NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Hteli su da nas pobiju

Iv-En Prentis: pod bombama NATO-a u Jugoslaviji

       Bombardovanje: 30. maj 1999.
       Zvuk motora aviona nad nama se promenio; brundanje je prešlo u ponirući huk. Karlos i ja se pogledasmo bez reči, razrogačenih očiju, shvativši da bombardovanje počinje. Spoticali smo se po oštrom kamenju, u očajničkoj potrazi za zaklonom. Mogli smo da biramo između stene koja se uzdizala s naše desne strane i strme gudure koja se spuštala do reke s naše leve strane.
       Duboka, preteća, gromka eksplozija odjeknu trenutak nakon što sam čučnula uz stenu koja se nalazila na ulazu u tunel. Užasavajuća jeka širila se okolnim kanjonima i klisurama. U tunelu, zakrčenom krhotinama od prethodnog bombardovanja, videla sam Karlosa Hulija, kolegu, novinara iz Portugala, i Nenada, našeg telohranitelja, koji je pokušavao da zakloni Elzu, sitnu, mladu novinarku portugalske televizije, dok ga je ona preklinjala: "Ne ostavljaj me, ne ostavljaj me!" U tom času osetih iskonski užas, onaj isti koji se javlja u noćnim morama, neposredno pre no što se prenete, na rubu smrti, i shvatite da ste sve samo sanjali. No, ovaj put nije bilo buđenja.
       Dok se jedna letelica udaljavala, ušima zaglušenim od buke mogla sam da čujem drugu kako dolazi. "Dođi ovamo!" viknuo je Nenad iz tunela: "Ovde je bezbednije." Koliko god sam želela da mu verujem, nisam mogla. Bilo je očigledno da su taj i susedni, dosad netaknuti tunel, mete blistavih ratnih aviona i njihovog smrtonosnog tovara.
       Nalazili smo se na planinskom putu na jugu Kosova, krajem maja 1999. godine, u vreme kada je NATO intenzivirao ratnu kampanju u ovoj južnoj srpskoj pokrajini. Od početka kampanje prošla su dva meseca, a za to vreme avioni Alijanse otisnuli su se u vazduh više od hiljadu puta. Po celoj Srbiji imala sam prilike da vidim mrtve i ranjene, ali sam dosad verovala da ću ja ostati u jednom komadu.
       "O, moj bože, o moj bože, kakva jebena noćna mora!", čula sam sebe kako vičem, dok mi je mozak unezvereno tragao za izlazom. Užasavala me je pomisao da bih mogla biti sahranjena pod tonama izlomljenog kamenja; počeh da molim Karlosa, Nenada i Elzu da izađu iz tunela i pridruže mi se. Nismo znali gde su se, nakon ekspolozije, sakrili ostali iz naše grupe. Zviždukavi zvuk bombe u padu nije mi ostavio mnogo vremena za razmišljanje. Instinktivno potrčah dalje od tunela - na nesreću, pravo ka mestu gde će bomba pasti, dvadesetak metara daleko od mene.
       Ovog puta je potmulu, razornu riku bombe pratio udar strahovite sile, koja me obori kao talas. Bila sam sigurna da živim svoj poslednji svestan čas na ovom svetu. Ogoljeni užas okovao mi je um, čineći da svaki sekund deluje kao minut. Klela sam sudbinu koja me je dovukla na ovaj planinski put posut šljakom i smradan od opasnosti, da na njemu skončam; molila sam se da moj kraj bude brz i čist. Sramota me je da priznam da nisam ni pomislila na porodicu, već na to kako sam uskraćena za priliku da popušim još jednu cigaretu.
       Sledeći osećaj beše zaprepašćenje što još uvek dišem, doduše, lica uronjenog u gustu prašinu boje azbesta, koja se podigla nakon eksplozije. Našla sam se sred ogromnog oblaka čađi. Nisam mogla da verujem da sam živa i nepovređena, te se za tren zapitah da nisam, možda, teško povređena, a da toga još uvek nisam svesna. Shvativši da sam ipak u jednom komadu, ustadoh, dok su mi noge drhtale, i pogledah oko sebe; neprovidan oblak prašine pretvorio se u izmaglicu kroz koju ugledah, u senci drugog tunela, jedan od naša dva automobila. Sjajna "tojota karina" do juče je bila čudo tehnologije, za kojim su se, na izrovanim kosovskim drumovima kojima su inače prolazili tenkovi i traktori, okretale glave. Sada je podsećao na konzervu piva koju je neko zgnječio i bacio.
       Pet sati ranije, Nenadov prijatelj i naš prevodilac, Nebojša Radojević, ostao je u tom autu da nam čuva stvari; bili smo primorani da napustimo vozilo i otpešačimo do Prizrena, jer se ispostavilo da je put pred nama neprohodan još od prošlog bombardovanja. Da li je još unutra? Od drugog automobila, "golfa", ne beše ni traga ni glasa. Izvela sam optimistički zaključak da je Nebojša čuo zvuk bombardera, uskočio u "golf" i odvezao se po pomoć.
      
       Teturala sam se po kršu i prašini kao pijanac, u potrazi za rancem koji mi je izleteo iz ruku posle druge eksplozije. U njemu su ostali moj pasoš, akreditacija, naočare za čitanje, kao i cigarete i upaljač, koji su za mene bili od vitalnog značaja. Karlos iskrsnu iz magle. "Dolazi brzo, dolazi brzo, moramo da se gubimo odavde!", rekao je dahćući i povukao me za ruku. Ponovo se začu fijuk ponirućeg aviona. Natrag ka Prizrenu nismo mogli, jer put beše zakrčen gomilom šuta tako visokom da bi nam, čak i u stanju panike, trebalo nekoliko minuta da pređemo na drugu stranu. I tako odglavinjasmo do drugog tunela, koji je skrivao izuvijane ostatke "tojote". Pokušala sam da vidim da li je Nebojša ostao unutra, ali je vozilo bilo potpuno spljošteno. Svejedno, na tren mi se učini da unutra nema nikog.
      
       Posrtali smo kroz tunel, konačno izašavši na drugu stranu. Bili smo sami; nismo imali pojma gde su ostali iz grupe, da li su živi ili ne. Pogledom sam munjevito pročešljavala put pred nama, u potrazi za skloništem. Okolne pećine odmah odbacih, u strahu da će bomba pogoditi stene iznad njih i ostaviti nas zatrpane. Silazak niz strmu padinu, do reke koja je tekla nekih dvadesetak metara ispod nas, činio se samoubilačkim poduhvatom. U pravi čas, Karlos načini izvanredno otkriće, spazivši prosek širok nekih sedam metara, kojim se voda s puta slivala do reke. Početak proseka bio je skriven u zelenilu, dalje od planine. Nekoliko sekundi pre nove eksplozije, uskočismo u vodu koja je tekla prosekom.
       Do tog časa bilo je teško pojmiti ono što beše očigledno - neko pokušava da ubije Karlosa, Nenada, Elzu, mene i još četiri člana naše grupe, na planinskom putu nekih pet kilometara daleko od slikovitog srednjovekovnog grada Prizrena, na jugozapadu Kosova. Zlikovci nisu srpski vojnici, niti albanski snajperisti, već ljudi s "naše" strane, iz NATO-a. Bes će me obuzeti tek kasnije; za sad sam bila zaokupljena nasušnom željom da preživim. Na trenutak zamislih momka koji govori ispoliranim akcentom pripadnika Kraljevskih vazdušnih snaga, a koji nas upravo gađa, nestrpljiv da se vrati kući na čaj; ili je u avionu, možda, neki od naših američkih rođaka ko je prečesto gledao film "Top gan"?
       U narednih petnaestak minuta još tri bombe padoše oko tunela. Vrletne planine obezbedile su odgovarajuću akustiku za preteću jeku. Karlos i ja dozivali smo prijatelje iz grupe u pauzama između eksplozija, ali uzalud. Karlos, moj četrdesetdvogodišnji kolega, pokušavao je da me ubedi da smo najsigurniji tu gde jesmo. Nakon svake eksplozije priljubila bih se uz njega, kao da mi od toga život zavisi, dok mi je on gladio lice. Beznadežna situacija ispunjavala me je protivrečnim osećanjima. U meni su se borili potreba da se pokrenem, ne bih li stekla osećaj da preuzimam inicijativu, i čežnja da dignem ruke od svega i prepustim se sudbini. Karlosa je sve više mučila pomisao da smo mi jedini preživeli. činilo mu se da je video kako prva eksplozija raznosi Renca Đanfanelija, iskusnog italijanskog ratnog dopisnika.
       Besomučno brundanje i poniranje dva aviona počelo je da zamire, no ja zgrabih Karlosa u naletu panike, čuvši moćni, grgotavi zvuk, drugačiji od ratne buke koju smo slušali do tad.
       "Ne boj se, to je reka", reče Karlos.
       Prosek se naglo spuštao ka reci, predubok da bismo se iz njega mogli uzverati bez tuđe pomoći. Pognuta, molila sam se da je napad završen, ne znajući kako ćemo se izbaviti iz ovog izolovanog, opasnog mesta.
      
       Prva bomba pala je u pola četiri po podne, 30. maja 1999; u Jugoslaviji sam bila gotovo šest nedelja. Naša mala grupa novinara stigla je tog jutra, malo posle devet, do dva tunela na putu za Prizren. Planirali smo da napustimo Kosovo i vratimo se kolima u srpsku prestonicu, Beograd, kasnije toga dana. No, pre toga smo želeli da obiđemo srednjovekovni grad Prizren, izvestimo o tamošnjoj situaciji i obiđemo one koji su bili među dve stotine Albanaca bombardovanih od strane snaga NATO-a u selu Korice, nekoliko dana pre toga. Srpska policija nas je, još na izlasku iz Prištine, upozorila da možda nećemo moći da se probijemo do Prizrena. Naišavši na dva tunela međusobno udaljena samo nekoliko metara, od kojih je jedan bio zatrpan, trebalo je da pretpostavimo šta nam se sprema. Ono što nismo znali, jeste da je baš taj deo puta bio jedna od poslednjih prohodnih deonica u blizini prve linije bitke koja je besnela između Jugoslovenske armije i Oslobodilačke vojske Kosova. Odluka da nastavimo pešice doneta je kao posledica grupne odgovornosti, koja nas je, pojedinačno, učinila neodgovornim. Niko nije želeo da bude taj koji će izraziti sumnju u bezbednost puta i time ugroziti napredovanje naše grupe prema Prizrenu. Kasnije, proklinjala sam svoju nespremnost da progovorim.
       Bilo nas je osmoro: Nenad Golubović, karatista i telohranitelj, koji je vozio jedan od automobila po Kosovu, uvek pripravan da zapuca iz svog automatskog pištolja; Nebojša, drugi vozač, istovremeno i naš prevodilac; Karlos Hulio; dvadesetdevetogodišnja Elza Maruho; njen dvadesetsedmogodišnji kamerman, Karlos Pinjota, s portugalske televizije; Renco Đanfaneli, dopisnik italijanskih novina "Korijere dela sera"; ja i Danijel Šifer, samozvani frankoitalijanski humanista i filozof, koji je za beogradske novinare povremeno organizovao posete Kosovu dok su snage NATO-a bombardovale Jugoslaviju.
       Trebalo je da prepoznamo znake opasnosti čim smo stigli. Otkad sam došla u ovu južnu srpsku pokrajinu, nisam se osećala nelagodnije. Začula sam zvuk aviona i podigla pogled; dve pokretne tačkice ponad planinskih vrhova iscrtavale su dimne osmice visoko u plavetnilu. Palo mi je na pamet da su to možda avioni koji snimaju situaciju i potom podnose izveštaj onima koji će, kasnije, organizovati bombardovanje.
       S prizrenske strane tunela ugledah buldožer koji se još uvek pušio i spaljena srpska borna kola, prevrnuta na rubu gudure koja se spuštala ka reci. Nazubljeni ostaci maslinastozelene granate ležali su u blizini sveže iskopanog kratera. Vojnici Jugoslovenske armije nazivaju ih krmačama. Pogledah na sat: pola deset ujutro, čas koji će me kasnije progoniti. Pred sobom ugledah grupu od dvanaestak civila, uglavnom starijih muškaraca, žena i dece, koji su se probijali preko krša, ka Prizrenu, na putu ka crkvi ili nedeljnoj pijaci.
       Malo je nedostajalo da Elza odluči da ostane s Nebojšom i odustane od šetnje duge blizu pet kilometara, po žarkom suncu. Rasprava o tome ko ide, a ko ostaje trajala je dvadesetak minuta. Osetih olakšanje kad smo krenuli svi, osim Nebojše. Retko sam imala priliku da se nađem na mestu nad kojim se nadvila tako opipljiva opasnost. Moja uzrujanost se pojačala kada smo počeli da pronalazimo letke na srpskom, izbačene iz aviona NATO-a, kojima se Jugoslovenska armija upozorava da napusti Kosovo, ili će se, u suprotnom, suočiti sa "sigurnom smrću".
       Sada, šest sati kasnije, Karlos i ja drhtali smo u svom skrovištu. Pitala sam se zašto su se snage NATO-a osetile pozvanim da bombarduju put kojim su se, u pola četiri popodne, očigledno kretali samo civili, umesto da, ukoliko nadležni u Alijansi smatraju da je blokiranje ovog puta od strateškog značaja, napad izvrše u pola četiri ujutro.
       "Skoro sam siguran da je Renco poginuo", ponovi Karlos, petnaestak minuta nakon što je eksplozija pete bombe odjeknula među planinama. "Video sam kako granata udara baš tamo gde je on stajao." Želela sam da se izvučemo iz proseka i udaljimo od ovog područja koje je, očigledno, predstavljalo metu. "Moramo da se strpimo još najmanje pola sata", rekao je Karlos.
       Nekoliko trenutaka kasnije začusmo zvuk automobila koji se kretao putem iznad nas. Obuze me osećaj olakšanja; tek tada se ponadah da ćemo, možda, izvući živu glavu. Verovala sam da nam to Nebojša pritiče u pomoć.
       Karlos i ja počesmo da vičemo kada smo čuli kako se kola zaustavljaju. Neko zalupi vratima, posle čega začusmo šum koraka koji nam se približavaju kroz rastinje. Svakog časa očekivali smo da ugledamo Nebojšino lice. Umesto njega, ugledasmo dva vojnika Jugoslovenske armije, kao od brega odvaljena, koji su se široko smešili pružajući nam ruke. Jedan od njih bez muke me izvuče iz proseka i uze me u naručje. Osećala sam se kao izgubljeno dete, koje je upravo pronašlo tatu.
      
       Brzo su nas odveli do malog civilnog vozila; na zadnjem sedištu, sklupčani jedno uz drugo, sedeli su Danijel Šifer, Elza i Renco, nesumnjivo živ. Njegovo okruglo, izborano, iskusno lice bilo je u neskladu s momačkim telom, koje je ostalo vitko zahvaljujući redovnim posetama teretani. Napravismo preraspodelu u kolima: Elza mi sede u krilo, a jedan od vojnika nagazi na gas, što dalje od bombardovanog područja, ka selu Rekane, nekoliko kilometara odatle. Putem smo se preslišavali šta ko zna. Nenad je dobro, rekao je Šifer, bili su zajedno do malopre. Niko nije znao šta je s Nebojšom i Karlosom Pinjotom, portugalskim snimateljem. Renco je video Pinjotu kako skače ili pada u reku, nekoliko trenutaka pre početka napada; Nebojšu nije video niko. Elza je ronila suze, moleći vojnika da vozi brže, drhteći od straha. "Umirite je", razdraženo reče neko otpozadi. Pomilovala sam je po licu, boreći se sa suzama i gušeći vlastite jecaje. Narednih dvadeset četiri sata panika će moj um držati vlažnom rukom neumoljivog stiska.
       Kada stigosmo u majušno selo Rekane, oko nas se narojiše muškarci, žene i deca usplahirenih, zabrinutih lica. Na pločnik su iznete stolice, poslužena je zaslađena voda, zamoljeni smo da sednemo. Činilo se da su seljani većinom turskog porekla, iznenađujuće prisni sa srpskim vojnicima. Kao i većina stanovnika Kosova, bez obzira na etničku pripadnost, bili su beskrajno ljubazni. Rekoše da na nas gledaju kao na ljude voljne da dele njihovu sudbinu u ovo ratno doba, ne kao na predstavnike zemalja koje ih bombarduju.
      
       Ali, ono što bi trebalo da bude bezbedno pribežište, iznenada u mojim očima postade smrtonosna klopka. Ime Rekane znači "mala reka"; sedeli smo odmah pored malog mosta, koji je mogao biti meta bombardera NATO-a. "Ne mogu da ostanem ovde, niko od nas ne može da ostane ovde!", rekoh, skočivši na noge i bežeći u selo, dalje od mosta. Ostali su me sledili nogu pred nogu; zaustavili smo se iza kuće u zavučenoj uličici, daleko od reke.
      
       Skoro svi smo imali ogrebotine i modrice, ali, nekim čudom, ništa ozbiljnije od toga. Premda sam u ustima još uvek osećala ukus prašine koju su podigle bombe, žudela sam za cigaretom; jedan od seljana izašao mi je u susret. Tek tada se bolje pogledah: moje crne pantalone i jakna bili su pokriveni prašinom sitnom kao pepeo, jedna cipela spala mi je s noge koja je krvarila, bila sam gotovo bosa, u najlon čarapama koje su podsećale na iscepanu paučinu, nokti su mi bili izlomljeni - da li od onda kada me je eksplozija bacila na tle, ili od puzanja u potrazi za skloništem, nisam znala. Desna noga bila mi je izubijana, na čelu mi je iskočila čvoruga.
       Elza je imala duboku posekotinu na levoj nozi i izgrebano čelo, Karlos Hulio bio je prašnjav, izubijan i modar, ali je tvrdio da mu nije ništa. Danijel Šifer je rekao da misli da mu je ruka slomljena; nos mu je bio posečen. (Nenad nam je, kasnije, rekao da je Šifer povređen, jer ga je on gurnuo na zemlju kada je pala jedna od bombi.) Nenada je najviše brinula prašina na njegovim inače savršeno uglačanim cipelama; narednih dvadeset četiri sata proveo je glancajući ih kojekakvim krpicama i papirićima koji su mu se našli pod rukom, u nastojanju da povrati njihov reprezentativni izgled. Renco je tvrdio da je nepovređen, bivajući sve nervozniji i ljući zbog nemogućnosti da smesta pošalje izveštaj svojim novinama. Ne mislim da je iko od nas ozbiljnije porazmislio o našim neverovatno lakim povredama - bili smo srećni što smo živi i van neposredne opasnosti. Prethodnih nedelja videli smo mnoštvo mrtvih i osakaćenih žrtava bombardovanja i bilo nam je jasno da smo imali sreće.
       Jedan od dvojice naših spasitelja reče nam da je lekar i predloži da pođemo s njim do obližnjeg sela, gde se nalazi mala ambulanta. I tako se nađosmo u selu Lokvica, ugnježdenom visoko u planini, s većinskim turskim stanovništvom. Selo je služilo kao baza trupama Jugoslovenske armije. Kao da beše preslikano s nekog austrougarskog platna iz devetnaestog veka - grane drveća, teške od majskog lišća, nadnosile su se nad kuće zaklanjajući ih od žarkog sunca i očiju NATO pilota; žene u dimijama, s maramama živopisnih boja na glavama, vodile su lenje procesije krava preko prašnjavog trga posutog brabonjcima. Vojnici behu smešteni u napuštenoj seoskoj kući i po okolnim kućercima. Nije bilo ni struje ni vode, mada su vojnici imali mali generator koji su koristili za kuvanje i, verovatno, održavanje radio-veze.
       Lekar se zvao Goran Zdravković; očistio je naše posekotine i ogrebotine u čistoj, spartanski opremljenoj ordinaciji vojne ambulante koja, izvesno, beše svedok mnogih težih rana. Na tren mi pade na pamet da bi nas mogli uhapsiti. Mi smo, ipak, bili novinari iz agresorskih zemalja, sposobni da odamo podatke o poziciji i stanju Jugoslovenske armije. Umesto toga, prema nama su se s najvećom brigom odnosili kako vojnici, tako i seljani. Delimično je za ovo bio zaslužan Danijel Šifer, koga su mnogi srpski vojnici smatrali svojim odanim saveznikom, videvši ga mnogo puta kako, na vestima državne televizije, govori protiv agresije NATO-a. Što se seljana tiče, kao mnogi njima slični širom sveta, i oni su bili obdareni duhom prirodno velikodušnim, koji se umišljenom građanstvu Londona ili Njujorka čini stranim, čak idiotskim. Nakon što se sve završilo, niko iz NATO-a nije me ispitivao o bombardovanju, niti o vojnoj bazi u kojoj smo se našli. Vojnici su dali sve od sebe da nas što brže i bezbednije vrate u Prištinu, glavni grad Kosova.
      
       Mnogo nedelja kasnije saznala sam da svoje izbavljenje dugujemo pastiru koji je čuvao ovce blizu tunela, video nas i pohitao u Rekane da vojnicima ispriča šta je video. Vesti su radio-vezom prosleđene u Lokvicu, gde su dr Zdravković i njegov komandant odlučili da nam priteknu u pomoć. Doktor Zdravković nam je rekao da nisu tražili dobrovoljce, jer ih je zadatak mogao odvesti u sigurnu smrt. Umesto toga, prekrstili su se i pošli po nas.
       Nedeljama kasnije, u julu, rečeno mi je da je lično Slobodan Milošević intervenisao u našu korist. Dr Zdravković i njegov komandant raspravljali su šta da rade s nama. Komandant je bio za to da nas smesta pošalju natrag niz planinu, uprkos opasnosti da postanemo žrtve novog bombardovanja ili mete snajpera albanskih terorista. Dr Zdravković je tvrdio da smo Elza i ja isuviše traumatizovane da bismo ponovo bežale pred bombama. Očigledno je komandantov predlog imao veću snagu, no tada ga je, preko radio-veze, pozvao Milošević s pitanjem kako nam je. Jugoslovenski predsednik, optuženi ratni zločinac i crna zver Zapada, verovatno nije bio motivisan isključivo humanim razlozima - naš beg predstavljao je hranu za njegovu propagandnu mašinu. Ako se izuzme Rencov satelitski telefonski poziv, prvi kontakt koji smo, po dolasku u obližnje skijalište Brezovicu, imali sa spoljašnjim svetom, bio je susret s televizijskom ekipom i dopisnikom Rojtersa, koga su poslali iz prištinskog pres-centra, kontrolisanog od strane jugoslovenske vlade. No i pored toga, Miloševiću smo imali da zahvalimo što nam je dopušteno da ostanemo na bezbednom, dalje od NATO bombi koje su tukle po tunelima cele noći.
      
       ® 2000 EVE-ANN PRENTICE
      
       (Nastaviće se)
      
      

Novinarka londonskog Tajmsa, dugogodišnji ratni izveštač sa Balkana i mnogih drugih kriznih žarišta u svetu, inače ćerka lorda Vadona, člana Doma lordova Britanskog parlamenta, Iv-En Prentis, našla se 30. maja 1999. godine u vreme agresije NATO-a na Jugoslaviju na teritoriji Kosova, u blizini Prizrena, u trenutku kada je pilot jednog borbenog aviona na tlu ugledao grupu civila i odlučio da na njih izruči smrtonosni tovar bombi...U knjizi pod naslovom "Rat jedne žene", ("One woman's war", Ducknjorh Publishers, London) objavljenoj 2000. godine u Londonu detaljno je opisala svoje dramatično iskustvo iz rata u kome je i sama bila ranjena, i iznela brojna svedočanstva o stradanju nedužnih civila i velikom razaranju koje je NATO prouzrokovao u Jugoslaviji. Zbog svojih ratnih izveštaja objavljivanih u Tajmsu, a pogotovu zbog ove knjige, Iv-En Prentis je u svojoj zemlji bila izložena žestokim napadima i proglašena za neku vrstu nacionalnog izdajnika od onih koji nisu bili spremni da osim "zvanične verzije" tog rata, kakvu su prezentovali Džejmi Šej i savetnik za medije britanskog premijera Tonija Blera Alister Kembel, čuju i drugu stranu, nepristrastno novinarsko svedočanstvo sa lica mesta...
       Ipak, u toj svojoj borbi za tradicionalne visoke vrednosti britanskog profesionalnog novinarstva, nasuprot "patriotskim istinama" kojima je u ono vreme bila obasipana javnost u njenoj zemlji, nije ostala sasvim usamljena. A, među ljudima koji su tada otvoreno stali u njenu odbranu, bio je najglasniji veliki dramski pisac Harold Pinter, odajući joj priznanje za hrabrost, profesionalno i intelektualno poštenje.
       NIN će u nekoliko nastavaka objaviti odlomke iz knjige Iv-En Prentis koja, do sada, nije prevedena na srpski jezik, a čitaoci zainteresovani za originalno englesko izdanje sva obaveštenja mogu naći na Internet adresi http://www.ducknet.co.uk, ili zatražiti e-mail-om od izdavača ducked@duckwort.com
       Priredio: STEVAN NIKŠIĆ,
      
       Prevela : MAJA KALUĐEROVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu