljudi koji su koristili politiku da bi stekli bogatstvo i uticaj, prelaze u ofanzivu nastojeći da na osnovu tog bogatstva i moći dele i političke lekcije.

      Ali Željko Mitrović nam ne poručuje samo da je tranzicija surova, da u njoj nema pravde i da on i njemu slični pobeđuju
       Da je, recimo, pre godinu dana donet Zakon o radio-difuziji, Željko Mitrović ne bi emitovao svoj program sa čak trideset kanala, jer je gotovo polovina od njih dobijena mimo konkursa, diskrecionim odlukama njegovih partijskih kolega -
       JULovskih ministara. TV Pink, dakle, ne bi pokrivala čitavu Srbiju i ne bi imala ubedljivo najveće prihode od reklama. Da je usvojen Zakon o informisanju, Željko Mitrović ne bi imao televiziju, dve radio-stanice, jednu reviju i ogromnu muzičku produkciju jer bi se zakonom onemogućila koncentracija više medija u rukama jednog čoveka. Da su usvojena pravila o dodeli frekvencija, ne bi se desilo da to javno dobro vlasnik televizije, makar i privatnik, koristi za privatne hajke na ljude čije mu se izjave ne sviđaju. Nadležni organ koji o tome odlučuje imao bi striktna pravila o obavezama u pogledu koncepcije programa i poštovanja ličnosti i mogao bi da frekvenciju oduzme.
       Da se sa rušenjem počelo ne od kioska i sirotinjskih stražara nego od Dedinja, da TV Pink kao simbolu kiča nije pruženo vreme i mogućnost da dokupljuje placeve, da su svi dosijei zaista otvoreni, a dostupnost podataka o vlasništvu obezbeđena za sve a ne samo kada treba blatiti političke protivnike onih koji imaju svoje ljude tamo-gde-treba, da se oštro nastupilo protiv starog i novog govora mržnje i uvreda...
       Sve to nije urađeno. Bačeno je u mutnu Maricu zajedno sa našim naivnim uverenjem da je izborni program DOS-a bio politički konsenzus nas sa njima i njih između sebe da pobeda znači dekonstrukciju prethodnog režima, temeljnu rekonstrukciju države i društva.
       Ispostavilo se da je svaki lider i liderčić DOS-a hteo da zadrži svog Markovića i Pavkovića, Legiju i Lukića, Miškovića i Mitrovića, ovog ili onog savetnika, finansijera ili de-beovca, lokalnog prevrtača. Da se dokopa ove ili one televizije, medijskih savetnika i anketara, svog upravnog odbora i višestrukih funkcija. Međusobni obračuni tek predstoje, a treba zadobiti glasove Slobinih sledbenika, svakom obećati ponešto.
       Politika savezne i republičke, zakonodavne i izvršne vlasti, postala je tako skup kontradiktornih postupaka. Priča se o reformisanoj vojsci po čijim kasarnama šetaju Karadžićevi sledbenici, zadržavaju stari državni monopoli. Obećava se razvoj Interneta a poskupljuju telefonski impulsi, priča o socijalnom staranju a dotiraju one sa luksuznim stanovima sa daljinskim grejanjem, kune se u mlade i znanje a drži 50 učenika u odeljenju, žuri se u Evropu a uvodi verska nastava, bori se protiv korupcije a vraćaju mature kako bi svako u svom malom mestu protežirao svoje rođake i platio šta košta diploma, gleda se kroz prste domaćim lopovima, a traži od Zapada da nam isplati sve do poslednje pare, ne može se ili ne želi otkriti ko su ubice Ćuruvije i Pantića, kidnaperi Stambolića, a kamoli Albanaca i Bošnjaka...
       Protivrečni signali ne dolaze samo od izvršne vlasti. Osim premijera Đinđića i ministra Lečića, na TV Pink uredno se prikazuju snimci njenog vlasnika na prijemu u američkoj rezidenciji u Beogradu, iako se Željko Mitrović i dalje nalazi na spisku 82 bivša saradnika Miloševićevog režima kojima je zabranjen odlazak u SAD i poslovanje sa tamošnjim kompanijama.
       Sukob Željka Mitrovića i profesora Čede Čupića samo je pokazao razmere naše zaglibljenosti u blato tranzicije i takozvane realpolitike.
       Naši lideri su se zaglavili u trule kompromise i polurešenja, zavise od publiciteta koji će im Mitrović obezbediti. On nam poručuje da odustanemo od propitivanja.
       Širitelji pink stvarnosti i ostali ratni profiteri Miloševićeve ere legalizovali su svoj sumnjivo stečeni kapital. Oni koji su platili diskutabilni porez na ekstraprofit, smatraju stvar završenom. Iz pozicije ljudi koji su koristili politiku da bi stekli bogatstvo i uticaj, prelaze u ofanzivu nastojeći da na osnovu tog bogatstva i moći dele i političke lekcije.
       Ali Željko Mitrović nam ne poručuje samo da je tranzicija surova, da u njoj nema pravde i da on i njemu slični pobeđuju. Kakva vlada i njeni saveti, kakva borba protiv korupcije, on može nabaviti podatke o svakome. Svi imamo putera na glavi, danas zato što smo možda profesori koji ne pišu udžbenike, sutra zato što smo novinari koji nisu objavili ili istražili ovo ili ono, poslanici koji ne dolaze na sednice, građani koji ne plaćaju porez.
       Kako ono beše: Svi smo mi pomalo socijalisti.
       Da li je baš tako i da li ćemo pristati na sve to?
      
       SVETLANA ĐURĐEVIĆ-LUKIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu