NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Jalovi legalizam, izvrdavanje obaveza ili...

Vojislav Koštunica specijalno za NIN

      Na putu povratka u zapadni svet od-makli smo istovremeno i mnogo i malo. Mnogo, u tom smislu da smo se vratili u međunarodne političke institucije kojima smo nekada pripadali, da smo na tragu uključenja u neke kojima nikada nismo pripadali, da nismo više izolovani. Odmakli smo, međutim, malo na tom putu ako stvari merimo suštinskim institucionalnim reformama, uspostavljanjem vladavine prava i razvojem građanske svesti.
       Po ko zna koji put ću citirati tezu Ralfa Darendorfa da je postkomunističkim zemljama potrebno šest meseci da donesu novi ustav, deset godina za uvođenje demokratskih institucija i šezdeset godina za stvaranje slobodnog i demokratskog društva. Mi smo i tu, zbog nerešenog državnog statusa, propustili ili bili onemogućeni, svejedno, da ono prvo, ustav, donesemo u roku od šest meseci. Nije, naravno, nemoguće da ostale navedene rokove skratimo, bude li za to stvarne volje u zemlji i bude li spolja spremnosti da se naša pozicija razume i ne otežava. U narodu volja nesumnjivo postoji. Da nije tako, ne bi bilo glasanja 24. septembra 2000. godine, niti bi bilo potonjih petooktobarskih dešavanja.
       Narodna volja postoji i danas, uprkos razočaranosti tempom i kvalitetom promena, činjenici da se živi teško i neizvesno, da ružičasta propaganda ne može da ulepša suru stvarnost. Volja političara je, međutim, nešto u šta nisam spreman bez ostatka da verujem jer su ponovo na delu mnogi metodi koje je primenjivao stari režim. Kada je o trećem nužnom uslovu - spoljnoj spremnosti - reč, tu ima mnogo protivrečnih signala. Spremnost da nam se pomogne prečesto je propraćena nespremnošću da se naš položaj shvati. Što je najgore, u tu nespremnost, propraćenu nekima od načina koji su primenjivani prema pređašnjem režimu, lako se uklapa oživljavanje starih metoda u postupcima nove vlasti.
       Tu ulazimo u vrzino kolo. Od nas se, recimo, traži da saradnju sa Haškim tribunalom svedemo isključivo na izručenja i dostavu svih materijala koje taj sud traži (zvuči cinično, ali kao da im ne pada na pamet da je ponešto moglo i da bude uništeno s proleća 1999) a istovremeno se gubi iz vida da to može izazvati dalju destabilizaciju kako odnosa između Srbije i Crne Gore, tako i destabilizaciju države i regiona u celini. Problem o kome govorim ima i jednu dodatnu, ozbiljnu dimenziju: Savet Evrope tretira demokratski pravni sistem kao jedan od osnovnih preduslova za prijem neke zemlje u svoje članstvo. Poštovanje ustava i zakona i pravno regulisanje delovanja države i društva predstavljaju temelj demokratskog pravnog sistema. Kada, međutim, kažemo da nam je zbog našeg ustava i naših zakona potrebno da nađemo validan pravni osnov za donošenje zakona o saradnji sa Hagom, onda se može čuti, i u zemlji i spolja, da nema potrebe za takvim pravnim rešenjem, da je to jalovi legalizam ili pokušaj izvrdavanja saradnje. Ne od svih, naravno, i nisu ti glasovi čak ni u većini, ali zaista odjekuju.
       Slično stoje stvari i sa nekim drugim pitanjima, recimo, sa problemom Albanaca u zatvorima u Srbiji van Kosova i Metohije. Svako naše pozivanje na pravni put i jasno utvrđene nadležnosti izaziva zlurade komentare u nekim redovima. Pri tom se, očigledno, polazi od tvrdnje da su ti zatvorenici, svi odreda, nevini, samo zato što su Albanci. Takva simplifikacija, takvo crno-belo gledanje na stvari nimalo ne doprinosi demokratizaciji, naprotiv. A nezadovoljstvo raste.
       Nisam neko ko strahuje da ćemo se, u doslovnom smislu, vratiti na staro. Verujem da su ostvarene promene bespovratne. Ne bojim se ni pojave nekih novih ekstremnih političkih pokliča, nekog novog radikalizma, levog ili desnog, svejedno. Ono zbog čega mislim da svi, kao društvo, moramo osećati stvarnu zabrinutost, a mi, političari, još i ogromnu odgovornost, jeste pojava specifičnih, naročito teških vidova nasilja u svim segmentima društva i učestalost samoubistava, posebno među mladima. Samoubistvo najčešće sadrži i element ocenjivanja i kažnjavanja okoline, ono je i poslednji vapaj zbog osećanja bezizlaza i presuda, ne samo sebi. Kada se 5. februara ove godine jedan ojađeni čovek bacio u kotao rastopljenog metala, zar se ni za trenutak nismo upitali nije li on time, možda, ma kako sužene svesti, izrekao strašan sud o novom, postoktobarskom društvu?
       Nije mi namera da ulazim u ispravnost tog suda. Znam samo da je bio surov i tragično neopoziv. I znam da nijedno društvo ne sme sebi da dozvoli da pred tim zatvara oči, ne da bi bilo fromovski zdravo, već da bi, jednostavno, opstalo.
       Za opstanak nam je neophodna socijalna solidarnost, koja je, uostalom, jedna od dragocenih vrednosti zapadnog društva i izraz razvijene građanske svesti. Njoj moramo posvetiti jednaku pažnju koliku i restrukturiranju i privatizaciji privrede. Ona ne zavisi samo od materijalnih sredstava, kojih, izvesno je, nema, već od pravičnosti, ljudskosti i spremnosti na podelu tereta. Uostalom, budemo li put povratka u zapadni svet, Zapad, tumačili samo u ekonomskim, a ne i u pravnim i socijalnim kategorijama, onda se nećemo vratiti na Zapad već ćemo izaći iz Evrope i otići u južnoazijski prostor od pre dvadesetak godina. Ne verujem da bismo tamo umeli da se snađemo.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu