NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Nemački rekvijem

Novela Gintera Grasa "Račji hod" ("Im Krebsgang") izazvala u Nemačkoj polemike o literarnom razbijanju istorijskog tabua

      Račji hod", kako glasi upravo objavljena Grasova novela, idiomatski je izraz kojim se metaforički označava pokret unatrag. U žiži Grasove naracije je tragična istorija brodoloma "Vilhelm Gustlof", luksuzne krstarice koju je ruska podmornica u januaru 1945. torpedom potopila na Baltičkom moru, nedaleko od Gdanjska. Na brodu je bilo između 10 000 i 12 000 izbeglica, civila i mornara, od kojih najmanje 4 000 dece. Samo ih je 1 252 bilo spaseno. To je do danas najveći udes u istoriji moreplovstva koji po broju žrtava gotovo šestostruko nadmaša legendarni brodolom "Titanika".
       "Dramatis persone" svoje "Dancinške trilogije" Gras je upleo u narativnu pređu ove novele na 216 stranica, koju odlikuju tipične žanrovske strukturalne osobenosti - spregnuta ekspozicija i koncentrisana peripetija. Račjim hodom - korak unapred, dva ustranu - rekonstruiše novela istoriju Vilhelma Gustlofa, šefa švajcarskog ogranka zloglasnog NSDAP-a, ubijenog 1936. u atentatu koji je počinio Jevrejin David Frankfurter. Životni putevi atentatora Frankfurtera i komandanta ruske podmornice Aleksandra Marineska sustiču se pri potapanju broda tehnikom paralelne montaže fakata.
      
       Potisnuta istorija
       No, Grasu je stalo da čvor još složenije splete i čvršće veže. Stoga nam Paul, sin Tule Pokrifke, heroine iz "Dancinške trilogije", kao osnovni narator novele, kazuje po izričitom nalogu jednog starog autora "koji se zasitio pisanja", kako Gras veli manirom interkontekstualnog citiranja samoga sebe. Na Internetu će Paul jedreći otkriti nekakav neonacistički veb-sajt na kome se još kogod za istoriju brodoloma "Gustlof" interesuje. Ispostaviće se da je reč o njegovom sinu Koniju koji živi kod svoje majke, Paulove razvedene žene, u mestu Meln. Taj toponim je realan i asocira na užasan zločin radikalne desnice - na podmetnut požar u kome su izgorele dve turske porodice.
       Da bi kompozicioni model čvora bio još smršeniji, naporedo sa relacijom otac-sin, u narativnu potku biće upleten i mladi nemački Jevrejin David koji se identifikuje sa atentatorom Davidom, kao što se Koni identifikuje sa Gustlofom. Brauzer, hompejdž i hajperlink nisu za Grasa španska sela, već tehnički pojmovi savremene elektronske komunikacije, te će i David i Koni, dopisujući se, gde drugde no na shatroom-u, ubrzo postati "bliski protivnici", da bi se jednoga dana "na istorijskom mestu" susreli, na kome će Koni Davida egzekutirati.
       Grasu je stalo da tom epizodom izrazi realnu sliku o spirali nasilja i brutalnosti na neonacističkoj radikalnoj sceni. Paul Pokrifke je simboličko otelovljenje političkog mainstream-a Nemačke. Raslojavanje narativnog subjekta na četiri glasa više je no virtuozna poetička igra i kompoziciona briljantnost perspektivičkih izmena velikog romansijera. Pre će biti reči o sui generis političkoj poetici "potisnute istorije". Na kojim to novim poetološkim načelima "potisnute istorije" počiva delo za koje se, euforično i hiperbolično, u javnim medijima moglo čuti da je reč o najboljem delu u nemačkoj književnosti posle Tomasa Mana.
       Šta je to novo u spisateljskom prosedeu Grasove novele? Gras u svom uvodnom slovu na sednici internacionalnog PEN kluba u Moskvi 2000. formulisao je etičko jezgro svoje političke poetike, tvrdeći da se pisci "iz suštog profesionalizma moraju nalaziti u račjem hodu po prošlosti". Dok je Šlegel sarkastično istoričare nazivao "prorocima prošlosti", dotle je Grasu do gorke i tamne prošlosti nacionalsocijalističke Nemačke i nemačkim žrtvama u njoj stalo na osobito seriozan način, koju bi on namesto dvoseklog društvenog diskursa radije literarnom stilizacijom istorije transponovao, poput svojih velikih uzora - Franc Verfelovih romana o pogromu nad Jermenima, Džordž Orvelovih opisa ubistava anarhista i socijalista u Španskom građanskom ratu, opisima smrti u Aušvicu Prima Levija ili Imrea Kerteša ili, pak, ubistvima u Gulagu Aleksandra Solženjicina.
      
       Psihologizirajuća farsa
       Na tom delikatnom prepletu istorijsko-faktičkih i poetološko-fikcionalnih linija zasniva se kompozicioni princip Grasove novele čiji je prijem u literarnoj javnosti Nemačke ravan senzaciji. U nemačkoj javnosti je "jedinstvenost holokausta" već decenijama pitanje political correctness-a, odnosno tabu-tema o kojoj se, iz političkog oportunizma i principijelne etičke odgovornosti prema žrtvama Drugog svetskog rata nije raspravljalo. Gras je svestan da se takvim radikalnim cenzurama može prići samo literarno, odnosno da bi svaki politički diskurs bio ravan revanšističkom resantimanu i vodio gruboj polarizaciji.
       Za jedne je ta novela "poduhvat terapije društva od kolektivne traume", za druge tašti pokušaj polaganja "primogenog prava na razbijanje jednog tabua", "pedantna didaktička kalkulacija", psihologizirajuća farsa", ili, pak, "pokušaj da se nemačke žrtve otrgnu zaboravu".
       Papa nemačke literarne kritike Marsel Rajh Ranicki, koga za Grasa vezuje ambivalentan odnos, ovoga puta je sa najvišom pohvalom sudio u ovoj Grasovoj noveli, nazvavši je "nemačkim rekvijemom" i "maritimnom igrom smrti". Grasova novela predstavlja estetički tour de force razbijanja tog neverovatno složenog istorijskog tabua. O tome da li je pri tom reč o literaturi ili pak njenoj instrumentalizaciji, ukrštaju se i dalje koplja literarne i sve većma političke kritike. Ali, ta dilema se više ne tiče moraliste Grasa, budući da je za njega - račji hod unatrag - inherentni princip njegove političke poetologije.
      
       ZORAN ANDRIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu